Neću mnogo o konceptu (čemu?) i organizaciji ovogodišnjeg FEST-a (otvorio ga je Majkl Madsen).
U stvari, ove zagrade će biti jedini moj komentar na ovogodišnji Festival svih festivala, jer – ništa se nije promenilo u odnosu na Fest-ove koji se i dalje ređaju jedan za drugim, kao da vreme stoji. I ovog puta, dakle, samo mala šetnja repertoarom, nekoliko filmova sa engleskog govornog područja. Svi će, nema sumnje, stići i u redovan bioskopski repertoar, tako da ćete uskoro i sami moći, ukoliko ste kojim slučajem promašili festivalske dane, da pogledate ima li imalo smisla ovo što ćete pročitati o tim filmovima.
Ipak, pre te šetnje, mali, minijaturni osvrt na nedavnu dodelu Oskara. Ovde je već bilo promena, možda ne u samim filmovima koji jesu ili nisu dobili prestižnu nagradu, ali u prezentaciji u svakom slučaju. Jer, jedan je Set Mekferlejn. Za one koji nisu znali, a jedan sam od takvih, ovaj tip je, pored svega za šta znamo da jeste, u isto vreme i senzacionalan zabavljač, plesač, pevač i šaljivdžija. On je toliko dobar i superioran u odnosu na domaćine iz prošlosti, da se to zaista ne može ni prepričati.
LINKOLN
Po mnogo čemu veliki film – budžet od 70-ak miliona dolara, reditelj džin, glavni glumac gromada, tema od krucijalne važnosti za Ameriku i svet – ''Linkoln'' se u stvari ne bavi, kako to naslov možda sugeriše, biografijom jednog od 4 predsednika koji Ameriku gledaju sa Maunt Rašmora u Južnoj Dakoti.
Umesto toga, Spilberg se koncentriše na januar 1856. godine i način na koji je možda i najznačajniji američki predsednik došao do tako željenog 13. amandmana koji je i formalno ukinuo ropstvo u državi koja je još uvek bila u krvavom građanskom ratu. Njegova borba i pored izvesnog trijumfalnog završetka višegodišnje bitke sa Jugom nije nimalo laka i jednostavna – da bi čuveni amandman bio izglasan, republikanac Linkoln pre svega mora da ubedi najmanje 20 demokratskih poslanika da ga u tome podrže. I, kada se na kraju podvuče crta, film ''Linkoln'' je upravo priča o političkom nadmudrivanju i politikanstvu, preletačima i prevarantima.
Zvuči poznato?
Naravno, ništa se ne menja u svesti političara bez obzira na epohu ili geografski položaj. Zato nama valjda neće izgledati ni bizarno ni neverovatno činjenica da u Americi pre samo 150 godina danas konzervativni republikanci nagovaraju očekivano liberalne demokrate da ukinu ropstvo. Upravo zbog takvih stvari, ''Linkoln'' je veoma gledljiv i savremen film, pravi kompanjon još jednog prošlogodišnjeg američkog filma koji se bavi istom epohom, ali ne i politikom. Iako možda zvuči neprirodno, ''Linkoln'' i ''Đango'' su savršeni dupli program koji današnjem svetu objašnjava kako je težak i mukotrpan bio put do prvog crnog predsednika Amerike.
HAJD PARK NA HADSONU
No Linkoln nije jedini američki predsednik koji nam se predstavio na ovogodišnjem FEST-u. Ruzvelt, i to Frenklin, onaj koji je Ameriku uveo u II Svetski rat i jedini koji je Amerikancima služio više od dva mandata, glavni je junak ovog filma Rodžera Mičela u kojem takođe pratimo samo jednu epizodu iz života kontroverznog lidera.
Bil Marej glumi paralizom limitiranog predsednika kojem to, međutim, ne smeta da pored svih zahtevnih državničkih obaveza, u isto vreme vodi i buran ljubavni život. Pored čuvene Eleonore, zakonite žene, ovaj film se bavi i njegovom ljubavnom vezom sa Margaret, rođakom iz šestog kolena.
No fokus filma je i na istorijski vrlo značajnoj poseti Ruzveltovom imanju od strane engleskog kralja Džordža (onaj koji je mucao) i njegove žene Elizabete, poseti koja je učvrstila veze između bivše kolonije i Ujedinjenog Kraljevstva.
Ne baš neki spektakl koji je ''kao stvoren'' za veliko platno nekog filmskog festivala, pa makar se on zvao i FEST, već više zanimljivo štivo prikladno za neku TV dramu, ''Hajd Park na Hadsonu'' je delo koje od beskrajne dosade spasava samo odlični Bil Marej i hot-dog koji kralj mora da proguta do kraja filma. Sve ostalo vezano za ovaj film, kao da dokazuje da priča o nezanimljivoj Ruzveltovoj ljubavnici nikako nije dovoljno atraktivan i sadržajan materijal za dobar bioskopski provod.
HIČKOK
Još jedan TV film na programu ovogodišnjeg FEST-a! Zvanično ne, naravno, ali kao i u slučaju Ruzvelta, tako i kod Hičkoka pratimo samo jednu epizodu iz života slavnog reditelja, ovog puta onu vezanu za dane kada se snimao ''Psiho''.
Ali opet slično prethodno pomenutom filmu, i kod ''Hičkoka'' taj narativ prati i priča o njegovim opsesijama ženama, uglavnom plavokosim. Njegova Eleonora je Alma Revil, ali ni on nije u stanju da ostane veran ženi bez koje bi mu karijera sasvim sigurno izgledala potpuno drugačije.
Fenomenalne žene na sve strane u ''Hičkoku'', kako i priliči biografskoj priči o slavnom reditelju, na čelu sa Helen Miren i Skarlet Johanson, ali i zabavni detalji vezani za produkciju jednog od najstrašnijih filmova u istoriji Holivuda. Hičkokova režija, Hermanova muzika i jezoviti Entoni Perkins ne izgledaju nimalo naivno ni iz vizure prosečnog gledaoca iz XXI veka, iako, naravno, danas niko ne bi vrištao u sali na legendarnu scenu ispod tuša. Svejedno, još jedno relativno zanimljivo vikend TV popodne.
Za one nestrpljive koje zanima baš ova priča, ni odlazak u bioskop nije loša opcija.
ANĐEOSKI DEO
Više od milion nezaposlenih u Velikoj Britaniji je bio osnovni motiv Kenu Louču da napravi ''Anđeoski deo'', ali meni je to svejedno, sve dok od Kena Louča uopšte stižu novi filmovi.
Jedan od milion je ovoga puta Robi, sitan kriminalac koji nakon odležane zatvorske kazne, a sve u svetlu novoostvarenog očinstva, odlučuje da definitivno raskine sa dotadašnjim načinom života. Da ova priča bude intrigantnija, on u sebi otkriva i jedan pravi talenat – istančan ukus i prefinjeno gornje nepce koji mu omogućuju da u sebi otkrije odličnog degustatora alkoholnih pića, u ovom slučaju viskija.
Naravno, Louč je jedan od retkih britanskih reditelja koji je uopšte u stanju da ispriča ovakvu priču u kojoj se glavni junak na romantičan način obračunava sa socijalnim problemima, ali zato valjda i volimo filmove Kena Louča. Topao, zabavan i pozitivan, ''Anđeoski deo'' svojim šarmom pokriva neke Loučove trapave poteze i do kraja održava osmeh na licu i svojim protagonistima, ali i nama koji sve to sa smeškom gledamo iz bioskopskog mraka.
OBEĆANA ZEMLJA
Filmografija Gasa van Santa je odavno postalo nepouzdan kriterijum za odlučivanje da li ili ne gledati njegov novi film – jasno je da se ''Dragstor kauboj'' ili ''Moj privatni Ajdaho'' više nikada neće ponoviti, a upravo je ''Obećana zemlja'' film koji nimalo ne liči na ono što je ovaj nadareni reditelj nagoveštavao na početku svoje karijere.
Opet dakle film koji više liči na neko TV ostvarenje nego na bioskopski film i to na način na koji je ''Erin Brokovič'' podsećala na one angažovane dvodelne, ''desease-of-the-week'' vikend TV filmove. Ovde je Met Dejmon taj koji ispred velike korporacije stiže u mali američki gradić ne bi li stanovnicima prodao priču o progresu koji će ceo kraj doživeti ako se prepusti eksploataciji prirodnog gasa.
Tu je i Frensis Mekdormand koja u miskastu godine igra njegovu korporativnu koleginicu, ali ako sad mislite da bi sva ova nabrojana imena trebalo da po definiciji budu zicer za sve one sa ''levljim'' pogledima na planetarne probleme i društvo u celini, stvari baš i nisu tako jednostavne, jer u ovom mejnstrim pogledu na večitu bitku između ''male'' i ''korporativne'' Amerike, dobra namera ne dovodi do željenog rezultata.
Previše stereotipa i premalo konkretnih rešenja ovaj film čine samo još jednom relativno zanimljivom pričom sa predvidljivim krajem, ako mene pitate.
UBIJ IH NEŽNO
Konačno, jedan pravi bioskopski film, fikcija, triler. U stvari krimić, i to neo-noir, da budem skroz precizan i u trendu. Rej Liota vodi jednu ilegalnu kladionicu koja je na meti dvojice sitnih kriminalaca koji nisu ni svesni u kakav su osinjak dirnuli ovom pljačkom.
Pravi šefovi angažuju skupog, ali proverenog profesionalnog ubicu da pronađe prestupnike i odmazdom pošalje poruku svim drugim potencijalnim pljačkašima. Iako u ovakvim, uslovno rečeno manjim filmovima, prisustvo velikih holivudskih zvezda može da izgleda kontraproduktivno, Bred Pit je impresivan kao plaćenik koji nailazi na nepredviđene probleme prilikom ove, za njega rutinske akcije.
Sve se razrešava u predvečerje Obamine prve pobede koja se najavljuje od početka filma kroz usputne TV slike i segmente radio emisija, ali taj Mičelov cinizam ne kvari opštu sliku o ovom napetom, brutalnom, beskompromisnom i nekomercijalnom filmu. Samo da ih je više takvih.
U DOBRU I U ZLU
I na samom kraju, najbolji film ovogodišnjeg FEST-a i jedan od najboljih filmova koje će naši bioskopi ugledati ove godine, gigantski je skok za reditelja i scenaristu Dejvida O. Rasela, naročito u odnosu na njegovo prethodno ostvarenje, precenjenog ''Boksera''.
Priča o dvoje abnormalnih ljubavnika koji ne samo da 'plešu do zvezda' uz Stivija Vondera, već i svoju šizofreniju, da ne kažem bipolarnost, nose sa neizrecivim ponosom, duhovit je i topao pogled na ionako komplikovan svet u kojem se mentalne bolesti vrlo često doživljavaju kao neizlečiv segment življenja.
Scenario je ovde (verovatno i knjiga Metjua Kvika po kojoj je nastao) ključni sastojak koji je zaslužan za sjajan ishod, ali i Bredli Kuper i Dženifer Lorens, kao i De Niro i Džeki Viver – svi sa nominacijama, ali samo Lorensova i sa statuom – prilog su koji ovaj film čini baš velikim.
Drugim rečima, ako ćete se ove godine častiti samo jednim filmom sa ovogodišnjeg FEST-a, onda bez razmišljanja rezervišite sedište u prvom redu za ''U dobru i u zlu''.