Letters From Iwo Jima (2006)
Režija: Klint Istvud
Uloge: Ken Vatanabe, Kazumari Ninomija
Distribucija: Tak
Još pre nekoliko meseci sam odlučio da će mart mesec biti idealan trenutak za vraćanje nekih dugova. To se desilo kada sam pre nekoliko nedelja dobio prvi e-mail u kojem su me ljudi iz Taka informisali o tome da će baš u martu u bioskopima (i malo pre toga na FEST-u) prikazati dva nova filma Klinta Istvuda. Dva filma o čuvenoj bici za pacifičko ostrvo Ivo Džima. Prosto k’o pasulj, kao 2 + 2. Dva Klinta + dva ratna filma. Vreme je da se vrate neki stari porodični dugovi.
Sa svojim ocem (N.) nisam mnogo odlazio u bioskop, ili se barem toga ne sećam. Ipak, neke stvari ne zaboravljam. Na primer, scenu ispred jednog malog bioskopa u Trstu, ona ulica sa drvoredima, 20. septembar, čini mi se, i dva plakata u izlogu:
Otkud ja u Trstu sa svojim ocem i sa svojih 13 godina – nemam pojma, ali izbor pred kojim sam se tada našao i koji mi je N. tada velikodušno priuštio teško da ću ikada zaboraviti. Naravno, već sam tada znao kakvog je kova N: sve varijante filmova sa pucanjem bile su dobrodošle – kaubojci, ratni filmovi, Legija stranaca. Fantastika, horori, ljubavni filmovi – što dalje od toga! Nisam se mnogo razmišljao. Japanski treš, pa još sinhronizovan na italijanski – prava dilema nije ni postojala za jednog tinejdžera. Tužan pogled mog nesrećnog oca prikovan za Džina Hekmana, a možda i za Katrin Danev, tada mi nije mnogo značio (da ponovim staru misao, deca su najnezahvalnija bića!), ali kada mi je J. pre neki dan rekla da jedva čeka da je vodim na Mister Bina i meni se smrklo kao i mom ocu pre toliko godina.
Stoički, nekako je ipak preživeo spektakularni dvoboj dva japanska monstruma, preveo mi na uvo skoro svaku reč sa italijanskog, a na kraju me odveo i na picu. Nezaboravno veče, hvala tata! Naravno, nikada mu nisam priznao da sam nekoliko godina nakon toga odgledao i "March or Die" Dika Ričardsa. Prilično genijalan film, nema šta. Ko zna kako bih se danas izborio sa Godzilom.
Nešto pre ili posle toga, zajedno smo gledali i slavni ‘’Tora! Tora! Tora!’’, ali toga se slabo sećam. Verovatno mi to nikada ne bi palo na pamet, ali kada sam u nekakvom intervjuu Klinta Istvuda nedavno pročitao da je, dok je pripremao ova dva filma, bio upravo inspirisan spektaklom Ričarda Flajšera i Kindjija Fukusakua, sve mi se nekako vratilo.
Kada sam mu najavio šta mu se sprema u martu, N. je bio oduševljen. Priznao mi je da već godinama nije bio u bioskopu i da mu ovaj moj predlog zvuči sasvim privlačno. Em filmovi o ratu na Pacifiku, em Klint Istvud, njegov vršnjak. A da bi se kockice što savršenije sklopile, nabavio sam mu i originalni "Pesak Ivo Džime" sa Džonom Vejnom.
‘’Nije loše da obnovim gradivo, ali slab je film, pojelo ga je vreme’’, bio je njegov komentar na dramu Alena Dvana iz 1949. godine. Baš tako.Nedelja popodne, iznenadjujuće puna dvorana u Takvudu (istina ona najmanja, ali svejedno), smeštamo se u treći red. Svetla se gase, japanski oficiri urlaju na svoje vojnike. Dva ipo sata kasnije, svetla se pale, muk u dvorani. Ni N. i ja ne pričamo. Tako sve do Lazarevićeve ulice (‘’Ovde smo dolazili na igranke’’, kaže N.), kada moj otac, u svom stilu, kratko i jasno, izgovara sledeću rečenicu: ‘’Moram da priznam da sam impresioniran filmom. Voleo bih da ga još jednom pogledam, jednog dana’’.
Sasvim dovoljno za mene. Onda je usledilo i nekoliko lekcija o ratu na Pacifiku, nekoliko razjašnjenja po pitanju ratne taktike i strategije, nekoliko pikanterija o Jamamotu i Perl Harboru, a zatim smo stigli kući. ‘’Kad će pustiti taj drugi, iz američkog ugla?’’ – bilo je pitanje posle kojeg zaista nije bilo svrhe da ga pitam za ocenu. Obećao sam mu da kroz par nedelja ponavljamo celu priču.
I ja sam bio impresioniran. Osećao sam se kao kada sam odgledao ‘’Unforgiven’’, istog reditelja. Tada sam bio kao samleven i ubedjen da, zaista, više niko ne mora da pravi kaubojske filmove posle ovog i da, ako ijedan film zaslužuje da se nazove ultimativnim, onda je to bio baš taj film. Takav je i ‘’Pisma sa Ivo Džime’’.
I nekoliko dana nakon projekcije, mnoge scene iz filma se još uvek vrzmaju po glavi. Scena sa psom, scena kolektivnog samoubistva, ona dezerterska ili ona u kojoj se fenomenalni Ken Vatanabe seća Tokija i druženja sa Meri Pikford.
Nezaboravan, genijalan film.
Ocene:
Ja *****
N. *****
Režija: Klint Istvud
Uloge: Ken Vatanabe, Kazumari Ninomija
Distribucija: Tak
Još pre nekoliko meseci sam odlučio da će mart mesec biti idealan trenutak za vraćanje nekih dugova. To se desilo kada sam pre nekoliko nedelja dobio prvi e-mail u kojem su me ljudi iz Taka informisali o tome da će baš u martu u bioskopima (i malo pre toga na FEST-u) prikazati dva nova filma Klinta Istvuda. Dva filma o čuvenoj bici za pacifičko ostrvo Ivo Džima. Prosto k’o pasulj, kao 2 + 2. Dva Klinta + dva ratna filma. Vreme je da se vrate neki stari porodični dugovi.
Sa svojim ocem (N.) nisam mnogo odlazio u bioskop, ili se barem toga ne sećam. Ipak, neke stvari ne zaboravljam. Na primer, scenu ispred jednog malog bioskopa u Trstu, ona ulica sa drvoredima, 20. septembar, čini mi se, i dva plakata u izlogu:
Otkud ja u Trstu sa svojim ocem i sa svojih 13 godina – nemam pojma, ali izbor pred kojim sam se tada našao i koji mi je N. tada velikodušno priuštio teško da ću ikada zaboraviti. Naravno, već sam tada znao kakvog je kova N: sve varijante filmova sa pucanjem bile su dobrodošle – kaubojci, ratni filmovi, Legija stranaca. Fantastika, horori, ljubavni filmovi – što dalje od toga! Nisam se mnogo razmišljao. Japanski treš, pa još sinhronizovan na italijanski – prava dilema nije ni postojala za jednog tinejdžera. Tužan pogled mog nesrećnog oca prikovan za Džina Hekmana, a možda i za Katrin Danev, tada mi nije mnogo značio (da ponovim staru misao, deca su najnezahvalnija bića!), ali kada mi je J. pre neki dan rekla da jedva čeka da je vodim na Mister Bina i meni se smrklo kao i mom ocu pre toliko godina.
Stoički, nekako je ipak preživeo spektakularni dvoboj dva japanska monstruma, preveo mi na uvo skoro svaku reč sa italijanskog, a na kraju me odveo i na picu. Nezaboravno veče, hvala tata! Naravno, nikada mu nisam priznao da sam nekoliko godina nakon toga odgledao i "March or Die" Dika Ričardsa. Prilično genijalan film, nema šta. Ko zna kako bih se danas izborio sa Godzilom.
Nešto pre ili posle toga, zajedno smo gledali i slavni ‘’Tora! Tora! Tora!’’, ali toga se slabo sećam. Verovatno mi to nikada ne bi palo na pamet, ali kada sam u nekakvom intervjuu Klinta Istvuda nedavno pročitao da je, dok je pripremao ova dva filma, bio upravo inspirisan spektaklom Ričarda Flajšera i Kindjija Fukusakua, sve mi se nekako vratilo.
Kada sam mu najavio šta mu se sprema u martu, N. je bio oduševljen. Priznao mi je da već godinama nije bio u bioskopu i da mu ovaj moj predlog zvuči sasvim privlačno. Em filmovi o ratu na Pacifiku, em Klint Istvud, njegov vršnjak. A da bi se kockice što savršenije sklopile, nabavio sam mu i originalni "Pesak Ivo Džime" sa Džonom Vejnom.
‘’Nije loše da obnovim gradivo, ali slab je film, pojelo ga je vreme’’, bio je njegov komentar na dramu Alena Dvana iz 1949. godine. Baš tako.Nedelja popodne, iznenadjujuće puna dvorana u Takvudu (istina ona najmanja, ali svejedno), smeštamo se u treći red. Svetla se gase, japanski oficiri urlaju na svoje vojnike. Dva ipo sata kasnije, svetla se pale, muk u dvorani. Ni N. i ja ne pričamo. Tako sve do Lazarevićeve ulice (‘’Ovde smo dolazili na igranke’’, kaže N.), kada moj otac, u svom stilu, kratko i jasno, izgovara sledeću rečenicu: ‘’Moram da priznam da sam impresioniran filmom. Voleo bih da ga još jednom pogledam, jednog dana’’.
Sasvim dovoljno za mene. Onda je usledilo i nekoliko lekcija o ratu na Pacifiku, nekoliko razjašnjenja po pitanju ratne taktike i strategije, nekoliko pikanterija o Jamamotu i Perl Harboru, a zatim smo stigli kući. ‘’Kad će pustiti taj drugi, iz američkog ugla?’’ – bilo je pitanje posle kojeg zaista nije bilo svrhe da ga pitam za ocenu. Obećao sam mu da kroz par nedelja ponavljamo celu priču.
I ja sam bio impresioniran. Osećao sam se kao kada sam odgledao ‘’Unforgiven’’, istog reditelja. Tada sam bio kao samleven i ubedjen da, zaista, više niko ne mora da pravi kaubojske filmove posle ovog i da, ako ijedan film zaslužuje da se nazove ultimativnim, onda je to bio baš taj film. Takav je i ‘’Pisma sa Ivo Džime’’.
I nekoliko dana nakon projekcije, mnoge scene iz filma se još uvek vrzmaju po glavi. Scena sa psom, scena kolektivnog samoubistva, ona dezerterska ili ona u kojoj se fenomenalni Ken Vatanabe seća Tokija i druženja sa Meri Pikford.
Nezaboravan, genijalan film.
Ocene:
Ja *****
N. *****