Na površini od oko 1.600.000 km prostire se parlamentarna republika Mongolija. Preovlađuju smeđa i kestenjasta pustinjska zemljišta, a tri četvrtine teritorije prekriva stepa i suva stepa, koja prema jugu prelazi u pustinju Gobi.
Većinu stanovništva čine Mongoli, koji se dele na više srodnih grupa, od kojih je najmnogoljudnija grupa Halhi (81 odsto). Država je slabo naseljena, a većina stanovništva i danas živi u tradicionalnim šatorima, takozvanim – jurtama. Šator je rezultat vekovnog iskustva i vrlo je delotvoran. Iako je krov načinjen od 250 štapova, dovoljno je samo sat vremena da se sastavi ili rastavi.
"Gradovi moraju biti porušeni do temelja, tako da svet postane stepa u kojoj majke mogu da doje slobodnu i srećnu decu". Prizivajući duha slobode, to je budućnost kojoj se Džingis kan nadao za svoj narod.
Široko lice, ravan nos i bademaste oči neke su od crta lica karakteristične za ovaj miroljubivi narod. Ima Mongola koji i danas s prezirom gledaju na sedelački život i posedovanje kuće, pa se i dalje bave nomadskim stočarstvom. Ono je moguće zbog ogromnog prostranstva zemlje.
Mongola ne možete zamisliti bez malog zdepastog konja, velike i teške glave koga često nazivaju ponijem, a iz čijeg prtljaga neretko viri mala dečja glavica.
Šetnjom kroz glavni grad Ulan Bator na obali reke Tula, naići ćete na male prizemne kuće čiji su prozori ponekad zaštićeni samo listovima papira. Tu ćete obići najveći i najvažniji lamaistički manastir Gandan, zimsku palatu kana Bogda (1893 - 1903, poslednji mongolski kan), nekadašnji manastir, a danas verski muzej - Čojžin Lamin.
Iako turistički nerazvijena, ova zemlja može vam ponuditi dosta avanture.
Na mestu prestonice Džingis kana - Karakoruma, opasan visokim zidinamam nalazi se lajamski manastir Erdene Zuu.
Tu je i nekoliko nacionalnih parkova: Gurvansajkan u Gobiju sa slikovitim pustinjskim brdima i peščanim dinama, Hevsgel Nur park sa slatkovodnim jezerom i okolinom sa prostranim šumama i mnogobrojnim kraškim pećinama, zatim park Uvs Nur sa istoimenim slanim jezerom i bogatom ptičjom faunom. Nikako se ne sme zaobići poznati vodopad na reci Ulan Kutgalan, severno od grada Hužirta.
Smatra se da bi neizmerna prostranstva mongolskog pejzaža bila nepodnošljiva onima koji nisu tamo rođeni, pa ih za sada Mongoli imaju samo za sebe. Ali baš to je magija koju krije Mongolija - tradicionalna, turistički neistražena zemlja, još uvek daleko iza današnjeg vremena, opasana stepama, mistična i miroljubiva. Ona krije neku novu, nama nepoznatu, dimenziju koja mami.
Put u Mongoliju nas je još jednom uverio da treba imati snove, ali i da treba vredno raditi na tome da oni postanu java.