• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Bili smo na obdukciji: Šta je gore od smrti (FOTO)

 Tamara Sekulović
Autor Tamara Sekulović

Upoznali smo "magove" srpske patologije koji su nas proveli kroz sve tajne ovog posla. Saznajte kako je ljudima kojima je smrt "svakodnevni saputnik"...

"Život svakog coveka se završi na isti nacin. Samo detalji u vezi sa tim kako je živeo i kako je umro je ono što razlikuje jednog coveka od drugog", rekao je Ernest Hemingvej i baš taj nacin na koji se ljudski život završava hteli smo da istražimo kada smo otišli u Institut za patologiju.

Zaista nisam znala šta da ocekujem – da li cu prisustvovati obdukciji? Kako cu reagovati pri pogledu na mrtvog coveka? I najvažnije od svega –šta sve podrazumeva posao patologa koji ljudi odmah okarakterišu kao nešto mracno i morbidno, i kako se oni nose s onim što vide svakodnevno?

Smrt je nešto što ljude oduvek plaši i fascinira – ono ultimativno nepoznato s cim se svako od nas neminovno suoci. A, koje je bolje mesto od "suocavanja" sa smrcu od sale za obdukciju?

Moram da priznam da mi je pogled na prazan i hladan hodnik prizemlja Instituta uneo neku neobjašnjivu nervozu, pa sam brzo požurila uz stepenice gde sam upucena kako bih se što pre okružila (živim) ljudima...

Odmah sam se opustila kad sam cula glasove i ušla u kanceralariju profesorke i doktorke Jelene Sopte koja je šef  Katedre za patologiju na Medicinskom fakultetu u Beogradu i patolog za kosti i meka tkiva. Docekana sam uz osmehe i šolju toplog caja, pa je "zadiranje" u profesiju patologa moglo da pocne.

Koliko biste vi voleli da živite?

NIJE KRIMI SERIJA

Odmah mi je stavljeno do znanja da predrasude o tome da se patolozi bave samo obdukcijama su samo to – predrasude nastale nedovoljnim informisanjem ljudi.

"Patologija je u stvari nauka o bolesti. Patos je bolest, logos je nauka. I patologija je danas krunska dijagnosticka procedura koja se obavlja kako na biopsijskom uzorku, tako i na autopsijama. Samo deset odsto rada patologa se odnosi na autopsijsku dijagnostiku, a devedeset odsto našeg rada se odnosi ustvari na dijagnostiku pacijenata kojima je radena bila koja vrsta invazivnih dijagnostickih procedura ili hirurških intervencija. Dakle, patologija se ne bavi samo analizom pacijenata koji su preminuli, vec se glavni deo našeg rada bazira na analizi tkiva i uzoraka živih pacijenata koji nam se šalju iz klinickih centara i laboratorija", istakla je doktorka Sopta.

Ono što je još jedna od velikih zabluda kada je u pitanju posao patologa je neminovno povezivanje s kriminalistickim serijama koje cesto pratimo na televiziji, pa mislimo da patolozi rade obdukcije na žrtvama nasilja.

"Sudsko-medicinske autopsije traži istražni sudija ili tužilac ukoliko postoji i minimalna sumnja nasilne smrti, odnosno ako se pomisli da postoje neke nerazjašnjene okolnosti", objašnjava profesorka.

Ona kaže da je u njihovom fokusu iskljucivo - prirodna smrt.

I to - ako je nastupila u neadekvatnom trenutku ili suviše brzo, usled terapije koja je do tada davala dobre rezultate ili iznenanada tokom neke medicinske intervencije, u bolnici kada je pacijent imao odlican oporavak pa se nešto desilo, ili kod hronicnog pacijenta gde vi niste ocekivali komplikaciju tog tipa…

"Onda mi, patolozi, dobijemo uputnicu od naših kolega klinicara koji su obicno ili dijagnostikovali ili lecili tog pacijenta, da im sada razrešimo mehanizam nastanka smrti kako bi oni za sledece pacijente s takvim stanjima unapred razmišljali i predvideli oporavak."

ŠTA JE SVE POSAO PATOLOGA

Dr Sopta navodi da patologija kao dijagnosticka grana ima puno segmenata i da je danas puno zahteva pred jednim patologom.

"Prvi zahtev, ono bez cega se ne može je postaviti tacnu dijagnozu. Tacna dijagnoza podrazumeva ne samo da mi kažemo 'ime i prezime' bolesti kako je to ranije bilo, vec i da odredimo što više parametara koji su u vezi sa adekvatnim terapijskim pristupom i  prognozom bolesti.

Recimo, pacijent ima neki problem sa digestivnim traktom, gde se onda uradi gastroskopija, ili žena ode na ginekološki pregled, gde se vidi da postoji neka promena na grlicu i u samoj materici, pa se uradi kiretaža, pacijent skine mladež– sve se to nama pošalje.

Danas je stav da se sve što se 'dobije' od pacijenta, bilo to cvrsto tkivo ili tecnost. Na primer kada pacijent ima izliv plucne maramice, ili kada iskašlje neki sadržaj,  uzorci se šalju kod nas. Mi imamo zadatak da tkivo analiziramo mikroskopski, ali radimo i dodatne analize kako bi se uspostavila odgovarajuca terapija".

Profesorka navodi primer tumora - "Ako je u pitanju tumor, mi kažemo da li je benigni – dobrocudni, ili zlocudni, odnosno, maligni.  Zatim  pored toga što cemo reci od kog tkiva je nastao, da napomenemo da li u tumoru ima nekih promena koje bi mogle da uticu na terapiju. To su sve zadaci patologa – da kaže kako je tkivo izmenjeno, odakle tumor potice i koje karakteristike tumora  mogu uticati na primenu terapije."

Smrt, ipak, može da se predvidi?

OD NJIHOVOG OKA ZAVISI – ŽIVOT ILI SMRT

"I onda - sledeci korak, kada pacijent prima terapiju ili je završi, znaci, kada se tumor smanji na odredenu velicinu koja može da se odstrani, patolog mora da ukaže na dve stvari. Prvo, kakav je odgovor na terapiju, jer ukoliko je dijagnoza dobra vi ocekujete da ce ipak doci do promene na tumoru, da on treba da odreaguje. Patolog se u vezi sa tim izjašnjava da li je terapija bila odgovarajuca.

Ako su terapija i odgovor na nju adekvatni, onda se nastavlja s istim lekovima i primenjuje slican sistem izlecenja i na drugim pacijentima. Ako odgovor na terapiju nije dobar, onda se bira druga kombinacija lekova.

Drugo - posle hirurgije patolog mora da se izjasni da li je ta hirurška intervencija bila dovoljno hirurški radikalna, odnosno, da li je tumor odstranjen u celini. To ovako u svakodnevnom životu izgleda jednostavno, ljudi misle 'šta je problem ukloniti mladež'... Ali, operisati tumor koji je na primer vezan za creva i ispunjava celu trbušnu duplju, ili operisati tumor koji se nalazi u srcanom mišicu, mozgu, kicmenom stubu, to su izuzetno teški i zahtevni poduhvati. Naše kolege hirurzi njih rade pod kontrolom golog oka ili korišcenjem pojedinih mikroskopa koji se u datim situacijama mogu primeniti, a mi sve gledamo pod mikroskopom sa velikim uvecanjima i analiziramo u mikrometrima kako bi videli da li je to zaista  odstranjeno u celini.

Na taj nacin možemo da utvrdimo da li na isecenom tumoru nedostaje neki deo koji verovatno nije uocljiv makroskopski, što znaci da tumor nije do kraja izvaden, a dovoljno je da ostanu dve celije da nastave da rastu i onda opet imate pojavu tumora nakon nekog vremena na istom mestu."

TAJNA SMRTI

Pravo je otkrovenje uvid u celokupan posao patologa i cinjenica da se veci deo njihovog posla zasniva na radu sa živim pacijentima i spašavanju života istih, a ne samo s preminulima na stolovima za autopsiju. Medutim, i to je deo posla ovih doktora i to ne manje važan, s obzirom na to da, kako je vec doktora Sopta pomenula, autopsija služi da se uvide uzroci smrti i nastalih komplikacija, opet u cilju prevencije neželjenih smrtnih ishoda kod narednih pacijenata.

Uticaj porodice na obdukcije?

Po našem zvanicnom zakonu, porodica nema uticaja na odluku da li treba ili ne treba raditi obdukciju, zato što se polazi od primarne polise da nema nasilne smrti. Medutim, u svakodnevnom životu nije to baš tako jednostavno. Prvo je sam trenutak kada klinicari saopšte porodici da se desio smrtni ishod vrlo težak. Onda podatak da je do toga ipak došlo neocekivano i da treba da se radi obdukcija, dodatno otežava i komplikuje taj inace bolan trenutak za porodicu. Medutim, ukoliko je pacijent proveo manje od 24 sata proveo u zdravstvenoj ustanovi, obdukcija je obavezna i ne postoji nijedan nacin da to porodica zabrani. Takode, neizostavna je i ukoliko je došlo do smrtnog ishoda u toku neke intervencije. Protivljenje obdukcijama je najcešce u vezi sa odredenim verskim zajednicama, koje autopsije posmatraju kao skrnavljenje tela, ali o tome nema govora. Prvo što se nauci na specijalizaciji patologije je tehnika obdukcije koja je vrlo kompleksna i zahtevna, i prvo što se uci pored iskusnijih kolega je kako pristupiti obdukciji tako da se ne ostave nikakva vidljiva oštecenja koja bi narušila integritet osobe.

Verovatno je razlog za najcešce povezivanje posla patologa iskljucivo s obdukcijama to što ljude fascinira ono što im je nepoznato i strano, a smrt je upravo to.

"Obdukujemo sve osobe kod kojih ne postoji ni najmanja sumnja na nasilnu smrt. Patolozi se bave necim što je mnogo intrigantnije i teže dokuciti – prirodnom smrcu. Fenomen prirodne smrti je nešto što, kao i starenje, ne poznajemo dovoljno…

To je jedan konacni dogadaj cesto nastao kao posledica popuštanja velikog broja sistema organa. Dode do promene u jednom sistemu, a zatim ceo organizam izgubi bitku i nastane smrt. Rešenje tog  detektivskog posla, analizom mehanizma kaji su do toga doveli može dati odgovor na dilemu zašto neko preživi infarkt a neko umre od infarkta.  Mi, patolozi  se i time bavimo", objašnjava profesorka.

Rade se, kaže, analize svakog organa pojedinacno. I tu postoji velika razlika u odnosu na sudsku medicinu.

"Ako je, recimo, rec o upucavanju i metak je prošao kroz srce, njihov zadatak je da kažu pod kojim uglom je taj metak ušao kako bi se rekonstruisao položaj onoga ko je izvršio zlocin i same žrtve. Druge eventualne komplikacije u telu ih ne zanimaju. Nas zanima sve", kaže profesorka.

"Možda znamo da je covek umro od infarkta, ali nas zanima i da li je on imao promene na krvnim sudovima mozga, kakvi su bili bubrezi i da li je u tom trenutku imao karcinom prostate. Tu se negde krije tajna, zašto neko preživi neko stanje, a neko ne."

Dr Sopta navodi i da je u medicini vrlo retko da bolest, stanje ili promena nastanu kao posledica jednog dogadaja.

"Obicno imate udružene komplikacije. Naš organizam je jedna savršena mašinerija, savršen sklop i ima neverovatne mogucnosti da se prilagodi i reaguje u trenutku na nešto što je dovelo do narušavanja ravnoteže. Da bi se desila bolest ili stanje koje je dovelo do smrtnog ishoda, mora da se dogodi više stvari. Naš zadatak kao patologa je da kažemo šta se sve desilo."

SAMO "ŠTANCUJU"

Doktorka Sopta je istakla kako se na njihovom Institutu obavi veliki broj obdukcija godišnje, što je dobra stvar kada je u pitanju istraživanje, ali i adekvatna priprema studenata.

"Medicinski fakultet u Beogradu je, s 1200 - 1300 obavljenih obdukcija godišnje, medu vodecima po broju. Fakultet u Hamburgu, gde sam bila na usavršavanju, ima svega 50 autopsija na godišnjem nivou.

Naši specijalizanti za cetiri godine moraju da imaju minimum 140 obdukcija, a s obzirom na to da je kod nas tako veliki broj autopsija, pruža im se i prilika da to urade.  Ali, biopsija imamo više od 150.000 plocica godišnje, što je ogromna kolicina posla."

OSETILA SAM MIRIS SMRTI...

Pošto smo se upoznali s "tajnama posla", vreme je bilo i da vidimo kako izgleda proces u sali za obdukciju.

Ono prizemlje koje mi je toliko unelo neprijatnost u "kosti" je zapravo deo zgrade u kojoj se autopsije i vrše. Nakon stavljanja zaštitne hirurške maske, rukavica i nazuvica, ušla sam u hodnik koji su s jedne strane "krasili" ormani s policama punim tegli u kojima su se mogli videti najrazlicitiji delovi ljudskog tela i organa – mozak, srce, pluca, pa cak i fetusi beba.

Neprijatan miris se vec tada mogao osetiti, a maska nije bila mnogo od pomoci pri užasnom mirisu formalina i necega što se samo može opisati kao raspadanje tkiva i smrt. Zvuk bušilice u daljini takode nije pomogao...

Na kraju hodnika se ulazi u novi, manji, a odmah pri ulazu je deo s hladnjacama u kojima stoje leševi. Pored toga je mala soba u kojoj sam se upoznala s doktorkom koja na licu mesta secira i odvaja tkiva s obdukcije za dalju analizu.

"Dobar dan, je l' ima obdukcija?", pitala je doktorka Sopta i nakon potvrdog odgovora, uvela me je na "brzaka" u salu za obdukcije gde su sva tri stola bila "zauzeta".

Šok je možda najbolji nacin da se opiše pogled na ljudska tela isecena, s kožom prevrnutom na stranu i organima na "izvol’te". Moj mozak je vremenom potisnuo pogled na druga dva tela, ali je zato ostalo urezana slika koju sam prvu videla pri ulazu – glava bez mozga koja "zuri" u mene.

Znate li od cega umire svaka druga osoba u Srbiji?

I KROJACICA PRVO UŠIVA DUGME...

"Obdukcija uvek krece od glave, otvaranjem lobanje", objašnjava mi profesorka.

Kada se telo otvori, uvek se prvo obdukuju levostrani organi, pa desnostrani ukoliko su parni. Postoje tacna pravila gde se sprovode rezovi i kako ti rezovi idu.

Postoje i specijalne tehnike obdukcije kod posebnih zahteva. Na primer, ako je pacijentu bio ugraden trostruki bajpas operacijom na srcu, onda se radi specijalna obdukcija na srcu da ne bi došlo do njihovih oštecenja, jer se onda može da se dogodi da se ne otkrije pravi uzrok smrti.

To je, kaže dr Sopta, sve proces koji se uci. "I krojacica prvo nauci da ušiva dugme, pa tek onda kapute", objašnjava nam ona i otkriva:

"Kada upišete medicinu, vi ste svesni s kakvim prizorima cete se suocavati i da cete neminovno biti svedoci smrti. Mnogo je teže kada neko umire na vašim rukama i vi ne možete da mu pomognete, nego kada je sve vec gotovo."

Ipak, dr Sopta ne krije da je "obdukcija veoma teška" i da je "strašna specijalizacija iz patologije" zato što patolog i kad samo uzima uzorke u istim prostorijama gde se rade obdukcije, jeste stalno tu, u prisustvu smrti.

ŠTA JE GORE OD SMRTI

"Ali, verujte mi, mnogo teže od toga je kada prvi put sami potpišete maligni tumor. Kada prvi put napišete pacijentu i potpišete da ima malignu bolest, osecate se kao ste nekome presudili. Pri tom, to nije tako, danas je medicina jako mocna i maligne bolesti sve više postaju hronicne bolesti, ali to je jedna specificna težina", otkriva doktorka.

Kaže i da su patolozi stalno u nekom "lakom sukobu" s kolegama hirurzima.

"Oni kažu: 'Ma, šta, vi sedite tamo i gledate u taj mikroskop, i možete danima da gledate u jednu plocicu dok ne donesete odluku, a mi moramo sada.' Jeste, ali naše odluke su one koje postavljaju dijagnoze i pokrecu jedno klupko lecenja, terapija, ponovnih analiza...", istice dr Sopta.

Zanimalo nas je koje su opasnosti da se lekari zaraze na radnom mestu poput ovog…

"Pravilo je da telo dolazi kod nas minimum nakon 12 sati od nastupanja smrti, ali obicno to bude 24 sata. Teško je da bilo koja zaraza može da se zadrži toliko ili da infekcija ostane aktivna. Imamo redovne preglede i provere. Tu su i sve ostale higijenske mere kojih se pridržavamo. Rizik nije ništa veci ili manji nego kod ostalih, recimo hirurga ili infektologa."

ŠTA KAŽE STRUCNJAK – ŠTA JE SMRT

"Trudimo se da to doživimo kao jedan fiziološki fenomen. Naravno, to je izuzetno teško, zato što smo svi ukljuceni u terapiju pacijenata. Patolozi su clanovi konzilijuma. Konzilijum je jedno telo koga cine lekari razlitih specijalnosti koji donose definitivnu odluku o dijagnostickim i terapijskim pristupima za svakog pacijenta pojedinacno.

Prvo što ucite studente kada dodu na patologiju je da moraju da shvate da kao lekar ne lecite bolest, nego lecite pacijenta. Svako od nas je individua za sebe i iste bolesti kod razlicitih ljudi, imaju razlicite manifestacije i odgovore na terapiju.

Prema tome, nije svejedno da li ce zapaljenje pluca imati bebica od par meseci, tinejdžer, odrasla osoba od 35 godina ili neka baka koja ima 80 godina. Za neke to može da bude fatalna, a za neke samo prolazna stvar.

Patologija je predmet gde naši studenti nauce imena svih bolesti, a onda imaju još tri godine da u razlicitim granama medicine uce detaljno o tome šta se dešava. U tom smislu, patologija je kao jedan dobar temelj kuce. Mi naše studente ucimo da, nažalost, smrt jeste neželjeni dogadaj, ali i da moraju da budu svesni da niko nije besmrtan. U patologiji vam je stalna igra izmedu života i smrti."

Pune mrtvacnice, sahranjuju i nedeljom!

I DOKTORI PADAJU U NESVEST

Doktorka Sopta je istakla kako nema pravila šta ce nekoga da uznemiri ili šokira kada je posao doktora u pitanju, pa je tako izdvojila jednu reakciju koleginice koja je nju najviše iznenadila:

"Kada je moja koleginica koja je pedijatar onkolog, a onkološka pedijatrija je sigurno jedna od najtežih disciplina u medicini, polagala svoj magistarski ispit, morala je u sklopu toga da provede neko vreme kod nas na patologiji. Imajte na umu da se ona na svom odeljenju susrece s decom koja su teški pacijenti, na hemioterapiji, koja se zrace, kojoj su amputirani ekstremiteti.

Medutim, kada sam je odvela u laboratiju, cak ne ni u salu za obdukcije, da  preuzimemo operativni materijal (tu stiže ono što naše kolege operišu - od minijaturnih flašica, pa do tumora od nekoliko kilograma) i nakon toga stavila na sto tumor od pet, šest kilograma, koji je stigao tog dana i pocela da ga analiziram, žena koja je takav ozbiljan lekar se onesvestila. To me je posebno zacudilo, zbog toga što znam kako je svima nama teško kada idemo na deciju onkologiju, i od jedne žene koja svakodnevno pati sa tom decom, nisam ocekivala da je jedan tumor baci u nesvest."

A SADA, VREME JE ZA SERIJU...

Inace, i patolozi su usko specijalizovani za odredene oblasti obdukovanja...

"Važno je napomenuti da su patolozi, baš kao i hirurzi ili internisti, usko profilisani. Kardiohirurg nece operisati kuk. Tako i patolozi imaju svoje uske specijalizacije. Ja se bavim dakle tumorima kostiju i mekih tkiva, a na primer imamo doktorku koja je usko specijalizovana za obdukcije srca kod beba i fetusa, odnosno za fetalne obdukcije,kada dode do prekida trudnoce usled urodenih mana ili drugih komplikacija. Za moju oblast imamo oko 7.000 uzoraka godišnje koje obradimo. U pitanju su tkiva živih pacijenata koji se lece ili koji se dijagnostikuju. To je ono što je patologija zapravo u svojoj srži."

Doktorka Sopta nas je potom povela da "istražimo" laboratoriju patologa gde se vrše sve analize i dijagnoze. Ulazak u laboratoriju na Insititu podseca kao na scenu iz popularnih kriminalistickih serija, ako ne i bolje, jer su sve mašine za obrade i analize nove, i u pitanju je vrhunska tehnologija, a stavljeno nam je do znanja i da je u pitanju najbolje opremljena laboratorija na Balkanu!

Tu postoje mašine koje bukvalno seku tkiva, druge ga boje kako bi se što bolje analizirao uzorak, a na stolovima su uredno poredane bocice s tkivima pacijenata koje cekaju na svoj "red" za analizu.

Laboratorija je ovakvog kvaliteta, jer su se doktori i laboranti ove ustanove dogovorili da sva finansije ulažu u ono što je najbitnije – sredstva koja ce njihov posao uciniti što boljim, pa zidovi možda izgledaju oronulo, ali ono što unutra "kriju" je sasvim druga prica.

Šest stvari od kojih zavisi koliko cete živeti

KAKO U PRIVATNOM ŽIVOTU GLEDAJU NA ŽIVOT I SMRT

Svaki posao donosi neku odredenu "profesionalnu deformaciju" - profesori srpskog jezika i književnosti ce uvek tražiti gramaticke greške, advokati ce i normalne konverzacije voditi kroz argumente, a nas je zanimalo šta je to što "remeti" svakodnevni život patologa?

"Ja mislim da mi imamo dve profesionalne deformacije. Prvo mislim da smo strašno precizni, da ne kažem da tražimo dlaku u jajetu, ali primecujemo sitnice koje drugi ne vide, što je i neophodno da bismo došli do istine.

Druga stvar koja je mnogo teža za svakodnevni život je to što sve u životu delimo na stvari od kojih se umire i od kojih se ne umire."

To je, kaže, posebno teško u porodici kada je neko bolestan, a "vi znate da ishod ne može biti smrtan" - onda na to ne gledate kao na nešto od znacaja.

"S druge strane, ništa nam nije mnogo strašno. Imate i kad vaša deca, najmiliji, supružnici, braca, sestre, prave greške, vi opraštate zato što znate da smo prolazni. Mislim da su patolozi stvarno takvi i ovo ne gledam samo kroz sebe, vec i kroz svoje kolege i prijatelje."

LAŽ JE DA SE DOKTORI NAVIKNU

I za kraj pitamo ono "klasicno novinarsko pitanje". Mogu li patolozi ikada da se naviknu, pa oguglaju na cinjenicu da su pred njima svaki dan beživotna ljudska bica.

"Kada je rec o patnji s pacijentima, vi ne možete da se od toga iskljucite, to ne postoji, kad kažu: 'On se navikao', niko se u životu nije navikao, nego samo pokušavate da objektivizujete. Zato i mi dole u sali imamo odredena pravila. Ne obdukujemo decu koja su uzrasta naše dece i ne obdukujemo ljude koje poznajemo iz privatnog života, to se ne radi. Slucaj s ovom koleginicom me je samo podsetio kako je svako od nas navikao na drugu, svoju vrstu patnje kad je posao kojim se bavimo u pitanju", objašnjava nam dr Sopta.

Ono što je nas najviše "prosvetlilo" na kraju ovog iskustva je cinjenica da patologe ne treba povezivati iskljucivo s smrcu, vec da su oni itekako zaslužni za dobrobit i zdravlje živih ljudi, poput svojevrsnih superheroja "iza kulisa" kojima niko ne donosi kafe i cokolade, a njihova jedina satisfakcija u svemu tome je saznanje da su pomogli da se nekome spasi život – na ovaj ili onaj nacin.

Komentari 50

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Marija M.

Odlican tekst. Svaka cast. Fenomenalno napisan...

Bine

Pozdrav kako bi ja mogao doci do posla pomocnika obducenta imam 10 godina iskustva na lesevima samo mi treba veca plata i eto me na bilo koje mjesto na svijetu???Hvala unapred ako neko zna da mu treba iskusan radnik na ovakvim mjestima

Obren

Patolozi su jedini lekari kojima pacijent nikad ne moze da umre. Tu je posao vec neko drugi pre njih zavrsio.

special image