Crna hronika

BIO MU JE IDOL, A ONDA JE MORAO DA GA LIKVIDIRA: Da nije bilo svedočenja poznatog fudbalera Ljuba Zemunac bi preživeo

Autor Edin Delibašić

Bili su u korektim odnosima, Majmun koji je ubio Zemunca, ugledao se na svoju žrtvu, bio mu je idol, ali su ih posvađali ljudi sa strane

Izvor: YouTube/Printscreen/donii Champion/Facebook/Printscreen/Čelik 19

Ljubomir Magaš zvani Ljuba Zemunac ubijen je 1986. godine ispred suda u Frankfurtu. Obarač je povukao Goran Vuković Majmun, ali naručilac ubistva nikad nije otkriven do danas je pozadina likvidacije ostala misterija. Pre nego što je ubijen u Frankfurtu, Ljubomir Magaš je bio "legenda" jugoslovenskog, ali i evropskog podzemlja. Jugosloveni su ga najčešće zvali - Ljuba Zemunac.

Kobnog dana, u utorak, 10. novembra 1986, ispred zgrade Zemaljskog suda u Frankfurtu, sreli su se dvojica starih znanaca i okorelih neprijatelja Ljuba Magaš i Goran Vuković.

 Prvi, stariji, iskusniji, verovao je u pravilo da kriminalci ne pucaju u prisustvu policije, pa tog dana nije obukao pancir. Imao je 38 godina i obavezu da na sudu objasni neke svoje ranije ucenjivačke poteze. Mlađi, 27-godišnji "pripravnik" bio je istog jutra na sudu zbog nekih provala. Sreli su se na stepeništu. Vuković je nehajno prošao pored Magaša, ali mu je ovaj dobacio: "Skloni se..."

Goran Vuković je munjevito potegao iz džepa "kolt 38 specijal" i sa dva metka teško ranio u predelu srca Ljubomira Magaša. Intervencija Magaševih "gorila" je bila besmislena. Prisutni policajci su okružili Vukovića i sprečili osvetu Ljubinih drugova.

Nekoliko sati kasnije Ljubomir Magaš je izdahnuo u frankfurtskoj bolnici, a ubica Goran Vuković je odbio predlog policije da se brani sa slobode. Shvatio je da je bezbedniji u zatvoru nego na ulici.

Ko je Goran Vuković Majmun?

Goran Vuković je bio mladić iz Sarajevske ulice u Beogradu, nadomak železničke stanice. I u Frankfurtu je, kao i svi ostali jugoslovenski batinaši, "radio", uglavnom, na železničkoj stanici. Poznanici ga opisuju kao zgodnog, visokog, prijatnog mladića koji je patio zbog straha od Ljube Zemunca.

Kada je otišao u inostranstvo, divio se pričama o podvizima Magaša. Pokušao je da ga kopira u svemu, ali nije uspeo jer je bio previše sujetan i ponosan, pa je to obožavanje preraslo u netrpeljivost. Imao je običaj da govori: "Plašim se Ljube, ali ne želim da ga ubijem!"

 Poslovi kojima se Vuković bavio bili su tuče, otimanja, provale, ucene. Magaš mu je u tom poslu bio suparnik koji je imao dosta jaču i bolje organizovanu družinu od dvadesetak ljudi. Na "njegovoj teritoriji" za Gorana Vukovića nije bilo mesta. Uostalom, Vuković je dugo u SR Nemačkoj ziveo ilegalno. Pobegao je iz Jugoslavije petnaestak godina ranije da ni izbegao izdržavanje kazne od dve i po godine zbog jednog razbojništva. U SR Nemačkoj je živeo bez ikakvih dokumenata. Tek kada se 1984. pojavio na sudu kao oštećeni, njegovi advokati su uspeli da mu "srede" dokumenta. Tom prilikom je čak pokrajina Hesen molila naše vlasti da izdaju neki dokument, da bi imala na osnovu čega da mu izda ličnu kartu i dozvolu za boravak. Tako je Goran Vuković postao preko noći "normalan i lojalan građanin" Zapadne Nemačke, a na sudu svedok i oštećeni.

Odnosi između Magaša i Vukovića su u Frankfurtu u početku bili korektni, međutim, kako je govorio, posvađali su ih ljudi sa strane.

"Znači, nikada ranije tu nije bilo neke zle namere, da bude zavade. Međutim, Ljuba je okupio oko sebe te - kako da ih nazovem - klošare. I to je još kompliment za njih, pošto je Ljuba naivno verovao da je sposoban da i od najsitnijeg lopova napravi najvećeg", pričao je svojevremeno Goran Vuković Majmun.

Vuković je pričao da protiv Magaša nije imao ništa, da mu je on bio idol.

 "Posvađali su nas ljudi sa strane. Na primer, uhvatim i prebijem nekoga, a oni graknu: 'Vidi, Goran je izmasakrirao! Goran ovo, Goran ono...' Namerno su ga provocirali i izazivali. Odemo kući, a posle pet minuta me zove Ljuba: 'Šta ti to znači, Gorane, to provociranje!' Njegov zet Sreto Raznjatović, dok nije namestio da me upucaju Ljuba i Cane, kad god je dolazio da poseti Ljubu, dolazio je i kod mene. Znači da ja nisam ništa imao protiv tog čoveka, jer Ljuba je bio i moj idol. Do dana današnjeg nisam saznao zašto su pucali u mene i šta sam im se zamerio da su hteli da me ubiju", pričao je Vuković.

Suđenje Magašu za napad na Vukovića počelo je tek marta 1986. godine, petnaest meseci posle ranjavanja Vukovića. Na suđenju tužilac je za Magaša tražio kaznu od osam godina zatvora, a za Savića devet godina. Konacno, 30. aprila 1986. izrečene su kazne: zbog pokušaja ubistva Savić je osuđen na dve godine i šest meseci, dok je Magaš oslobođen krivične odgovornosti zbog nedostatka dokaza.

Na sudu se kao krunski svedok u korist Magaša pojavio čuveni fudbalski as Fahrudin Jusufi, koji je posvedočio da je Ljuba Zemunac u vreme napada bio u njegovoj blizini. Da nije bilo svedočenja poznatog fudbalera, Ljuba Zemunac bi najverovatnije izdržavao kaznu zatvora pa Vuković ne bi mogao da ga ubije. 

(MONDO)

Budite bolje informisani od drugih, PREUZMITE MONDO MOBILNU APLIKACIJU.

Tagovi