O jednom od najpotresnijih zločina devedesetih govorio je Žarko Popović, nekadašnji inspektor beogradskog Odeljenja za ubistva, čovek koji je tokom višedecenijske karijere učestvovao u rasvetljavanju brojnih teških slučajeva i danas važi za jednog od najiskusnijih operativaca svog vremena. Detalje istrage, priznanja osumnjičenih i atmosferu iz Beograda tog doba otkrio je u emisiji "Odeljenje za ubistva 01", emitovanoj na YouTube kanalu "Lovci na ubice".
Zločin koji je šokirao Beograd
Tog dana policija je, kao i obično, prvo dobila prijavu preko operativnog centra. Prema proceduri, na lice mesta najpre je poslata patrola kako bi proverila da li je prijava istinita, jer je bilo i lažnih dojava građana.
Kada je potvrđeno da se nešto zaista dogodilo, obaveštene su nadležne službe. U stanu u Pohorskoj ulici zatečeni su mrtvi majka, dete i pas.
"To je ono što vam ruši sve kriminalističke teorije. Strašno je bilo što je dete ubijeno”, ispričao je bivši inspektor Žarko Popović Pop, prisećajući se jednog od najpotresnijih slučajeva na kojima je radio.
Na lice mesta stigli su inspektori i kriminalistički tehničari. Vrata stana nisu bila obijena, a ubrzo je utvrđeno da je korišćeno vatreno oružje kalibra 9 milimetara, takozvana "kratka devetka", koja je u to vreme bila u širokoj upotrebi u vojsci.
Prema prvim saznanjima, Vera Židić (42) ubijena je sa dva hica dok je usisavala stan, dok je njen maloletni sin Davor (13) ubijen jednim metkom.
"Žena je usisavala stan kada je upucana. Takve scene vam ostanu u glavi zauvek", rekao je bivši inspektor.
Iz stana nije ništa odneto, a primećeni su samo tragovi manje premetačine.
Lažna priča o novcu odvela ubice do stana
O zločinu je obavešten suprug i otac porodice, Žarko Židić, zubni tehničar zaposlen na VMA. Bio je u šoku i nije mogao da veruje šta se dogodilo.
Inspektori su ga istog dana pozvali na informativni razgovor kako bi saznali više o porodici, njihovim kontaktima, eventualnim dugovima ili sukobima.
Porodica Židić živela je skromno, kao i većina ljudi tokom hiperinflacije devedesetih. Međutim, istraga je u jednom trenutku krenula u drugom pravcu.
Žarko Židić ispričao je da mu se supruga poslednjih dana žalila da viđa sumnjive mladiće sa kapuljačama u dvorištu zgrade.
Ključni detalj pojavio se kada je utvrđeno da se jedan od sinova u školi hvalio kako njegov otac u stanu navodno drži oko 60.000 maraka. Pričalo se i o skupoj garderobi i patikama koje su nosili.
"Dečak se hvalio po školi da njegov otac ima veliki novac u stanu. Ta priča je, nažalost, stigla do pogrešnih ljudi", rekao je on.
Inspektori su posumnjali da je upravo ta priča stigla do kriminalnih krugova u Zemunu i da je porodica tako "tipovana" za pljačku, ispričao je nekadašnji inspektor.
Nadimak "Bubnjar" doveo policiju do osumnjičenog
Kasnije se pojavila informacija da je jedan od osumnjičenih u bilijar klubu u Zemunu tražio novac za lažni pasoš, navodno priznajući da je "ubio one ljude iz Pohorske ulice".
Ta informacija izazvala je veliki bes među inspektorima koji su radili na slučaju.
Kriminalci u početku nisu ozbiljno shvatili priču o novcu u stanu porodice Židić. Ipak, informacija je stigla do policije preko operativnog kontakta, koji je naveo da osumnjičeni ima nadimak Bubnjar. Policija je brzo identifikovala da je reč o Iliji Vujiću.
"Kada smo čuli nadimak Bubnjar, brzo smo shvatili o kome je reč", naveo je Popović.
Ilija Vujić, zvani Bubnjar, rođen je 1968. godine u Zemunu. Završio je samo dva razreda srednje škole, nakon čega je napustio školovanje i počeo da se bavi krađama. Imao je dosije zbog imovinskih delikata, bio je neoženjen i bez dece.
Prema policijskim saznanjima, Vujić je 1991. godine otišao na vukovarsko ratište kao dobrovoljac, a kasnije je ponovo odlazio na ratište u Republiku Srpsku Krajinu. I pre toga je, kako se navodilo, pokazivao agresivno i bahato ponašanje.
Priznanje u policijskom automobilu
Policija je jednog jutra pristupila njegovom hapšenju. Dok su ga vozili ka službenim prostorijama, Vujić je u automobilu počeo da priča šta se dogodilo. Inspektori su, kako je navedeno, bili šokirani onim što su čuli.
Kada je doveden na razgovor, određena je ekipa koja je sa njim razgovarala, dok je druga ekipa bila spremna da odmah hapsi sve osobe koje on pomene.
Vujić je priznao da je imao saučesnika - Marka Lončarića, zvanog Lonče, rođenog 1969. godine u Zemunu. On je ubrzo uhapšen i doveden na informativni razgovor.
Lončarić je ispričao da je do njih stigla priča da porodica Židić u stanu ima veliki novac. Prema njegovim rečima, dogovarali su se da li da upadnu u stan, a zatim su odlučili da to učine.
Pištolj bio ključni dokaz
Policiji je bilo najvažnije da pronađe oružje, kako bi krivično delo moglo da se dokaže materijalnim dokazom. Lončarić je u početku izbegavao da govori o pištolju, ali je kasnije ispričao da su oružje pozajmili od čoveka koji je radio kao civilno lice u Vojsci Jugoslavije.
Reč je bila o pištolju "broving", kalibra 9 milimetara, takozvanoj kratkoj devetki. Taj čovek im je, prema iskazu, pozajmio oružje uz obećanje da će za to dobiti novčanu nadoknadu.
Policija je uhapsila i njega, oduzela oružje i veštačenjem je utvrđeno da je upravo tim pištoljem izvršeno razbojništvo sa smrtnom posledicom.
Rekonstrukcija zločina
Prema rekonstrukciji, Vujić i Lončarić su taksijem došli do Pohorske ulice, verujući da se u stanu porodice Židić nalazi velika suma novca. Popeli su se do stana i čuli zvuk usisivača.
Lončarić je pozvonio na vrata i predstavio se kao prijatelj njenog supruga Žarka, navodeći da donosi knjige iz biblioteke. Kada je Vera Židić otvorila vrata, shvatila je da je napravila kobnu grešku, ali je već bilo kasno.
Prema iskazu, Vujić je potom pucao u nju, a zatim su od nje pokušali da saznaju gde se nalazi novac za koji su verovali da postoji u stanu. Taj novac, kako se kasnije ispostavilo, nije ni postojao.
Na pitanje inspektora zašto je ubijeno i dete, Vujić je, prema njihovom svedočenju, odgovorio: "Koga briga, trebalo je da bude u školi."
"Kada je rekao: ‘Trebalo je da bude u školi’, ostali smo bez reči”, prisetio se Popović.
Suđenje ubicama porodice Židić
Suđenje ubicama porodice Židić počelo je u junu 1994. godine pred Okružnim sudom u Beogradu. Sudskim većem predsedavao je sudija Stojan Mihić.
U sudnici je bio i Žarko Židić, suprug i otac ubijenih.
"Ostao sam bez divne porodice. Želim samo da im se sudi po zakonu", rekao je tokom suđenja u Palati pravde.
Tokom postupka Ilija Vujić pokušavao je da se brani tvrdnjama da se "ne seća" pojedinih detalja zločina. Međutim, inspektori su podsetili na njegovu raniju izjavu o ubistvu deteta.
Vujić je tvrdio da su ga na ratištu učili "da prvo puca, pa tek onda gleda". Navodio je i da je bio dobrovoljac na ratištu, ali je psihijatrijsko veštačenje utvrdilo da rat nije uticao na njegovu uračunljivost.
Stručnjaci su zaključili da je kod njega postojalo izrazito odsustvo empatije, kajanja i moralnih ograničenja.
Psiholog dr Nadežda Janković navela je da je reč o osobi "sa globalnim etičkim siromaštvom, sklonoj agresivnim i antisocijalnim postupcima".
Smrtna kazna, pa pomilovanje
Istražitelji su tokom suđenja ukazivali i na širi društveni kontekst tog vremena - hiperinflaciju, siromaštvo i porast kriminala devedesetih godina.
"Siromaštvo je tada bilo utočište kriminala. Ljudi su zbog para ulazili u najteža krivična dela", govorio je Popović opisujući atmosferu Beograda devedesetih.
Kako su naveli, u Beogradu su tada bila česta razbojništva, pljačke, otimanja automobila i provale, a mnogi mladi ljudi iz teških socijalnih prilika ulazili su u kriminal zbog novca.
Ipak, sud je ocenio da to ne može biti opravdanje za zločin kakav je počinjen u Pohorskoj ulici.
Posle iznošenja dokaza i veštačenja, Ilija Vujić osuđen je na smrtnu kaznu, dok je Darko Lončarić osuđen na 20 godina zatvora.
Čovek koji im je pozajmio pištolj takođe je osuđen, ali je tokom postupka dokazano da nije znao za šta će oružje biti upotrebljeno. Odgovarao je i taksista koji je vozio izvršioce.
Pet godina kasnije, Vujić je podneo molbu za pomilovanje. Tvrdio je da se kaje, da je imao teško detinjstvo i da je na ratištu proživeo traume.
"Pokušavao je da se predstavi kao čovek kog je rat promenio, ali veštaci to nisu prihvatili”, rekao je on.
Međutim, i sud i zatvorska uprava ocenili su da , već da žali samo zato što u stanu porodice Židić nije pronašao novac koji je očekivao.
Nakon ukidanja smrtne kazne 2000. godine, tadašnji predsednik Srbije Vojislav Koštunica je 2002. godine preinačio Vujićevu kaznu u 40 godina zatvora.
Prema procenama veštaka, postojala je velika opasnost da bi, ukoliko bi bio pušten, mogao ponovo da izvrši teško krivično delo.
U zatvoru ga je u početku posećivala majka, dok ga otac, koji se odao alkoholu, nikada nije obišao. Tragedija porodice kasnije se nastavila, jer je i njegov brat završio u zatvoru takođe zbog ubistva.
BONUS VIDEO:
(MONDO)