Maskirani dželati sasuli 60 metaka u kralja kocke `90-ih: Njegova likvidacija ispred kafića pokrenula niz krvavih osveta

Ispred novobeogradskog kafića "22" 4. maja 1990. godine odjeknuli su rafali iz kalašnjikova. U svega nekoliko sekundi ispaljeno je oko 60 metaka, a ubistvo Jusufa Juse Bulića postalo je jedan od najznačajnijih događaja u istoriji beogradskog podzemlja. Dodajte MONDO u vaš Google izbor
Foto: Printscreen/Youtube/RUDAR 7

Jusa Bulić bio je čovek pun kontrasta. Dok su ga jedni opisivali kao jednog od najmoćnijih ljudi beogradskog podzemlja, drugi su ga pamtili kao uspešnog poslovnog čoveka, humanitarca i vlasnika brojnih ugostiteljskih objekata. Bio je poznat i po neobičnoj navici da je u najskupljim beogradskim lokalima umesto alkohola naručivao isključivo čašu mleka.

Godinama su ga pojedini izvori dovodili u vezu i sa saradnjom sa tadašnjom Službom državne bezbednosti u obračunima sa ekstremnom hrvatskom i albanskom emigracijom u Zapadnoj Nemačkoj, mada o tim navodima nikada nije objavljena zvanična dokumentacija koja bi ih u potpunosti potvrdila.

Nekoliko trenutaka nakon ubistva, među ljudima iz podzemlja počele su priče o reakciji Željka Ražnatovića Arkana, koji je, prema svedočenjima savremenika, smrt jednog od nastradalih pratilaca prokomentarisao rečima: "Na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme." Ta izjava godinama je ostala jedna od najcitiranijih anegdota vezanih za ovu likvidaciju.

Čaša mleka umesto viskija

Jusa Bulić bio je poznat po jednom neobičnom detalju. Dok su se drugi ljudi iz podzemlja za kafanskim stolovima opredeljivali za viski ili konjak, njegovo zaštitno piće bilo je obična čaša mleka. Upravo po tome godinama je bio prepoznatljiv u beogradskim lokalima.

Iako je iza sebe imao boksersko iskustvo, sukobe nije rešavao pesnicama kad god je mogao da ih završi drugačije. Pištolj je gotovo uvek nosio u torbici, a ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao čoveka nagle naravi koji je umeo da reaguje impulsivno. Ipak, važio je i za izuzetno duhovitog sagovornika koji je lako sticao ljude oko sebe.

Jedna anegdota iz Herceg Novog najbolje oslikava njegov temperament. Tokom letovanja izazvao je potpuno nepoznatog mladića pitanjem: "Šta me gledaš?" Kada mu je ovaj mirno odgovorio: "Ne vidim te", Jusa je, na nagovor prijatelja Milenka Vujovića da "ne dira pošten svet", odustao od sukoba i nastavio svojim putem.

Odlazak u Zapadnu Evropu

Početkom sedamdesetih godina Jusa, zajedno sa Ljubom Zemuncem i Radetom Čaldovićem Čentom, odlazi u Zapadnu Evropu u potrazi za većim novcem i ozbiljnijim poslovima. Prva stanica bio je Milano, tada jedno od glavnih okupljališta jugoslovenskog podzemlja, gde upoznaje brojne ljude koji će narednih godina obeležiti kriminalnu scenu bivše Jugoslavije, među njima i Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Gišku.

Njegov prvi ozbiljan pad usledio je 1977. godine u Holandiji, gde je uhapšen zbog falsifikovanja vozačkih dozvola i deportovan u Jugoslaviju. Međutim, vrlo brzo se vraća u inostranstvo i svoju bazu premešta u Frankfurt, gde postaje jedan od najbližih saradnika Ljube Zemunca.

Saradnja sa Državnom bezbednošću

Prema brojnim svedočenjima bivših pripadnika podzemlja i pojedinim publicističkim izvorima, ljudi okupljeni oko Ljube Zemunca tokom boravka u Zapadnoj Nemačkoj održavali su kontakte sa tadašnjom Službom državne bezbednosti. Njihova imena godinama su se dovodila u vezu sa obračunima protiv ekstremne hrvatske i albanske emigracije, ali o mnogim događajima iz tog perioda i danas postoje različita tumačenja, bez potpune zvanične dokumentacije.

Istovremeno, ova grupa izgradila je reputaciju jedne od najuticajnijih kriminalnih ekipa među jugoslovenskim emigrantima u Zapadnoj Evropi.

Povratak u Beograd i početak poslovnog carstva

Ubistvo Ljube Zemunca 1986. godine u Frankfurtu predstavljalo je prekretnicu za čitavu generaciju ljudi iz podzemlja. Nakon tog događaja Jusa se vraća u Beograd i pravi zaokret koji će obeležiti ostatak njegovog života.

Sve manje vremena provodi u klasičnim uličnim obračunima, a sve više ulaže u ugostiteljstvo, kazina i nekretnine. Tokom narednih godina postaje vlasnik više poznatih beogradskih lokala, među kojima se posebno izdvajao kafić "22" na Novom Beogradu, koji će kasnije postati njegovo glavno okupljalište.

U tom periodu ulazi i u posao sportskog klađenja, a njegove poslovne ambicije brzo ga svrstavaju među finansijski najmoćnije ljude stare garde beogradskog podzemlja.

Senke koje su pratile njegovo ime

Veliki novac i potpuna dominacija u poslovima sa kockom doneli su i brojne glasine. Jusa Bulić godinama se u medijima i pričama iz podzemlja dovodio u vezu sa više nerazjašnjenih obračuna i sukoba oko kontrole tog tržišta.

Međutim, nijedna od tih tvrdnji nikada nije pravosnažno dokazana, zbog čega se i danas uglavnom posmatraju kao deo brojnih spekulacija koje su pratile beogradsko podzemlje tog vremena.

"Berluskoni iz Železnika"

Iako je od mladosti voleo boks, najveća sportska ljubav bio mu je fudbal. Devedesetih godina ulaže veliki novac u FK Železnik i postaje njegov vlasnik i direktor.

Prema sopstvenim tvrdnjama, u klub je uložio oko 800.000 nemačkih maraka, sa ciljem da Železnik uvede u Prvu saveznu ligu.

Na pitanje novinara zbog čega ulaže toliki novac u mali beogradski klub, odgovorio je:

"Da li je možda trebalo da ga uložim kod Alije? Kada neko ima viška para, ulaže ih u ono u šta veruje ili što voli."

Dodao je i rečenicu po kojoj ga mnogi i danas pamte:

"Naselje u kome sam odrastao ima 50.000 duša. Zato mora da ima i prvoligaša." Upravo zbog takvog načina razmišljanja mediji su mu dali nadimak "Berluskoni iz Železnika".

Lav na stadionu

Pod Jusinim vođstvom FK Železnik izborio je istorijski plasman u Prvu saveznu ligu.

Proslava ulaska među najbolje bila je potpuno nesvakidašnja. Dok je Željko Ražnatović Arkan tih godina bio poznat po tigru kojeg je dovodio na utakmice, Jusa je odlučio da napravi sopstveni spektakl.

Za jednu od svečanosti na stadion je doveo pravog živog lava iz Beogradskog zoološkog vrta. Životinja je postala simbol kluba, a igrači Železnika ubrzo su dobili nadimak "Lavovi".

Tokom narednih godina stadion u Železniku postao je mesto na kojem su se, osim fudbalskih utakmica, održavali koncerti, humanitarne manifestacije i brojni estradni događaji, po čemu je klub bio jedinstven u tadašnjoj Srbiji.

Sačekuša ispred kafića "22"

Mrak se polako spuštao na Novi Beograd tog 4. maja 1998. godine, ne sluteći da će prolećna tišina uskoro biti prekinuta jednim od najsurovijih napada u istoriji beogradskog podzemlja.

Jusuf Jusa Bulić bio je opušten. Samo dva dana ranije vratio se iz Londona, gde je prisustvovao svadbi svog sina Ace. Te večeri nije nosio pancir. Verovao je da mu, kao čoveku koji se povukao iz otvorenih uličnih obračuna, takva zaštita više nije potrebna.

Bilo je oko 19 časova. Jusa je sedeo u svom kafiću "22" u Ulici omladinskih brigada na Novom Beogradu. Za stolom su bili ljudi iz njegovog najbližeg kruga: brat Muka, direktor FK Železnik Petar Vujičić Žuti i njegov telohranitelj Nenad Raščanin Crni.

Kada je došlo vreme za polazak, primenjena je uobičajena bezbednosna procedura. Prvi su iz lokala izašli Žuti i Crni. Osmotrili su okolinu, parking i prilaz kafiću. Kada im se učinilo da je sve mirno, dali su znak da Jusa može da izađe.

Tek tada se na vratima pojavio i on. U tom trenutku držao je mobilni telefon i razgovarao sa suprugom Snežanom. Iza njega su išli brat Muka i gost lokala Dragoslav Ferić.

A onda se mirna noć pretvorila u pakao.

Iz žbunja kod prilaza kafiću izletela su dvojica maskiranih napadača, naoružanih kalašnjikovima. Nije bilo povika, upozorenja ni razmene reči. Odmah je otvorena rafalna paljba.

Za svega nekoliko sekundi prema Jusi i njegovoj pratnji ispaljeno je oko 60 metaka.

Muka i Ferić pokušali su da se vrate u lokal i pronađu zaklon, ali su teško ranjeni. Petar Vujičić Žuti i telohranitelj Crni pali su među prvima. Crni je, prema nalazima sa lica mesta, pokušao da potegne pištolj, ali ga je rafal presekao pre nego što je uspeo da uzvrati.

Mitovi posle ubistva

Već te noći počele su da kruže različite verzije događaja. Pojedini mediji pisali su da je Jusa u poslednjim sekundama ispustio telefon, izvukao pištolj, ispalio dva hica i ranio jednog od napadača.

Međutim, kasniji uviđaj doveo je tu verziju u pitanje.

Jusuf Jusa Bulić pao je na ulazu u svoj kafić. Napadači su mu prišli i, prema izveštajima sa lica mesta, overili ga hicima u glavu, kako bi bili sigurni da je meta eliminisana.

Zatim su pobegli tamnoplavim automobilom marke "Fiat Tempra", koji je, prema kasnijim informacijama, danima bio parkiran u blizini. U pravcu Tošinog bunara nestali su u noći.

Prema tadašnjim navodima, u blizini se nalazio i treći član ekipe, naoružan automatskom puškom, čiji je zadatak bio da obezbedi odstupnicu.

Uviđaj koji je srušio priču

Kada su rafali utihnuli, ispred kafića "22" ostali su krv, čaure i tela pogođenih ljudi. Na lice mesta stigli su policija i forenzičari.

Pored tela Petra Vujičića Žutog i Nenada Raščanina Crnog pronađen je pištolj marke TT, kalibra 7,62 milimetra, sa metkom u cevi. To je ukazivalo da je Crni u poslednjim trenucima uspeo da repetira oružje, ali ne i da zapuca.

Nedaleko od njih ležao je Jusa Bulić. Pored njegove ruke bila je njegova prepoznatljiva torbica. U njoj se nalazio njegov pištolj - netaknut.

Time je praktično srušena medijska priča da je Jusa uspeo da uzvrati vatru i rani jednog od napadača.

Čovek koji je godinama važio za jednu od najmoćnijih figura beogradskog podzemlja ubijen je na pragu sopstvenog lokala, u trenutku kada je verovao da je opasnost ostala iza njega.

A njegova smrt nije zatvorila krug nasilja. Naprotiv. Tek tada je počela osveta.

BONUS VIDEO:

This browser does not support the video element.

DNEVNA CRNA HRONIKA 08.07.2026. Izvor: Kurir TV

 (Dosije BJ/MONDO)