Na današnji dan, pre 25 godina, znameniti srpski pisac Branko Ćopić odlučio je da, u potrazi za nekim boljim svetom, napusti ovaj.
Njegovo ime tada je upisano ne samo u besmrtne srpske pisce, već i među one kojima izuzetan osećaj za pravdu i pravednost nije dozvoljavao mirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio.
Rođen prvog dana 1915. godine u Hašanima, u Bosanskoj krajini, tadašnjoj Austro-Ugarskoj, počeo je da piše još kao đak Učiteljske škole koju je završio u Banja Luci.
Pre Drugog svetskog rata objavio je zbirke pripovedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".
U partizanskom pokretu učestvovao je od 1941. godine i tokom rata nastavio sa pisanjem, tako da je pre završetka rata za decu napisao "Priče partizanske" i zbirku pesama "Ognjeno rađanje domovine".
Filozofski fakultet završio je u Beogradu i već kao student skrenuo je na sebe pažnju književne kritike. Ona je zabeležila da je Ćopić, "nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, lako i brzo osvojio najšire slojeve čitalačke publike".
Pored tri romana:"Prolom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj bronzana stražo", poznate su njegove pripovetke "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Odabrane ratne pripovetke", "Izabrane humorističke priče", "Dragi likovi", "Dožvljaji Nikoletine Bursaća", a za "Baštu sljezove boje" je dobio Njegoševu nagradu.
Preko petnaest knjiga za decu, među kojima pripovetke "Bosonogo djetinjstvo" i roman "Orlovi rano lete", svrstavaju ga u jednog od najboljih dečjih pisaca svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije.
Teren sa koga je Ćopić pretežno crpeo građu za svoje pripovedačko stvaralaštvo bio je njegov zavičaj, Grmeč i podgrmečki kraj.
U pripovetkama nastalim pre rata najviše su ga zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, o kojima je pričao jezikom punim brige i razumevanja.
Ti njegovi junaci su svet zaboravljenih, usamljenih i odbačenih ljudi koji bezglasno tuguju zbog zla kome ne mogu i ne umeju da se suprostave.
Dobar deo njegovog stvaralaštva u prozi humoristično je intonirao. Humor se nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka, koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu duha i nasmeju se sopstvenoj nevolju.
Otkrivao je sitne ljudske mane i nedostatke, pa se tako desilo da je o mirnim vremenima pripovedao s tugom, a o ratnim - vedro i nasmejano.
Dela, kojima je zavredeo i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Akademiji nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine, prevedena su na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik.
Ceo radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i evropskim državama.
Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu, kao čovek velikog obrazovanja, osećaja za pravdu i pravednost, kritički je gledao na stvarnost.
Kao jedno od najpoznatijih takvih dela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti, državnih organa, pa i samih kolega.
Takvih progona bilo je mnogo, pa je istoričar književnosti Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" koja svedoči o problemima sa kojima je pisac bio suočen ne samo u književnom životu.
Pretpostavlja se da su ti progoni i nemirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio bili glavni razlog samoubistva velikog pisca.
(Tanjug)
Njegovo ime tada je upisano ne samo u besmrtne srpske pisce, već i među one kojima izuzetan osećaj za pravdu i pravednost nije dozvoljavao mirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio.
Rođen prvog dana 1915. godine u Hašanima, u Bosanskoj krajini, tadašnjoj Austro-Ugarskoj, počeo je da piše još kao đak Učiteljske škole koju je završio u Banja Luci.
Pre Drugog svetskog rata objavio je zbirke pripovedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".
U partizanskom pokretu učestvovao je od 1941. godine i tokom rata nastavio sa pisanjem, tako da je pre završetka rata za decu napisao "Priče partizanske" i zbirku pesama "Ognjeno rađanje domovine".
Filozofski fakultet završio je u Beogradu i već kao student skrenuo je na sebe pažnju književne kritike. Ona je zabeležila da je Ćopić, "nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, lako i brzo osvojio najšire slojeve čitalačke publike".
Pored tri romana:"Prolom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj bronzana stražo", poznate su njegove pripovetke "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Odabrane ratne pripovetke", "Izabrane humorističke priče", "Dragi likovi", "Dožvljaji Nikoletine Bursaća", a za "Baštu sljezove boje" je dobio Njegoševu nagradu.
Preko petnaest knjiga za decu, među kojima pripovetke "Bosonogo djetinjstvo" i roman "Orlovi rano lete", svrstavaju ga u jednog od najboljih dečjih pisaca svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije.
Teren sa koga je Ćopić pretežno crpeo građu za svoje pripovedačko stvaralaštvo bio je njegov zavičaj, Grmeč i podgrmečki kraj.
U pripovetkama nastalim pre rata najviše su ga zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, o kojima je pričao jezikom punim brige i razumevanja.
Ti njegovi junaci su svet zaboravljenih, usamljenih i odbačenih ljudi koji bezglasno tuguju zbog zla kome ne mogu i ne umeju da se suprostave.
Dobar deo njegovog stvaralaštva u prozi humoristično je intonirao. Humor se nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka, koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu duha i nasmeju se sopstvenoj nevolju.
Otkrivao je sitne ljudske mane i nedostatke, pa se tako desilo da je o mirnim vremenima pripovedao s tugom, a o ratnim - vedro i nasmejano.
Dela, kojima je zavredeo i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti i Akademiji nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine, prevedena su na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik.
Ceo radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i evropskim državama.
Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu, kao čovek velikog obrazovanja, osećaja za pravdu i pravednost, kritički je gledao na stvarnost.
Kao jedno od najpoznatijih takvih dela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti, državnih organa, pa i samih kolega.
Takvih progona bilo je mnogo, pa je istoričar književnosti Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" koja svedoči o problemima sa kojima je pisac bio suočen ne samo u književnom životu.
Pretpostavlja se da su ti progoni i nemirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio bili glavni razlog samoubistva velikog pisca.
(Tanjug)
Pridruži se MONDO zajednici.
