HRVATSKI ISTORIČAR RASPAMETIO ALBANCE: Na albanskom Kosovo ne znači ništa! To što oni rade je "silovanje istorije"

Na pokušaj Albanaca da ospore prisustvo Srba na prostoru Kosova i Metohije, Goran Šarić kao istaknuti poznavalac istorije Balkana kaže da koliko god na Kosovu i celom Balkanu kopamo daleko u prošlost, nailazimo na srpske tragove.

"Ti albanski istoričari podsećaju na onaj vic o grbavcu koji je pustio bradu, da ga više ne zovu grba nego brada. Suživot Albanaca i Srba preko je potreban, ali on se ne može graditi na lažima".

Na pitanje ko su autohtoni stanovnici Kosova, Šarić navodi da je reč o narodu u antičkim izvorima nazvanim Dardanci, mada se ne zna kako su oni sami sebe zvali.

"Grčki i rimski autori nisu skloni tim starosedeocima Kosova. Opisuju ih sa prezirom i mržnjom, koja je karakteristična i za kasnije opise Srba. Tako pišu da su Dardanci divljaci i da se kupaju samo tri puta u životu, prilikom rođenja, na venčanju i na sahrani. Zapravo se ne radi o nehigijeni nego o obrednim kupanjima. Zanimljivo da se isti običaj obrednog kupanja zadržao kod Srba do današnjih dana. To je vrlo važna paralela između Srba i Dardanaca i jedan od brojnih dokaza koji pokazuju da su Srbi potomci antičkih stanovnika Kosova", rekao je Šarić za KosovoOnlajn i dodao:

"Poznati grad u državi Dardanaca zvao se Bila Zora što na srpskom znači 'bela zora', sintagma koja se i danas koristi. Najpoznatiji dardanski kralj bio je Grabo iz plemena Grabića. Kod Srba i drugih južnih Slovena još uvek postoje prezimena Grabar, Grabovac, Grabarić, Grabarević i Grabović, kao i razna mesta sa nazivima Grab ili Grabić. I sama reč je slovenska, povezana sa pojmovima 'graba', 'grob', 'grobnica', 'groblje', 'grebati', 'grablje', 'grabiti'…".

Šarić navodi da koliko god na Kosovu i celom Balkanu kopamo daleko u prošlost, nailazimo na srpske tragove i da je na ovim prostorima u vreme Rimskog carstva postoji bar šest plemena koja u svom nazivu imaju osnovu "ser" ili "sar" – Servi (Limiganti), Serreti, Serapilli, Sardi, Sardeati i Sarmati i dodao da izgleda da je Kosovo bilo sveta zemlja za stanovnike Balkana još u mlađem kamenom dobu, u vreme tzv. Vinčanske civilizacije.

"Jedino vinčansko naselje koje je bilo utvrđeno bilo je Valač na Kosovu. Tamo smo našli jako puno kultnih predmeta iz tog perioda što ukazuje da je celo područje imalo duhovnu važnost. Tako je ostalo i hiljadama godina kasnije jer 1313. u Svetostefanskoj povelji kralj Milutin poklanja Valač manastiru Banjska, što svedoči o religioznom kontinuitetu", rekao je hrvatski istoričar.

Šarić navodi da se Albanci pojavljuju na Balkanu pojavljuju u 11. veku, po svoj prilici kao prateće trupe romejskog vojskovođe Georgiusa Manijaka, ali na Kosovo dolaze kasnije, prvi albanski doseljenici pristižu neposredno pre dolaska Turaka.

"U vreme prvih vekova Osmanlijske vlasti albansko prisustvo na Kosovu bilo je na nivou statističke greške, sve do kraja 17. veka i Austrijsko-Turskog rata kad je carska austrijska vojska prodrla do Prištine. Srbi staju na njenu stranu, ali se u januaru 1690. carska vojska povlači i ostavlja Srbe na milost i nemilost Turaka. Tada patrijarh Arsenije III Čarnojević sa desetinama hiljada Srba kreće prema Beogradu, a čitava sela ostaju pusta. Broj Albanaca postepeno raste, ali će Srbi uprkos progonima i iseljavanjima na Kosovu ostati većinsko stanovništvo sve do početka 20. veka", navodi on.

Šarić kaže i da su Dečani srpski, kao i svi ostali manastiri i crkve na Kosovu, dodajući da ih je podigao srpski kralj Uroš III Dečanski, u vreme dok Albanci još nisu ni živeli na Kosovu.

"Zašto je središte srpske patrijaršija 1253. godine premešteno iz Žiče u Peć? Zato što je Kosovo tada centar srpske države, etnički čisto srpsko područje, dok su do Kraljeva mogli upasti Kumani, Mongoli ili Mađari", navodi hrvatski istoričar.