Kupovina "na recku" sve je češći način plaćanja hrane i ostalih dnevnih potrepština u Srbiji.
Prodaja robe "na crtu" najzastupljenija je u prigradskim naseljima gde se kupci i prodavci poznaju. Kako kažu u privatnim trgovinama, gotovo da nema "objekta" koji ne daje robu na ovakvu "veresiju". Posebno je to popularno u manjim gradovima gde je kupovna moć ispod proseka, pišu “Novosti”.
“Robu na veresiju traže gotovo svi, najviše penzioneri i radnici, ali to važi samo za stalne mušterije, jer je rizično davati proizvode kupcu koga ne poznajemo”, istako je Fragan K, zemunski trgovac, naglašavajući da se na ovaj "poček" nejčešće računi plaćaju za mesec dana.
Svaki dinar danas se meri. Osetno je smanjena tražnja, štedi se na hrani, suhomesnata roba meri se na grame, a sve češće mušterije traže da im prodamo četvrt vekne hleba.
Ima i radnji koje zahtevaju da im kupci deponuju čekove, kao garanciju, koje potrošači malo pomalo svakog dana "krckaju" dok ne ispune limit od 5.000 dinara. Na veresiju se, najčešće, daju osnovne namirnice i sredstva za higijenu.
“Kod svog prodavca u komšiluku ostavila sam ček kako bih kupovala hleb, mleko, jogurt, salamu, jaja, krompir...”, rekla je Dragana Krstić (40) u jednom beogradskom minimarketu.
Penzionerka Jovanka N, koja prima penziju 20.000 dinara, kaže da je često prinuđena da polovinom meseca uzima namirnice na veresiju jer, dok plati sve račune, ostaje joj malo da preživi do kraja meseca.
“Trgovci su prinuđeni da prodaju robu pod nepovoljnijim uslovima, uz rizik da li će moći da naplate dugovanja, i to je potvrda dubine krize u koju smo upali”, ocenjuje Petar Bogosavljević, predsednik Pokreta za zaštitu potrošača.
To je i pokazatelj realne kupovne moći stanovništva. Činjenica da kupuju osnovne životne namirnice i sredstva za održavanje higijene “na crtu" potvrđuje da se radi o jedinom načinu da dođu do robe, koja im je neophodna za preživljavanje.
Inače, na veresiju danas može da se kupuje i u pojedinim prodavnicama odeće i obuće, ali i da se dobiju razne usluge kao što su friziranje ili šminkanje. Iako takav način rada minimarketima i salonima otežava poslovanje, prinuđeni su da tako rade, jer je, kažu, bitka za svakog potrošača.
“Svake nedelje imam mušterije koje dolaze na feniranje ili šišanje. Upišem ih u svesku, a oni kasnije plate. Jedino tako možemo zadržati mušterije. u protivnom, ništa od posla”, rekla je Mirjana iz "frizeraja" za “Novosti”, a prenosi “Alo”.