Četvorogodišnji glodar ne razlikuje se po izgledu od pripadnika svoje vrste. Težak je oko pet kilograma, crne je sjajne dlake i hrani se prirodnom hranom, uglavnom povrćem i voćem.

Živi u prostoriji sa starim nameštajem, ormarima i ogledalima iz spavaće sobe. I ništa ne bi bilo neobično u njegovom odgajanju da Điđi nije izgrickao sunđer, i to u obliku zeca. Četvrtasti sunđer debljine jednog centimetra kuniću je stavljen da bi na njemu ležao. Nakon šest meseci, na zaprepašćenje ukućana, zec je grickajući sunđer "izvajao zečicu."

Dobrivoje Stamenković kaže za "Kurir" da je Điđija u Vranje donela njegova unuka Anja iz Beograda.

"Duga je to priča kako je zec došao do Vranja i do naše porodice. Dok je studirala u Beogradu, Anja je Điđija prvi put videla kod drugarice. Bilo joj je žao zeca jer je čuvan u malom kavezu, u kome nije mogao da se kreće. Kad je drugarici iznela primedbu na to kako neguje kućnog ljubimca, ona joj je rekla: "Ako ti je žao, nosi ga s kavezom i čuvaj ga“, što je Anja i uradila. Pošto je bilo nemoguće da zec živi u stanu sa studentima, moja unuka ga je donela u Vranje" , kaže Anjin deda.


Dobrivoje priča da je Điđija zaticao kako gricka sunđer kad bi mu nosio hranu. Nije obraćao pažnju na to, dok jednog dana nije primetio da je sunđer dobio oblik zeca s njuškom, ušima i repom.

"Bili smo zaprepašćeni i začuđeni jer je zec napravio zeca. Jedino logično objašnjenje nas laika jeste da je zec, gledajući svoj odraz u ogledalu, prepoznao ga, "iskopirao" i preneo na sunđer. Zaticao sam ga svakog jutra kad sam mu nosio hranu kako gricka sunđer, ali nisam mogao ni da zamislim šta će se zapravo desiti. Često je prilazio ogledalu i njuškao sliku koju je u njemu video. Kad mu se obraćam, zec podigne uši i na svoj način me prati, ali takva komunikacija je svojstvena životinjama s onima koji brinu o njima", priča Stamenković.

 Veterinar Srđan Trajković iz veterinarske stanice u Vranju kaže da je ovo slučaj za naučno istraživanje, čime se bavi Veterinarski fakultet u Beogradu.

"Zečevi jesu inteligentne životinje, ali ne mogu da se ponašaju kao ljudi", tvrdi on i dodaje:

"Za kreativnost su potrebni vid, um i ruke. Čovek to radi na osnovu genetike, obdarenosti i iskustva. Nijedna životinjska vrsta nije na tom stadijumu u razvoju centralnog nervnog sistema. Reč je o fenomenu jer nema drugog objašnjenja za tako nešto. Time se bave stručnjaci katedre za divljač na Veterinarskom fakultetu."