Nova školska godina donosi povratak obavezama, ranijem buđenju, učenju i dnevnoj rutini, ali za mnoge porodice donosi i novi period stresa. Kako pomoći detetu da se prilagodi školskom ritmu nakon letnjeg raspusta, koliko nedostatak sna i prekomerna upotreba telefona utiču na pažnju, kako postaviti granice bez kazne, prepoznati digitalno nasilje i reagovati na samopovređivanje, za N1.ba je razgovarao dečji i adolescentni psihijatar dr Roberto Grujičić.
Govoreći o povratku školskoj rutini, Grujičić savetuje roditeljima da promene ne uvode naglo, već postepeno. Kako je objasnio, roditelji ne bi trebalo da poslednje dane dečjeg raspusta koriste na pogrešan način i da kraj raspusta ne pretvore u period celodnevnog učenja i naglog povratka svim školskim obavezama.
"Roditeljima bih preporučio isto što i sebi sada kada se vraćam sa odmora, a to je da postepeno, polako počnemo da se vraćamo nekim osnovnim rutinama. To ne znači da poslednju nedelju raspusta treba da iskoristite za celodnevno učenje ili da detetu date neke školske zadatke tokom dana, već jednostavno uspostavite neku zdravorazumsku, jasnu, laku rutinu koja je, sigurno, bila potpuno zanemarena tokom raspusta", rekao je Grujičić.
To prvenstveno znači ponovno uspostavljanje dnevnog ritma.
"Tako savetujem svojim pacijentima, recimo, da znaju otprilike kada da jedu, kada da izlaze napolje, kada da legnu da spavaju, da postepeno, polako ustaju sve ranije i ranije. Što ranije počnemo, manje ćemo stresa imati, recimo, na taj čuveni 1. septembar", naveo je on.
On kaže da su septembar i oktobar veoma intenzivan period u dečjoj psihijatriji.
"U našim psihijatrijskim krugovima je poznato da su septembar i oktobar meseci u kojima najviše radimo, i verujem da stres zbog početka škole, zbog readaptacije, zbog povratka u rutinu i ritam doprinosi tome. Dakle, dozvolite mi da kažem, malo postepenosti, umerenosti. Možete početi sa povratkom u rutinu možda na dve nedelje. Rekao bih da je sada već prekasno, ali mislim da nikada nije prekasno", rekao je on.
Nedostatak sna veliki problem kod dece i adolescenata
Jedan od problema sa povratkom u školu je ponovno rano buđenje, posebno za tinejdžere koji ostaju budni do kasno tokom praznika i značajan deo večeri provode na svojim telefonima.
Grujičić upozorava da je kvalitetan san izuzetno važan tokom razvojnog perioda.
"Rekao bih da je ovo zaista ogroman problem. Nije samo u pitanju melatonin. Imamo razne neurohumoralne promene koje se dešavaju i neverovatno je važno održavati taj zdrav cirkadijalni ritam, ili ciklus spavanja i buđenja, koji je, recimo, možda najvažniji tokom razvojnog perioda“, objasnio je.
Posebno je naglasio vezu između sna i pažnje i drugih kognitivnih funkcija.
"Ovo je izuzetno važno za decu, jer njihova pažnja, njihov, kao što ste rekli, ceo njihov kognitivni aparat, sve kognitivne funkcije zavise od odmora koji dobiju tokom noći. Dakle, ako me pitate da vam ukratko kažem, rekao bih da mnogo toga zavisi, mnogo nekih dečjih predstava zavisi od celog ritma budnosti i sna“, rekao je on, piše N1.ba
Međutim, on smatra da roditelji ne bi trebalo samo da nametnu pravilo, već da objasne detetu zašto je ono važno.
"Ne treba tek tako uspostavljati pravilo, a da mladi ljudi ne shvate zašto smo ga uspostavili. Samo im dajte primer, da kažete: 'Pa, vidite, kada niste spavali, kada ste bili na telefonu do jedan ujutru, videli ste da vam je sledećeg dana dan prošao ovako i tako.' Dakle, hajde da pokušamo da to pomerimo kako bi vam bilo lakše da nekako izgurate sledeći dan“, rekao je on.
Telefon je posebno problematičan noću
Grujičić savetuje minimiziranje upotrebe telefona i drugih ekrana noću.
„Ako to skrolovanje telefona mora da se dešava, definitivno ne bi trebalo da se dešava tokom noći. Jer držanje telefona blizu očiju tokom noći nema pozitivan efekat na san. Utiče na lučenje melatonina, koji se luči u mraku. Zato služi da nam poboljša san tokom tih noćnih sati“, rekao je on.
On naglašava da problem nisu samo mobilni telefoni.
"Trebalo bi dosta smanjiti tokom noći, pomeriti tokom dana, imati neke jasne periode za telefon, ili zloupotrebu svih ekrana, ne bih pomenuo samo telefon, već bilo koji elektronski uređaj, premestiti u neki, recimo, deo dnevnih aktivnosti, ako mora da se desi", objasnio je.
"Batine su strogo zabranjene u obrazovanju"
Govoreći o postavljanju granica, Grujičić je istakao da roditeljski autoritet ne mora biti zasnovan na kazni.
"To je možda jedna od najvažnijih tema, jer se ovde pokreće pitanje roditeljskog autoriteta, odnosno kako uspostaviti autoritet, a ne kazniti dete. Sada ću možda razuveriti mnoge i reći da se autoritet može uspostaviti bez kazne", rekao je on.
Posebno je upozoravao na telesno kažnjavanje.
"Ako moraju da postoje posledice za ponašanje, ne bih nazvao neophodnim kažnjavanje deteta, jer se u našem regionu kazna izjednačava sa teškim posledicama, najčešće sa batinama. Batine apsolutno nisu dozvoljene u vaspitanju i ne vode ničemu dobrom u razvoju dece", rekao je on.
Roditelji, kaže on, često se plaše da će izgubiti autoritet ako ne kazne svoje dete.
"Roditelji veruju da ako im se uskrati telesna kazna ili bilo koja vrsta kazne, neće imati načina da uspostave autoritet nad svojom decom, što je apsolutno netačno. Autoritet se mnogo pre gradi doslednošću nego okrutnošću prema detetu", rekao je Grujičić.
Posledica mora imati smisla
Ako dete treba da trpi posledice zbog određenog ponašanja, one, prema Grujičiću, moraju biti unapred poznate, srazmerne i povezane sa onim što je dete uradilo.
"Ako postoje jasne posledice ponašanja koje su unapred određene, recimo, često dogovorene sa adolescentima, poznate i proporcionalne, i imaju smisla, one apsolutno obavljaju posao", rekao je.
Kao loš primer, naveo je univerzalnu konfiskaciju telefona kao kaznu za sve.
"Nije moguće uspostaviti autoritet tako što se tek tako, kao grom iz vedra neba, udari neka posledicom za ponašanje, i koristiti je za sve vrste prekršaja koje dete prekrši. Na primer, ako nam ne pomogne da sredimo kuću u dogovoreno vreme, ne može biti ista kazna, tj. ista posledica za to ponašanje i ista posledica za činjenicu da nas je dete, recimo, slagalo ili nešto ukralo, ne daj Bože", objasnio je i dodao:
"Ako kažemo da nećemo telefonirati nedelju dana zato što niste poštovali naš dogovor ili ste me lagali ili krali, onda ta posledica jednostavno nema nikakvog smisla. A to prazno uspostavljanje autoriteta apsolutno ništa ne znači adolescentima. Oni ga, kako kažu, krše u trenutku", rekao je.
Problem koncentracije
Problem koncentracije je posebno izražen nakon letnjih odmora i dužeg vremena provedenog na telefonima.
Grujičić kaže da iznenadno oduzimanje telefona i zahtevanje da dete odmah čita knjigu satima uglavnom neće dati željeni rezultat.
"U nekom trenutku, roditelji se probude i kažu: 'Oh, moje dete previše telefonira, izgubiće pažnju'. A šta onda rade? Uzmu taj telefon, sakriju ga i daju detetu knjigu da čita. A to nikada ne uspe, jer je jednostavno nemoguće", rekao je.
Kako objašnjava, telefon je izuzetno moćan izvor stalnih stimulansa.
"Ne možete imati jedan uređaj koji je, recimo, savršena dečja igračka. Svetli, svira, menja se svakih pet sekundi. U tom smislu je nezamenljiv jer je stalno stimulativan. A onda detetu date nešto što je sasvim, u njihovom svetu, izvinite, dosadno. A onda jednostavno tražimo da se posvetimo na isti način, da gledamo knjigu sat vremena sa potpuno istim intenzitetom pažnje kao što smo gledali u telefon", rekao je.
On ističe da problem nije ograničen samo na decu.
"Ne volim samo da pričam o deci. Pretpostavljam da smo svi primetili otkako su telefoni ušli u naše živote da nam je raspon pažnje dosta smanjen, odnosno da nam je pažnja prilično fragmentirana, odnosno da je razbijena na određene delove", rekao je on.
"Postepeno vraćajte pažnju"
Stoga, savetuje postepeno smanjenje vremena provedenog ispred ekrana i ponovno uvođenje aktivnosti koje zahtevaju duže fokusiranje.
"Kada sam govorio o navikavanju pre polaska u školu, mislim da bi trebalo progresivno da smanjimo i vreme provedeno na telefonu, ili ne samo na telefonu, bilo kom uređaju. Da bi trebalo postepeno i polako da uvodimo neke aktivnosti gde bismo vežbali pažnju", rekao je on.
To mogu biti knjige, ali i društvene igre ili druge aktivnosti.
"To su čitanje knjiga, igranje nekih, možda čak i nekih društvenih igara, bilo šta što zahteva da malo duže održimo pažnju na aktivnosti koja nije nužno stalno stimulativna i kratka. Nije samo pitanje telefona, da li će dete držati ekran ispred očiju, već kako ga koristi. Nije isto gledati igrani film ili, s druge strane, stalno skrolovati kroz taj TikTok i imati pet sekundi pažnje. Velika je razlika", objasnio je.
Digitalno nasilje prolazi ispod radara
Posebno ozbiljna tema je digitalno nasilje, od tajnih grupa u kojima su deca isključena do predatorskog ponašanja na mreži.
"Digitalno nasilje je sada rasprostranjenije nego ikad i poprima razmere i oblik za koji nikada u životu nisam verovao da može postojati. Od stvaranja tajnih Vajber grupa do predatorskog ponašanja. Ima svega, sve sam to video u praksi“, rekao je Grujičić.
Jedan od razloga zašto takvi slučajevi ostaju nezapaženi jeste taj što deca često ne veruju da će ih roditelji razumeti.
"Moram reći da to često prolazi ispod našeg radara jer roditelji nisu spremni za ove razgovore sa decom. Prvo, deca ne veruju svojim roditeljima da će ih spasiti, odnosno, ne da ne veruju da će ih spasiti, već ne veruju da će ih zaista razumeti. Deca često misle da su krivi za ono što im se dešava i stoga to neće podeliti sa roditeljima", rekao je on.
Dodaje da deca često misle da njihovi roditelji neće razumeti digitalni kontekst problema.
"Prvo, misle da njihovi roditelji to ne razumeju. Drugo, misle da neće znati kako da im to objasne. I treće, ne znaju šta da rade povodom toga jer mladi ljudi misle da su im roditelji sada digitalno nepismeni, što nije uvek tačno, ali često ta digitalna pismenost nema nikakve veze sa tim da li možemo nekoga da zaštitimo", rekao je on.
Kada promene u ponašanju postaju alarm?
Grujičić kaže da roditelji treba da obrate pažnju na dugoročnije promene u uobičajenom ponašanju deteta.
"Promene su veoma suptilne i možda najčešće idu u pravcu povlačenja deteta. Dete postaje drugačije od onoga na šta smo navikli", rekao je on.
Posebno je važno koliko dugo takvo stanje traje.
"Kada vidimo da se naše dete menja, da se povlači od nas, da je ćutljivo ili veoma ljuto, da je veoma nervozno, veoma impulsivno, i da to ne traje dva dana, već traje dve nedelje, dva meseca, i da jednostavno ne znamo šta je to i da ne možemo da dopremo do deteta, mislim da je to možda trenutak koji bi bio odgovor na najčešće pitanje koje dobijam: kada kontaktirati dečjeg psihijatra ili psihologa ili bilo kog terapeuta koji radi sa decom?", objasnio je.
Njegov odgovor je jednostavan:
"Kada ne možemo. Kada smo sve pokušali, ne možemo, i to je dugoročno, dugoročno, jednostavno ne možemo da dopremo do sopstvenog deteta. Pa, to su trenuci kada bi možda neko trebalo da se uključi da interveniše", rekao je.
Zašto se dete ne poverava roditelju?
Kod adolescenata, problem je dodatno komplikovan stidom i osećanjem krivice.
"Upravo ta krivica i stid blokiraju dete, posebno kada su u pitanju adolescenti, jer često podrazumevaju neki eksplicitni sadržaj, eksplicitne razgovore ili neke razgovore koje adolescent ne bi želeo da dopru do roditelja, pa stoga izbegava da se prvo obrati roditeljima za pomoć", rekao je on.
Ponovo, kaže on, sve se vraća na pitanje kako je roditelj ranije gradio autoritet.
"Ako gradimo autoritet samo na tome da budemo autoritet bez pokrića ili da samo činimo neku okrutnost, onda dete ne veruje u taj odnos. A onda nam se neće ni poveriti jer očekuju da budu kažnjeni, jer misle da su krivi", rekao je.
S druge strane, zdrav odnos može omogućiti da se problem reši i unutar porodice.
"Ako taj autoritet izgradimo na zdrav način, dete zna, objašnjeno mu je, i u redu, šta god da ste uradili, dođite kod mene, pokušaćemo da to rešimo. Ako ima poverenja, često ne dolazi kod dečjeg psihijatra. Uvek se nadam da se to može rešiti u porodici, a sigurna sam da se to može uraditi samo ako je odnos bezbedan da dete može da dođe i kaže i da bude shvaćeno bez očekivanja posledica", rekla je Grujičić.
"Jedno od petoro dece ima ozbiljan psihijatrijski problem"
Jedna od najtežih tema razgovora bila je samopovređivanje među adolescentima. Grujičić kaže da podaci pokazuju rast ovog problema.
"Samopovreda je u porastu, to pokazuju sve naše statistike. Nedavno smo sproveli veliku studiju na nacionalnom uzorku i pokazali da je to mnogo, mnogo češće nego što smo zapravo mislili. Negde u našim podacima, otkrili smo da jedno od petoro dece ima ozbiljan psihijatrijski problem, što je bilo izuzetno zabrinjavajuće", rekao je on.
Samopovređivanje, kaže on, jedan je od simptoma koji se često javljaju.
Deca kopiraju svoje vršnjake, ali postoji razlog za to
Grujičić kaže da se u praksi dešava da dete imitira ponašanje svojih vršnjaka, ali da na to ne treba površno gledati.
"Dešava se da dete pokušava da imitira ono što rade njegovi vršnjaci, ali to neće učiniti tek tako, jer mu je jednostavno palo na pamet. Umesto toga, ono što sam video jeste da deca koja kopiraju ove vrste ponašanja, žele da kopiraju ono što se dešava posle", rekao je on.
Objašnjava se da dete može da vidi da je nakon samopovređivanja, drugo dete konačno dobilo pažnju i podršku porodice.
"Dete vidi da se porodica ujedinila da reši problem samopovređivanja, tj. da su roditelji počeli da razumeju, počeli manje da kažnjavaju, da su roditelji počeli da popuštaju svoje granice, a onda i drugo dete želi da dobije isto kopirajući to ponašanje. Jednostavno, deca tako razmišljaju, žele da udovolje sebi, ponekad ne mareći za posledice", rekao je on.
Međutim, svako samopovređivanje zahteva reakciju.
"Kad god se to desi, bez obzira da li je u pitanju prepisivanje ili psihijatrijski problem, uvek je potrebno reagovati. Jer zamislite da dete mora da natera nekoga da ga sasluša samo time što sebi stvara tako veliki problem, ili time što povređuje sopstvenu kožu. To je veliki alarm da nešto mora da se promeni", upozorio je.
Problem nije uvek samo dete
Kada dođe do samopovređivanja, Grujičić kaže da se mora sagledati širi kontekst.
"Obično je potrebno da se to promeni ili u porodici ili u vršnjačkoj grupi ili u zajednici u kojoj dete živi. Nikada ne možemo samo doći do deteta i reći: 'U redu, sada treba da popravimo ono što imaš.' To nikada ne rešava problem, već uvek gledamo da malo proširimo krug, proširimo taj sistem, a zatim reagujemo na taj širi sistem", objasnio je.
Ponekad to podrazumeva rad sa celom porodicom, školom ili vršnjacima.
"Ponekad dečji psihijatri dođu na odeljenje i održe roditeljski sastanak ili razgovaraju sa vršnjacima, ako ništa drugo ne uspe. Međutim, ono što se najčešće radi je porodična terapija i mi posmatramo kako je moguće da je do ovog samopovređivanja došlo, da ga niko nije primetio i da je reakcija obično bila prekasno", rekao je on.
Kada dete povezuje ljubav sa uspehom
Prema rečima Grujičića, visoka očekivanja roditelja u pogledu ocena i postignuća mogu stvoriti ozbiljan pritisak.
"Veoma je važno kada je reč o pohvali šta hvalimo i šta očekujemo od deteta. Ako te ja, kao roditelj, volim samo kada si najbolji, kada si prvi u svemu, kada daješ golove na utakmici, kada si prvi u baletu, kada si prvi u recitatorskoj sekciji, šta god to bilo, kada si najbolji u društvu, u tim situacijama onda taj uspeh izjednačavamo sa ljubavlju, ili ga poistovećujemo sa ličnošću deteta", rekao je on.
Posledica je da dete počinje da oseća da je voljeno samo kada je uspešno.
"Onda to uopšte nije dobro, jer dete onda očekuje da bude voljeno samo u trenucima kada je u svom najboljem izdanju", rekao je.
Zato savetuje roditeljima da hvale trud i istrajnost.
"Ono što često savetujem jeste da se pohvali trud, a zatim istrajnost. Recimo, na primer, dete je osvojilo treću nagradu na takmičenju iz srpskog jezika ili matematike. I u toj situaciji, onda treba reći: 'U redu, trudio si se, čestitam, ostao si uporan čak i kada ti je bilo teško, znam da ti je bilo teško i uprkos svemu tome, uspeo si, ponosan sam na tebe.' To znači da ćeš biti voljen i kada si uporan i kada se trudiš, a ne samo kada budeš prvi", rekao je on.
Perfekcionizam može početi da onesposobljava dete
Visoka roditeljska očekivanja mogu dovesti do dečjeg perfekcionizma.
"Ta ogromna roditeljska očekivanja imaju toliko veliki uticaj na decu da je to zaista strašno. A onda se roditelji često urazume kada primete da je dečji perfekcionizam toliko uzeo maha da ih onemogućava u svakodnevnim aktivnostima", rekao je on.
Kao primer, naveo je dete koje doživljava izuzetno burnu reakciju zbog crteža.
"To su ta deca, dete koje, na primer, pokušava da nacrta jedan crtež deset puta, a onda se strašno iznervira, pa pocepa te crteže, pa postane histerično, pa plače, pa se svašta dešava, stvara se neka drama. I onda se roditelj zabrine i kaže: 'Čekaj, taj crtež nije najvažniji na svetu.' Pa, ja zapravo mislim da je to najvažnija stvar na svetu tom detetu u tom trenutku jer smo mu često pokazivali da je to najvažnija stvar“, objasnio je.
U dečjem umu, kaže on, ljubav i rezultati mogu biti povezani.
"Kakav ćeš ishod imati, koliko ću biti oduševljen tvojim uspehom, koliko ću te voleti posle tog uspeha. A onda se negde u dečjoj glavi povežu ljubav i uspeh, i onda jednostavno imamo ovu situaciju koju roditelji često ne razumeju. Kako je moguće da tako burno reaguješ na neuspeh? Pa, moguće je", rekao je.
Emocionalno stabilno dete nije ono koje nikada ne plače
Grujičić takođe upozorava na pogrešno shvatanje emocionalne stabilnosti.
"Kada mi kažu da je moje dete emocionalno regulisano, izuzetno sam zabrinut jer se to najčešće smatra detetom koje ne pokazuje emocije. To su deca koja ne plaču mnogo ili deca koja nikada nemaju burne reakcije, odnosno roditelji kažu: 'Ja nikada nemam problema sa njim.' To ne znači da dete nema nikakav problem", rekao je on.
Zdrava emocionalna regulacija znači nešto sasvim drugo.
"Emocionalno regulisano dete trebalo bi da bude u stanju da imenuje šta oseća i da bezbedno izrazi to osećanje, a zatim da nastavi sa svojim normalnim životom. To bi bila prava mera, prava doza emocionalne regulacije", objasnio je.
Zbog toga, dete može biti tužno, ljuto ili razočarano.
"Kada sam tužan, kažem vam, kažem: 'Mama ili tata, tužan sam', a on samo plače i onda može da nastavi sa nekim aktivnostima posle. To je emocionalna regulacija koju očekujemo", rekao je.
Dečacima često nije dozvoljeno da osećaju ništa osim besa. Prekomerno potiskivanje emocija takođe može biti problem.
"Ono što se dešava kao problemi u sferi emocionalne regulacije je ili previše utišavanja tih reakcija, ili ne smem sebi da dozvolim da budem tužan ili ne smem sebi da dozvolim bilo kakvu neprijatnu emociju. Ovo se najčešće odnosi na dečake kojima nije dozvoljeno da osećaju ništa osim besa", rekao je on.
Na drugoj strani, postoje deca sa veoma burnim reakcijama, što, naglašava on, ne znači automatski da je roditelj napravio grešku.
"Roditelji nisu uvek krivi, niti je kriva okolina, dete je jednostavno emotivnije, osetljivije", rekao je on.
Nemojte reći detetu: "Ovo nisu problemi"
Kada dete pokazuje tugu ili razočaranje, roditelji ne bi trebalo da umanjuju ono što oseća.
"Ne bi trebalo samo da sudimo kada nam dete dođe i kaže: 'Loše mi je' ili 'Tužno mi je', i kaže: 'Hajde, šta plačeš tamo, kao neka devojčica?' ili: 'Pošto sam tvojih godina, to nije problem.' Dakle, ne bi trebalo da potcenjujete ono što osećaju", rekao je.
Umesto toga, on savetuje:
"Da kažeš, 'U redu, razumem, u redu je, plači ako treba, paniči, šta god, idi budi sam 15 minuta, razgovaraćemo posle i videćemo kako možemo da rešimo problem.' I to je to", rekao je.
Kako izbeći svakodnevne svađe?
Grujičić savetuje roditeljima da uzmu u obzir uzrast deteta.
"Trebalo bi da poštujemo dečje godine i dečju inteligenciju, posebno kada su u pitanju adolescenti. Ne bi trebalo da se prema devetogodišnjem detetu odnosimo na isti način kao prema petnaestogodišnjem detetu. Često to zaboravljamo", rekao je on.
Takođe je važno ne očekivati od deteta ono što sam roditelj nije sposoban da pokaže.
"Ne očekujte od deteta ono što sami ne možemo da ponudimo. Jer roditelji često nemaju sposobnost da regulišu emocije, ali svi roditelji očekuju da se njihova deca lepo ponašaju. Dakle, recimo, ne očekujte od deteta ono što sami ne možemo da uradimo. Ako to ne možemo sami, onda potražite pomoć", rekao je.
"Nemojte ih ismevati i omalovažavati"
Na pitanje kako sprečiti sukobe sa adolescentima, odgovorio je:
"Time što im se ne podudaramo, rugamo im se i omalovažavamo ih".
Takve situacije, kaže on, deca mogu pamtiti godinama.
"Roditelji to često zaborave, a deca se toga mnogo sećaju, čak i godinama i decenijama kasnije. Kažu: 'Sećaš li se kada sam ti rekla da sam plakala jer je moja drugarica nekome rekla nešto o meni i tada sam bila jako tužna, a ti si mi rekla: Hajde, šta te briga, pusti je, to su beskorisni problemi, videćeš kada se zaposliš'", rekao je.
Takav odgovor dete doživljava kao omalovažavajući.
"A onda će dete reći: 'Pa, ne razumeš me, šta da ti kažem?' Pa, recimo, pokušajmo da cenimo da su ti problemi vršnjaka zaista najveći za njih u njihovom uzrastu. Najveći, veliki kao ova zemlja", rekao je.
Umesto "Ne budi nervozan", postavi pitanje. Grujičić kaže da roditelji prirodno žele da što pre otklone patnju svog deteta, ali da rečenice poput „pusti to“ često ne pomažu.
"Priroda roditelja je da što brže i što efikasnije ublaže patnju deteta. A to obično rade govoreći: 'Nemoj se uznemiravati' ili 'Pusti to' i 'Hajde, pusti to i radi nešto drugo'. To tako ne funkcioniše", naglasio je.
Umesto toga, on savetuje razgovor.
"Hajde da pokušamo da postavimo pitanje, hajde da pokušamo da razumemo. Šta te je toliko uznemirilo? Šta ti to toliko znači? Hajde, kako mogu da ti pomognem? Daj mi predlog. Šta možemo sada da uradimo da bi ti bilo bolje?", rekao je.
Cilj je, dodaje, pokušati ući u svet deteta i razumeti zašto mu je nešto toliko važno.
"Jednostavno postavite neka pitanja, pokušajte da uđete u njihov svet, objasnite zašto su stvari takve kakve jesu, zašto im je to toliko važno, a zatim reagujte u skladu sa tim. Ako svaki put reagujemo na isti način i kažemo: 'Pusti to', ili 'Nemoj se uznemiravati', ili 'Zašto plačeš, zašto drugi ne plaču?', to nisu baš dobri načini za rešavanje problema. A onda, kod adolescenata, to obično dovodi do svađa", zaključio je Grujičić.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite komentar, nije potrebna registracija!
BONUS VIDEO: