Kako je naveo, cilj je bio stvaranje srpske države razdvajanjem od Muslimana i Hrvata.

Američki istoričar Donija taj nalaz zasnovao je na analizi zapisnika sa sednica Skupštine Republike Srpske i drugih dokumenata vlasti bosanskih Srba.

Donija je izjavio da je general Mladić, kao komandant Vojske Republike Srpske, vojnim operacijama radio na ostvarivanju šest strateških ciljeva koje je u maju 1992. usvojila Skupština RS, od kojih je prvi i sveobuhvatni bio "demarkacija države razdvajanjem od druga dva naroda" .

General Mladić, po svedočenju veštaka, postupao je po nalogu političkog rukovodstva, iako je na istom skupštinskom zasedanju, izrazio zabrinutost da usvojeni ciljevi ne mogu biti ostvareni vojnim putem i čak oštro upozorio: "Ljudi, to bi bio genocid".

Kao ostale strateške ratne ciljeve, Skupština RS je, 12. maja 1992, Mladićevoj vojsci postavila "uklanjanje Drine kao granice između srpskih zemalja"; proboj koridora kojim bi zapadna Bosna bila povezana sa istočnom i, dalje, Srbijom; podelu Sarajeva; izlazak RS na more i
upostavljanje granica na Neretvi i Uni.

Ti ciljevi ozvaničeni su objavljivanjem u službenom listu RS u novembru 1992, precizirao je Donija.

Uprkos sukobima sa političkim rukovodstvom, pre svega sa predsednikom RS Radovanom Karadžićem, general Mladić tokom rata je postajao sve posvećeniji ostvarivanju tih ciljeva, kazao je Donija, ilustrujući to Mladićevim rečima da je njegova briga da "neprijatelj potpuno
nestane", izrečenim za skupštinskom govornicom u januaru 1994.

Optužnica generala Mladića (70) tereti za genocid u Srebrenici I još sedam bosanskih opština; progon Muslimana i Hrvata širom BiH; terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih I snajperskih napada i uzimanje za taoce "plavih šlemova" UN.

Po oceni svedoka, ostvarivanje strateških ciljeva RS značilo je "potpunu političku separaciju granicama i razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata". To razdvajanje, naročito u nacionalno mešovitim područjima poput Sarajeva, nije se moglo postići bez značajnog pomeranja stanovništva.

Da su lideri bosanskih Srba te ciljeve imali na umu i pre nego što su ih proklamovali, Donija je dokazivao Karadžićevim govorom u Skupštini BiH iz oktobra 1991. u kojem je upozorio da će odluka Muslimana i Hrvata da održe referendum o nezavisnosti, uprkos srpskom
protivljenju, "BiH odvesti u pakao, a Muslimane, možda, u nestanak", zato što se, ako dođe do rata, "muslimanski narod ne može odbraniti".

Ubrzo zatim, s jeseni 1991, po veštaku tužilaštva, bosanski Srbi preduzeli su prve mere za odvajanje i stvaranje svoje države - napustili su republičku skupštinu i formirali svoju, održali
plebiscit i počeli da sprovode "detaljan plan" za preuzimanje vlasti u opštinama širom BiH.

Na početku unakrsnog ispitivanja, Mladićev branilac Branko Lukić osporavao je Donijinu stručnost, ukazujući da je veći deo radnog veka proveo u finansijskoj službi. Svedok je potvrdio da je kao profesor istorije platu primao samo "šest-sedam godina".

U vezi sa Donijinim izveštajem o "pozadini, politici i strategiji opsade Sarajeva", advokat Lukić pitao je svedoka zna li da je u gradu, tokom rata, bilo ubijeno "5.500 Srba samo zato što su Srbi".

Potvrđujući da je takvih ubistava Srba bilo, Donija je, međutim brojku koju je naveo branilac nazvao "nedokazanom i verovatno preteranom", uz podsećanje da je ukupan broj žrtava u Sarajevu bio 10.000.

Unakrsno ispitivanje Donije, Mladićev advokat nastaviće sutra.