U odbranu Radovana Karadžića, pred Haškim tribunalom danas je svedočio bivši obaveštajni oficir Vojske RS Radomir Radinković.
Radinković je izjavio da "niko nikada nije naredio da se prava ratnih zarobljenika krše" i da je "sve bilo učinjeno da se ona zaštite". Vođstvo Republike Srpske, takođe, nije naredilo "maltretiranje ni likvidacije" zarobljenika.
Za ubistvo dvojice zarobljenika, svedok je kazao da su ih počinili "na svoju ruku" vojni policajci protiv kojih je bio pokrenut krivični postupak, a "osuđeni su posle rata".
Tadašnji predsednik RS i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, Karadžić (68) optužen je, između ostalog, za progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština imao razmere genocida.
Tužiteljka Kerolin Edžerton predočila je svedoku, u unakrsnom ispitivanju, nalaze međunarodnog Crvenog krsta da je u logoru bilo "apsolutno nedovoljno" hrane i da su opšti životni uslovi bili loši. Ne samo da su zarobljenici bili smešteni u bivšim štalama, "nego je prema njima postupano kao sa životinjama", tvrdila je zastupnica optužbe.
"Ne bih se složio, tvrdim da je za većinu zarobljenika u tom trenutku pružano najbolje što se moglo", odgovorio je Radinković.
On je potvrdio da je među zarobljenima bilo i maloletnika kao i obolelih staraca.
"Vlasti koje su ih hapsile verovatno su procenile da i njih treba da se smakne, iz kojeg razloga - ne znam ... Mi smo procenjivali da treba da idu iz logora, bilo u treće zemlje ili bilo gde".
Tvrdnju tužiteljke da su civili iz opština Ključ, Prijedor, Sanski Most hapšeni "nasumično" i prebacivani na Manjaču "samo zato što nisu Srbi", Radinković je negirao.
Svedok je potvrdio da su se 24 Muslimana iz Sanskog Mosta u leto 1992. ugušila u kamionima kojim ih je srpska policija prebacivala na Manjaču kao i da je jedan broj zarobljenika bio ubijen ispred kapija logora. Za to je, međutim, okrivio civilnu policiju koja je zarobljene sprovodila.
Upitan zašto vojne vlasti u logoru nisu učinile ništa da zločine spreče, Radinković je ponavljao da je vojska bila zadužena za obezbeđenje unutar logora i da nije mogla intervenisati van ograde gde je nadležna bila civilna policija.
Drugi današnji Karadžićev svedok Simo Miškovića, koji je 1992. bio predsednik Srpske demokratske stranke u Prijedoru, izjavio da nije znao ni za kakav plan da se Muslimani i Hrvati trajno uklone zločinima i genocidom i da "nikada za to nije čuo u SDS".
Srpsko preuzimanje vlasti u Prijedoru krajem aprila 1992. bilo je, po svedoku, neophodno da bi se srpečio "pogrom" nad Srbima. I izbijanje rata, mesec dana kasnije, bilo je posledica napada muslimanskih paravojski.
Odgovarajući na pitanja tužiteljke Katrine Gustavson, Mišković je potvrdio da je vlast preuzetu u skladu sa uputstvom koje je Karadžić u decembru 1991. dao opštinskim odborima SDS.
Na podsećanje da su srpske snage napale sela u okolini Prijedora u maju 1992. iz kojih je veliki broj civila prebačen u logore, Mišković je izjavio da je "do te reakcije došlo posle incidenata, a ne iz čistog hira".
Svedok je potvrdio i da je sa drugim srpskim političkim liderima iz Prijedora posetio logor Omarska, ali je negirao svoju raniju izjavu da su muslimanski zarobljenici koje je video među kojima je bilo i žena, izgledali "bolesno i loše". Kazao je i da su "pevali srpske i četničke pesme", ali da "ne zna da li su bili prisiljeni".
Iako je tvrdio da Omarska nije bila logor nego "istražni centar", svedok je prihvatio da je "iznenađujuće" bilo to što niko među brojnim zarobljenima nije bio optužen ni za šta.
Upitan da li je znao za ubistvo 200 zarobljenih u logoru Keraterm u leto 1992, Mišković je odgovorio: "Ne znam ni sada, prvi put to čujem".
Karadžić, koji se brani sam, sutra će dodatno ispitivati Miškovića.
