Ideja koju je rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, podelio s "Jutarnjim listom", a po kojoj bi u osnovne škole trebalo vratiti učenje ćirilice, nestale iz programa početkom devedesetih, za mnoge je iznenađujuća.
Ipak, o njoj se na Sveučilištu, a primarno na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, već duže vreme raspravlja u kontekstu problema nastalih s postavljanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, piše zagrebački dnevnik.
"Mislim da bi učenje ćirilice trebalo vratiti u škole, kao što bi trebalo glagoljicu (preteču ćirilice) ponuditi kao izborni predmet. To su starohrvatska pisma i bilo bi lepo nanovo ih videti u nastavi - kaže zagrebački rektor, uveren da će u stručnoj javnosti mnogi misliti isto.
Davor Dukić, redovni profesor Odsjeka za kroatistiku - Katedre za stariju hrvatsku književnost, navodi dva razloga zbog kojih bi bilo dobro učiti ćirilicu.
"Na ćirilici imamo niz starih tekstova, a poznavanje toga pisma pomaže učenju ruskog jezika. Drugi je razlog to što se u nama susednim zemljama koriste i ćirilica i latinica, a savladavanjem osnova ćirilice u osnovnoj školi naši bi učenici dobili mogućnost čitanja stručne literature na ćirilici - kaže Dukić a prenosi "Jutarnji list".
Slaže se s tezom da danas, da je ćirilica ostala u hrvatskom obrazovnom sustavu, ne bismo u toj meri imali teškoća s uvođenjem ćiriličnih ploča u Vukovaru.
"Kada nešto bolje poznajete, manje od toga zazirete", kaže Davor Dukić.
Bivši dekan Filozofskog fakulteta (s početka devedesetih), akademik Josip Bratulić, stav o ćirilici u školama opravdava na sledeći način:
"Nijedno znanje čoveka ne opterećuje da bi ga osiromašilo. U mozgu prostora ima, a znati pisma je vrlo dobro - onaj tko ne zna pisma, ne zna ni jezike".
Svestan da u dnevnopolitičkom kontekstu ovo pitanje može biti dočekano na nož, nudi rešenje.
"Problem je što ćirilici treba skinuti političku auru. Kako? Vrlo jednostavno - nazovimo je hrvatskom ćirilicom", predlaže akademik Bratulić.
Dok se neki s čuđenjem pitaju je li ovo neki oblik naknadne pameti, Željko Jozić, upravnik Hrvatskog instituta za jezik, pita se kako se dogodilo da se ćirilica u školama prestala učiti ako se jezikoslovci danas slažu da bi je trebalo vratiti u škole?
Jozić objašnjava kako je jasno da su ćirilica i glagoljica stara hrvatska pisma, a da su Hrvati bili tropismena nacija i pisali glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Činjenica jest, nastavlja Jozić, i da su hrvatska ćirilica, tzv. bosančica, i glagoljica danas vrlo zanemarena pisma iako su njima pisani neki od najvažnijih dokumenata hrvatske istorije (Povaljska listina i prag, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost do do 19. veka...).
A stručnjak za jezike s Odseka za lingvistiku, akademik Ranko Matasović, iako nema izgrađeno mišljenje o potrebi uvođenja ćirilice u škole, smatra da bi u njima trebalo znatno više učiti - ruski.
"To je jezik koji se lako uči i višestruko isplati. Učenje ruskog, doduše, povezano je s poznavanjem ćirilice, a i činjenica jest da su i glagoljica i ćirilica deo hrvatske nacionalne baštine - kaže akademik Matasović, uveren da su deca, posebno u osnovnim školama, preopterećena mnogim sadržajima, pa je pitanje gde naći prostora za učenje glagoljice i ćirilice.
No, ne slažu se svi sa ovakvim, donekle "istorijskim", pogledom.
"Ne znam što je rektor Boras želio postići ovim predlogom, ali činjenica je da jedino u čemu se svi slažemo jest da nam je gradivo preopterećeno i nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Ako ostavimo sa strane ćirilicu kao svojevrsno političko pitanje u Hrvatskoj, i uz uvažavanje da je i znanje tog pisma deo pismenosti, svejedno mislim da bi za buduće generacije bilo korisnije uvesti nešto novo, poput učenja informatike ili još jednog stranog jezika", komentariše Radovan Fuks, bivši ministar nauke, dodajući da u Americi deca nemaju obavezan latinski, pa svejedno imaju izvrsne lekare i pravnike.
