Privatni servisi za čuvanje dece stidljivo se otvaraju, premda tržište prosto vapi za njima. Ko profesionalno krene u posao, testira i obuči dadilje i ispoštuje ugovor koji potpisuju obe strane, "baby" siterke i roditelji, mesečno može da zaradi između 1.000 i 3.000 evra
Privatni servisi za čuvanje dece stidljivo se otvaraju, premda tržište prosto vapi za njima. Ko profesionalno krene u posao, testira i obuči dadilje i ispoštuje ugovor koji potpisuju obe strane, "baby" siterke i roditelji, mesečno može da zaradi između 1.000 i 3.000 evra
Advokat po struci, Branka Selena Milošević, pre devet godina otvorila je prvi privatni bebi servis u Srbiji, piše Ekonomist u izdanju "Preduzeće".
Motiv joj je bio taj što nije imala gde da ostavi svoje dete, jer se u državnom servisu dugo čekalo na dadilju, a njoj je, kao uostalom i svim roditeljima, trebalo da bebisiterka stupi na dužnost "juče". Uselila se u svoj poslovni prostor, opremila ga stolovima, kompjuterom, telefonom i krenula da traži dadilje.
"Uložila sam tada 15.000 nemačkih maraka. Najviše me koštalo da testiram više od 200 dadilja koje su se javile na oglas", priča Selena Milošević.
Ni tada kao ni sada, bebi servis Dečji osmeh nije zapošljavao samo “profesionalne” dadilje, odnosno one sa pedagoškom, vaspitačkom ili medicinskom školom.
Selena Milošević kaže kako je u stvari najviše zadovoljna studentkinjama ma sa kojeg fakulteta, koje su nekad čuvale decu, braću, sestre ili rođake.
"Najgore su vaspitačice iz državnih vrtića. One su navikle da ne rade mnogo, niti da se posvete deci. Glavna preporuka za dadilju je da voli decu i da im je posvećena", kaže ona.
Inače, u glavnom gradu je svega nekoliko privatnih bebi servisa, koji su odnedavno u poslu. Po drugim gradovima Srbije postoji jedan ili nijedan takav servis. Njihova prednost je u tome što nalaze dadilje za jako malu decu, praktično dadilja može da počne da radi čim se beba rodi.
Umesto čekanja od nekoliko meseci za državni, u kojem primaju decu tek kad ona napune pola godine, privatni servisi su mnogo ažurniji, jer uvek imaju više dadilja na “lageru”, nego što je u tom momentu porodica koje ih angažuju i te dadilje mogu odmah da počnu da rade.
Za sasvim malu decu, do 1,5 godina, roditelji traže starije bebisiterke, no ne previše stare i one koje nisu punije, jer su takve "slabo pokretne".
Branka Selena Milošević iz Dečjeg osmeha kaže kako nakon devet godina iskustva već preko telefona polovinu bebisiterki odbije.
"Ako mi kaže recimo ‘živim na Karaburmu’, odbijem je, jer to znači da ne zna pravilno da govori, a dete mora da nauči pravilan izgovor. Odbijamo i one koje ne mirišu najprijatnije ili koje nemaju prvi zub. Sve su to stvari koje roditelji ne tolerišu. Dadilja mora redovno da pere ruke i da voli decu. Ne treba da bude u crnini, da se dete ne bi uplašilo", priča Selena Milošević.
Tijana Maksimović kaže kako dadilja ne sme da bude inertna. "Ona mora da animira dete, ali ne sme ni da bude hiperaktivna. Ako želi da promeni neke navike u vaspitanju, mora da to radi u dogovoru sa roditeljima”, navodi ona. Naći dobru dadilju najveći je problem u poslu, ističu one.
Prva se uzda u studentkinje koje je nalaze preko oglasa, a druga u Nacionalnu službu za zapošljavanje odakle regrutuju dadilje.
Obično servisi pošalju nekoliko dadilja, pa porodica odabere koja je za njih, dok se u državnim čeka i na tu jednu.
Dadilje se traže i za stariju decu, onu koja su zrela za vrtić. Ali, kako se i tamo čeka mesecima, pa i godinama, roditelji se sve više odlučuju da brigu o detetu ili deci, prepuste devojci ili ženi koja će ih čuvati kod kuće.
"Neke od porodilja moraju da počnu da rade nakon tri meseca jer imaju svoje firme, druge već posle pola godine moraju da se vrate na posao, a ‘baka servis’ više ne radi tako dobro, jer i bake rade do šezdesete godine, a tad su deca velika", kažu u Dečjem osmehu.
Premda je ovaj način dnevnog zbrinjavanja dece skuplji, ta razlika u ceni se nadomesti time što je dete, koje ne voli vrtić zadovoljnije i neretko zdravije, jer se zaraza ne prenosi sa druge dece.
To što se čuva kod kuće, umesto u ustanovi sa drugom decom, ne znači da će postati asocijalno, jer dadilje moraju da izvode decu da se ona druže sa drugom.
Još jedna prednost domaćih vaspitačica umesto zajedničkih, je u tome što im je fleksibilno radno vreme, pa se mogu angažovati na tri do deset sati, umesto recimo od devet do pet.
Roditelji se inače sve više odlučuju da na taj način zbiru decu dok su na poslu ili ako žele koji sat da provedu sa partnerom ili prijateljima, a bez dece.
(MONDO)
Advokat po struci, Branka Selena Milošević, pre devet godina otvorila je prvi privatni bebi servis u Srbiji, piše Ekonomist u izdanju "Preduzeće".
Motiv joj je bio taj što nije imala gde da ostavi svoje dete, jer se u državnom servisu dugo čekalo na dadilju, a njoj je, kao uostalom i svim roditeljima, trebalo da bebisiterka stupi na dužnost "juče". Uselila se u svoj poslovni prostor, opremila ga stolovima, kompjuterom, telefonom i krenula da traži dadilje.
"Uložila sam tada 15.000 nemačkih maraka. Najviše me koštalo da testiram više od 200 dadilja koje su se javile na oglas", priča Selena Milošević.
Ni tada kao ni sada, bebi servis Dečji osmeh nije zapošljavao samo “profesionalne” dadilje, odnosno one sa pedagoškom, vaspitačkom ili medicinskom školom.
Selena Milošević kaže kako je u stvari najviše zadovoljna studentkinjama ma sa kojeg fakulteta, koje su nekad čuvale decu, braću, sestre ili rođake.
"Najgore su vaspitačice iz državnih vrtića. One su navikle da ne rade mnogo, niti da se posvete deci. Glavna preporuka za dadilju je da voli decu i da im je posvećena", kaže ona.
Inače, u glavnom gradu je svega nekoliko privatnih bebi servisa, koji su odnedavno u poslu. Po drugim gradovima Srbije postoji jedan ili nijedan takav servis. Njihova prednost je u tome što nalaze dadilje za jako malu decu, praktično dadilja može da počne da radi čim se beba rodi.
Umesto čekanja od nekoliko meseci za državni, u kojem primaju decu tek kad ona napune pola godine, privatni servisi su mnogo ažurniji, jer uvek imaju više dadilja na “lageru”, nego što je u tom momentu porodica koje ih angažuju i te dadilje mogu odmah da počnu da rade.
Za sasvim malu decu, do 1,5 godina, roditelji traže starije bebisiterke, no ne previše stare i one koje nisu punije, jer su takve "slabo pokretne".
Branka Selena Milošević iz Dečjeg osmeha kaže kako nakon devet godina iskustva već preko telefona polovinu bebisiterki odbije.
"Ako mi kaže recimo ‘živim na Karaburmu’, odbijem je, jer to znači da ne zna pravilno da govori, a dete mora da nauči pravilan izgovor. Odbijamo i one koje ne mirišu najprijatnije ili koje nemaju prvi zub. Sve su to stvari koje roditelji ne tolerišu. Dadilja mora redovno da pere ruke i da voli decu. Ne treba da bude u crnini, da se dete ne bi uplašilo", priča Selena Milošević.
Tijana Maksimović kaže kako dadilja ne sme da bude inertna. "Ona mora da animira dete, ali ne sme ni da bude hiperaktivna. Ako želi da promeni neke navike u vaspitanju, mora da to radi u dogovoru sa roditeljima”, navodi ona. Naći dobru dadilju najveći je problem u poslu, ističu one.
Prva se uzda u studentkinje koje je nalaze preko oglasa, a druga u Nacionalnu službu za zapošljavanje odakle regrutuju dadilje.
Obično servisi pošalju nekoliko dadilja, pa porodica odabere koja je za njih, dok se u državnim čeka i na tu jednu.
Dadilje se traže i za stariju decu, onu koja su zrela za vrtić. Ali, kako se i tamo čeka mesecima, pa i godinama, roditelji se sve više odlučuju da brigu o detetu ili deci, prepuste devojci ili ženi koja će ih čuvati kod kuće.
"Neke od porodilja moraju da počnu da rade nakon tri meseca jer imaju svoje firme, druge već posle pola godine moraju da se vrate na posao, a ‘baka servis’ više ne radi tako dobro, jer i bake rade do šezdesete godine, a tad su deca velika", kažu u Dečjem osmehu.
Premda je ovaj način dnevnog zbrinjavanja dece skuplji, ta razlika u ceni se nadomesti time što je dete, koje ne voli vrtić zadovoljnije i neretko zdravije, jer se zaraza ne prenosi sa druge dece.
To što se čuva kod kuće, umesto u ustanovi sa drugom decom, ne znači da će postati asocijalno, jer dadilje moraju da izvode decu da se ona druže sa drugom.
Još jedna prednost domaćih vaspitačica umesto zajedničkih, je u tome što im je fleksibilno radno vreme, pa se mogu angažovati na tri do deset sati, umesto recimo od devet do pet.
Roditelji se inače sve više odlučuju da na taj način zbiru decu dok su na poslu ili ako žele koji sat da provedu sa partnerom ili prijateljima, a bez dece.
(MONDO)
