Prednjače inostrane kompanije a najveći problem pasivnost i neodgovarajuće obrazovanje osoba sa invaliditetom.
Poslodavci su poslednjih meseci spremniji da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, pokazuju podaci Nacionalne službe za zapošljavanje, ali se invalidi i danas suočavaju sa različitim predrasudama, arhitektonskim barijerama, problemima u komunikaciji, kao i sa problemom nedovoljnog obrazovanja.
U Uniji poslodavaca Srbije ocenili su da ta populacija nije dovoljno aktivna u traženju posla, dok u Nacionalnoj službi za zapošljavanje (NSZ) smatraju da nedostatak kvalifikacija osobe sa invaliditetom čini nedovoljno kompetentnim i nekonkurentnim na tržištu rada, što se negativno odražava na njihovo zapošljavanje.
U NSZ Tanjugu su rekli da fakultetsku diplomu ima samo jedan odsto od 22.000 evidentiranih osoba sa invaliditetom, kao i da se oni najčešće školuju za zastarela zanimanja.
Polovina njih lane je bila uključena u različite obuke, programe i radionice za traženje posla kroz koje im NSZ pruža podršku u pronalaženju odgovarajućeg radnog mesta.
Direktorka sektora za pravne poslove i socijalni dijalog Unije poslodavaca Srbije Nataša Zavođa ocenila je da osobe sa invaliditetom najčešće nisu dovoljno aktivne u traženju posla.
"Često su osobe sa invaliditetom te koje nisu raspoložene za aktivno traženje posla, jer bi zasnivanjem radnog odnosa izgubile neka prava iz oblasti socijalne zaštite", izjavila je Zavođa Tanjugu.
Ona je ukazala da svaki oblik invaliditeta zahteva specifično prilagođavanje radnog mesta - otklanjanje fizičkih barijera, obezbeđenje prilaza do posla i organizovanje prevoza što, kako je kazala, poslodavce značajno košta.
"Do sada su multinacionalne kompanije koje posluju u Srbiji pokazale visok stepen društvene odgovornosti i dale šansu osobama sa invaliditetom da se zaposle", kazala je ona, i kao dobar primer za to navela "Mekdonalds" restorane i kompaniju "Delta holding".
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, kojim je određeno da poslodavac koji ima više od 20 radnika zaposli najmanje jednu takvu osobu, uticao je na zaintresovanost poslodavaca da na posao primaju osobe sa invaliditetom.
Zavođa je ukazala da poslodavce najviše opterećuju podzakonski akti, kojima se insistira na formalnostima u dokazivanju da su spremni za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Ona je istakla da će se procenom radne sposobnosti osoba sa invaliditeom poslodavcima omogućiti da ih angagžuju za odgovarajući poslovni zadatak.
Napomenuvši da zakon daje nekoliko aleternativnih mogućnosti za ispunjenje obaveza prema invalidima, Zavođa je rekla da poslodavac umesto zapošljavanja osoba sa invaliditetom, može da uplati polovinu prosečne zarade državi i da na taj način ispuni svoju obavezu.
"Poslodavci, posebno veliki sistemi, nisu oduševljeni primenom zakona, jer su svesni da će ih ispunjenje propisanih obaveza prilično koštati", dodala je Zavođa.
Podaci kojima raspolaže zaštitnik građana pokazuju da je, i pre nego što je na snagu stupio Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, bilo pozitivnih primera i firmi spremnih da angažuju invalide, koji su se najčešće pokazali kao dobri radnici.
"Do posla najlakše dolaze osobe sa invaliditetom koje su školovane", ukazala je zamenica zaštitnika građana Zorica Mršević i napomenula da su slepe i slabovide osobe u nešto povoljnijem položaju jer mogu da postižu vrhunska intelektualna dostignuća, pa u većem procentu nego osobe sa drugim oblicima invaliditeta završavaju školu.
Međutim, dodala je Mršević, poslodavci bi priliku za zaposlenje trebalo da daju i osobama sa drugim vrstama invaliditeta, koje imaju problem sa sluhom, mentalne probleme, ili fizičke nedostake.
Vesna Kolundžija iz Udruženja građana "Delfin" ocenila je da je problem u tome što nema inkluzivnog obrazovanja, ili je ono u školama sporadično zastupljeno, ali, kako je ukazala, ta oblast bi mogla da se poboljša politikom NSZ.
Ona je napomenula da su do sada visokoobrazovane osobe sa invaliditetom imale podršku nevladinih organizacija, pa su često putem nevladinog sektora došle do željenih znanja i veština.
"Mislim da zakon neće baš doprineti zapošljavanju invalida, jer oni nisu dovoljno obučeni, ali će doprineti punjenju fonda, osnovanog sa ciljem da se unaprediti status tih osoba, omogući planiranje obuke i uključivanje u društveni sistem”, ocenila je Kolundžija.
Sličnog je mišljenja i Srđan Mršević iz Udruženja studenata sa hendikepom, koji je rekao da Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom neće u velikoj meri doprineti zapošljavanju tih osoba, zato što je njihova obrazovna struktura veoma loša.
On je zaključio da će poslodavci, ukoliko na tržištu rada nema adekvatno obrazovanih osoba sa invaliditetom radije plaćati penale, ali i ukazao da invalidi neretko "vagaju" između plata koju mogu da zarade i beneficija koje gube kada se zaposle.
"Škole i fakulteti su nedostupni, kao i literatura, a problem je i što još uvek postoje specijalne škole", ukazao je Mršević i naglasio da osobe sa invaliditetom uglavnom imaju samo osnovnu školu, malo njih je sa srednjom, a broj visokoobrazovanih je zanemarljiv.
(Tanjug)
U Uniji poslodavaca Srbije ocenili su da ta populacija nije dovoljno aktivna u traženju posla, dok u Nacionalnoj službi za zapošljavanje (NSZ) smatraju da nedostatak kvalifikacija osobe sa invaliditetom čini nedovoljno kompetentnim i nekonkurentnim na tržištu rada, što se negativno odražava na njihovo zapošljavanje.
U NSZ Tanjugu su rekli da fakultetsku diplomu ima samo jedan odsto od 22.000 evidentiranih osoba sa invaliditetom, kao i da se oni najčešće školuju za zastarela zanimanja.
Polovina njih lane je bila uključena u različite obuke, programe i radionice za traženje posla kroz koje im NSZ pruža podršku u pronalaženju odgovarajućeg radnog mesta.
Direktorka sektora za pravne poslove i socijalni dijalog Unije poslodavaca Srbije Nataša Zavođa ocenila je da osobe sa invaliditetom najčešće nisu dovoljno aktivne u traženju posla.
"Često su osobe sa invaliditetom te koje nisu raspoložene za aktivno traženje posla, jer bi zasnivanjem radnog odnosa izgubile neka prava iz oblasti socijalne zaštite", izjavila je Zavođa Tanjugu.
Ona je ukazala da svaki oblik invaliditeta zahteva specifično prilagođavanje radnog mesta - otklanjanje fizičkih barijera, obezbeđenje prilaza do posla i organizovanje prevoza što, kako je kazala, poslodavce značajno košta.
"Do sada su multinacionalne kompanije koje posluju u Srbiji pokazale visok stepen društvene odgovornosti i dale šansu osobama sa invaliditetom da se zaposle", kazala je ona, i kao dobar primer za to navela "Mekdonalds" restorane i kompaniju "Delta holding".
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, kojim je određeno da poslodavac koji ima više od 20 radnika zaposli najmanje jednu takvu osobu, uticao je na zaintresovanost poslodavaca da na posao primaju osobe sa invaliditetom.
Zavođa je ukazala da poslodavce najviše opterećuju podzakonski akti, kojima se insistira na formalnostima u dokazivanju da su spremni za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Ona je istakla da će se procenom radne sposobnosti osoba sa invaliditeom poslodavcima omogućiti da ih angagžuju za odgovarajući poslovni zadatak.
Napomenuvši da zakon daje nekoliko aleternativnih mogućnosti za ispunjenje obaveza prema invalidima, Zavođa je rekla da poslodavac umesto zapošljavanja osoba sa invaliditetom, može da uplati polovinu prosečne zarade državi i da na taj način ispuni svoju obavezu.
"Poslodavci, posebno veliki sistemi, nisu oduševljeni primenom zakona, jer su svesni da će ih ispunjenje propisanih obaveza prilično koštati", dodala je Zavođa.
Podaci kojima raspolaže zaštitnik građana pokazuju da je, i pre nego što je na snagu stupio Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, bilo pozitivnih primera i firmi spremnih da angažuju invalide, koji su se najčešće pokazali kao dobri radnici.
"Do posla najlakše dolaze osobe sa invaliditetom koje su školovane", ukazala je zamenica zaštitnika građana Zorica Mršević i napomenula da su slepe i slabovide osobe u nešto povoljnijem položaju jer mogu da postižu vrhunska intelektualna dostignuća, pa u većem procentu nego osobe sa drugim oblicima invaliditeta završavaju školu.
Međutim, dodala je Mršević, poslodavci bi priliku za zaposlenje trebalo da daju i osobama sa drugim vrstama invaliditeta, koje imaju problem sa sluhom, mentalne probleme, ili fizičke nedostake.
Vesna Kolundžija iz Udruženja građana "Delfin" ocenila je da je problem u tome što nema inkluzivnog obrazovanja, ili je ono u školama sporadično zastupljeno, ali, kako je ukazala, ta oblast bi mogla da se poboljša politikom NSZ.
Ona je napomenula da su do sada visokoobrazovane osobe sa invaliditetom imale podršku nevladinih organizacija, pa su često putem nevladinog sektora došle do željenih znanja i veština.
"Mislim da zakon neće baš doprineti zapošljavanju invalida, jer oni nisu dovoljno obučeni, ali će doprineti punjenju fonda, osnovanog sa ciljem da se unaprediti status tih osoba, omogući planiranje obuke i uključivanje u društveni sistem”, ocenila je Kolundžija.
Sličnog je mišljenja i Srđan Mršević iz Udruženja studenata sa hendikepom, koji je rekao da Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom neće u velikoj meri doprineti zapošljavanju tih osoba, zato što je njihova obrazovna struktura veoma loša.
On je zaključio da će poslodavci, ukoliko na tržištu rada nema adekvatno obrazovanih osoba sa invaliditetom radije plaćati penale, ali i ukazao da invalidi neretko "vagaju" između plata koju mogu da zarade i beneficija koje gube kada se zaposle.
"Škole i fakulteti su nedostupni, kao i literatura, a problem je i što još uvek postoje specijalne škole", ukazao je Mršević i naglasio da osobe sa invaliditetom uglavnom imaju samo osnovnu školu, malo njih je sa srednjom, a broj visokoobrazovanih je zanemarljiv.
(Tanjug)
