Slušaj vest

Dok su pregovori u američkoj vojnoj bazi Rajt-Paterson ulazili u treću nedelju, a svet verovao da su sve strane u potpunom ćorsokaku, u noći između 16. i 17. novembra 1995. odigrala se filmska drama koja je zauvek promenila kartu Balkana. Uz čaše škotskog viskija, najmoderniju 3D vojnu tehnologiju i obične bojice, Slobodan Milošević je prelomio i počeo da popušta tamo gde se činilo da nikada neće.

Bio je to 16. dan dejtonske izolacije u Ohaju. Delegacije su bile na ivici nerava, hodnicima vojne baze širile su se glasine o propasti konferencije, a mape Bosne i Hercegovine i dalje su bile nerešiva enigma. A onda je pala noć i počeo je rat nerava.

Oko 23 časa, u specijalno opremljenu sobu za mapiranje ušao je Slobodan Milošević u pratnji glavnog američkog pregovarača Ričarda Holbruka i generala Veslija Klarka. Pred njima je bilo tadašnje čudo vojne tehnologije, sistem za virtuelnu realnost PowerScene.

Tražili koridor

Američki general seo je za komande i pomoću džojstika bukvalno poleteo kroz trodimenzionalnu kompjutersku simulaciju bosanskih planina. Milošević se nagnuo nad ekran. Tražio se koridor koji bi povezao opkoljeno Sarajevo sa zaštićenom enklavom Goražde. Kako su sati odmicali, tenzija je rasla, a čaše sa škotskim viskijem punile su se iznova.

U tom polumraku, daleko od očiju javnosti počela je trgovina brdima, dolinama i sudbinama stotina hiljada ljudi.

U ranim jutarnjim satima, kada je tehnologija uradila svoje, general Klark je uzeo obične dečje bojice i na odštampanoj mapi povukao liniju široku nekoliko kilometara. Milošević je pogledao crtež, klimnuo glavom i pružio ruku Amerikancima. Tako je rođen takozvani Klarkov koridor, među diplomatama što u šali, što u zbilji prozvan kao put viskija.

Upravo tog 16. na 17. novembar, u poverljivim razgovorima sa američkim posrednicima, Milošević je prvi put odustao od tvrdog stava o podeli Sarajeva, izgovorivši rečenicu koja je mnoge zapanjila da je "muslimanska vlada zaslužila Sarajevo", jer je izdržala višegodišnju opsadu.

Za to vreme, predstavnici bosanskih Srba bili su potpuno skrajnuti. Koliko je jaz unutar srpske delegacije bio dubok, najbolje svedoče reči tadašnjeg predsednika Narodne skupštine RS Momčila Krajišnika, koji je opisujući dejtonsku dramu i tajne dogovore oko mapa ogorčeno poručio:

"Mi smo tamo bili kao u zatvoru, bez informacija šta se iza naših leđa dogovara. Kada smo videli šta je nacrtano, bili smo zaprepašćeni. Naša delegacija nije prihvatila taj plan, niti je stavila svoj potpis na mape koje su nam nametnute", rekao je.

Uzmi ili ostavi

Slično je atmosferu kasnije opisivao i tadašnji predsednik Crne Gore Momir Bulatović, prisećajući se koliko je pritisak bio neizdrživ:

"U Dejtonu se nije pregovaralo u rukavicama. To je bila surova psihološka igra u kojoj vam u ponoć donesu mapu i kažu uzmi ili ostavi, inače se rat nastavlja sutra ujutru2, rekao je.

Noć 16. novembra pokazala je da u Dejtonu nije pobedila klasična diplomatija, već kombinacija iscrpljivanja, sile i neformalnih dogovora iza zatvorenih vrata.

Kada je svanulo jutro 17. novembra, bilo je jasno da je Milošević slomljen po ključnim teritorijalnim pitanjima. Ostaje, naravno, i druga strana medalje, a ona kaže da je dejtonski sporazum omogućio mir u Bosni i Hercegovini posle krvavog rata, te da je on i dan-danas najveći garant postojanja i opstanka Republike Srpske.

BONUS VIDEO:

00:29
"Slobodan Milošević je bio zavisnik od adrenalina" Izvor: Kurir televizija

(Kurir/MONDO)