Svako od njih je ostavio neki trag koji može i danas da se vidi. Tako istorija Novog Sada počinje još u 4. veku pre nove ere, kada su Kelti podigli prvo naselje na površini današnje Petrovaradinske tvrđave. Uvidevši važnost i izvanredan strateški položaj naselja, u 1. veku nove ere osvajaju je Rimljani i prave svoje utvrđenje, oko koga se formira i naselje. Zbog svoje atraktivnosti, ali i vetrometine na kojoj se nalazi, osvajaju ga zatim i Huni, Avari, Franci, a potom i Sloveni, Ugari, Osmanlije i na kraju Austrijanci. Od tog 17.veka, Petrovaradin je pod vlašću Habzburške monarhije.
Slobodarski duh stanovništva stvara novi grad
Kako su Habzburgovci bili katoličke veroispovesti, zabranjivali su pravoslavnom stanovništvu (Srbima, Grcima, Rumunima...) da praktikuju svoju veroispovest. Zbog toga se jedan deo stanovništva seli na levu obalu Dunava i gradi novo naselje (Ratzen Stadt) tj. Racka varoš. Želeći veće verske slobode i autonomiju za sve nacije koje su tu živele, bogati građani su sakupili 80.000 forinti i plaćanjem dobili od carice Marije Terezije 1. februara 1748. godine, status slobodnog kraljevskog grada. Caričinim ukazom, ova varoš dobija i latinsko ime Neoplanta, sa prevodom na nemački Neu Satz, mađarski Ujvidegh i srpski Novi Sad.
Ljubav na prvu šetnju
Kao i svaki grad kojim su prošli mnogi osvajači, Novi Sad je i rušen i obnavljan. Kada krenete u šetnju njegovim ulicama, naići ćete na najstariji objekat od istorijskog značaja - pravoslavnu Nikolajevsku crkvu, koja potiče iz tridesetih godina 18.veka. Sagradila su je braća Nedeljko i Stojić Bogdanović. O njenoj istoriji se ne zna mnogo, jer su crkveni spisi izgoreli u požaru 1849. godine, za vreme revolucije, kada je došlo do velikih razaranja u gradu. Nikolajevksu crkvu je posle bombardovanja te iste godine, obnovila čuvena novosadska dobrotvorka Marija Trandafil. Prva katolička crkva, takođe datira sa početka 18. veka, ali je porušena 1742.godine i na njenom mestu, na gradskom trgu je izgrađena današnja „katedrala", veoma popularna među turistima. Nikolajevska, Almaška i Saborna crkva su jedine tri crkve ucrtane na mapi grada iz 1745. godine, koju je nacrtao inženjer A. Kaltšmit, što nam jasno govori da su po starini, ove tri crkve najznačajnije za grad.
Krenite zatim Zmaj Jovinom ulicom i stižete u glavnu pešačku zonu, gde se proteže najstarija ulica u gradu - Dunavska, čiji izgled takođe potiče iz sredine 19. veka, kada je obnovljena posle revolucije 1849. godine. U njoj se nalazi i najstarija kuće u celom gradu „Kod belog lava", sagrađena početkom 18. veka, gde se tada nalazila lokalna krčma koja se zvala "Crni jarac". Ovo barokno zdanje je takođe vredna arhitektonska tekovina, stara više od 200 godina.
Prolazeći ovom ulicom, lako se može osetiti taj duh prošlih vremena, zamisliti kako su nekada ljudi živeli, ko je od čuvenih prosvetitelja ili pesnika šetao baš tom ulicom posle nedeljne liturgije, sedeo u nekoj od kafa ili restorana. Danas se Dunavskom ulicom stiže do najstarijeg i najlepšeg gradskog parka, koji predstavlja pravu oazu mira u srcu Novog Sada -- Dunavskog parka. Odatle se pruža predivan pogled na široki i moćni Dunav i Petrovaradinsku tvrđavu.
Pripremite se za šetnju, proučite mapu grada i obavezno prošetajte Jevrejskom ulicom, obiđite Pozorišni trg kojim dominira modernističko zdanje Srpskog narodnog pozorišta, najstarijeg pozorišta na Balkanu! A zatim sedite u neki restoran i probajte specijalitete lokalnih kuhinja, tradicionalne ukuse koji će vam sigurno ostati u sećanju.
Tradicija u svakom zalogaju
Ispreplićući svoju istoriju, mnogi su narodi ostavili svoj pečat i na kuhinji koja se i danas voli. I to je zaista jedinstvena, vojvođanska priča, kada su se u Neoplanti susrele najbolje tradicije. Iako se mnogo toga promenilo, ime je ostalo zapamćeno, jer znači tradiciju, istoriju i ponos koji nosi panonska ravnica. Upravo zato, kompanija Neoplanta sa ponosom nosi ime glavnog grada Vojvodine. Razne đakonije od pažljivo biranih komada mesa koje izlaze iz njihove fabrike, napravljene su po proverenim receptima starih majstora, koji su dolazili sa svih strana, čija su se umeća i kulinarski uticaji preplitali vekovima. Njihova proizvodnja počiva na tradiciji prerade mesa koja je počela krajem 19. veka, a s pravom se i dalje ponose kvalitetom svojih proizvoda, specifičnim načinom izrade i ukusom mesnih prerađevina. Za svakoga ima po nešto: kulen, budimska, čajna ili vojvođanska kobasice, čvarci, samo kažite i probajte pravi šmek vojvođanskog kvaliteta. Neoplantina priča govori o gostoprimstvu svakog domaćina, o njegovoj želji da pred svakog gosta postavi široooku trpezu, za kojom može da se oseti ukus davnih vremena i tradicije u svakom zalogaju. Ovakvo zadovoljstvo i natenane uživanje je i dalje moguće, jer Neoplanta čuva tradiciju i zna šta ostavlja generacijama koje dolaze.