U odluci je navedeno da ministri unutrašnjih poslova, finansija i privrede, spoljnih poslova, odbrane, regionalnog razvoja i lokalne samouprave, saobraćaja, građevinarstva i urbanizma, pravde i državne uprave, poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede mogu imati po tri posebna savetnika.

Isto toliko posebnih savetnika mogu imati i ministri prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, zdravlja, energetike, razvoja i zaštite životne sredine, kulture i informisanja, prirodnih resursa, rudarstva i prostornog planiranja, rada, zapošljavanja i socijalne politike, omladine i sporta i spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija.

Istaknuto je i da ministar koji vodi službu vlade može imenovati jednog posebnog savetnika.

Inače, prema Zakonu o vladi, službu vlade vodi direktor koji je odgovoran predsedniku ili Generalnom sekretaru vlade, a može je voditi i ministar bez portfelja.

Posebni savetnici nisu u radnom odnosu u ministarstvu, odnosno službi vlade, već se njihova prava i obaveze uređuju ugovorom, prema opštim pravilima građanskog prava.

Naknada za rad posebnih savetnika zavisi od složenosti, značaja i obima njihovih poslova i od značaja oblasti za koju su zaduženi.

U odluci je navedeno i da naknada za rad posebnih savetnika ne može biti veća od iznosa koji se dobija množenjem neto osnovice i koeficijenta za obračun plate onog savetnika potpredsednika vlade koji je u radnom odnosu u njoj.

Kako je navedeno, posebnog savetnika rešenjem imenuje ministar.

(Tanjug, foto: Beta/Vladimir Milovanović)