Službenici Unmika povezani su sa lokalnom albanskom mafijom na Kosovu i Metohiji, a medjunarodna misija, koja bi trebalo da štiti bezbednost, imovinu i prava stanovnika Kosmeta i postavi temelje za demokratiju, postigla je upravo suprotno, tvrdi novinar uticajnog švedskog lista "Dagens niheter" Maćej Zaremba.

"Kosovo je postalo leglo nepravdi, bezvlašća i kriminala, evropski centar za trgovinu ženama i drogom", prenosi "Politika", navode iz teksta švedskog novinara poljskog porekla, koji je šest meseci boravio na Kosmetu.

Zaremba navodi da su za osam godina od uspostavljanja misije, UN na Kosovu potrošile 22 milijarde evra i naglašava da na tom području i dalje buja crno tržište, dok je ono legalno pred kolapsom.

Proučavajući tokom višemesečnog boravka kako u celini deluje sistem na Kosovu, Zaremba je zaključio da "preplaćeni Unmikovci nisu tu da bi se borili protiv organizovanog kriminala, najvećeg zla u pokrajini, ...već da osećaju odgovornost samo prema sopstvenoj karijeri, u kojoj je Kosovo tek epizoda".

"Zato je svih sedam različitih kosovskih 'guvernera' - šefova Unmika - u svojim izveštajima govorilo samo o stabilnosti i progresu. Jedino tako su mogli da napreduju u karijeri", navodi švedski novinar.

Britanski izvor je preneo Zarembi da je sedište policijskih snaga UN na Kosmetu zatrpano izveštajima o kriminalu koje niko nikad nije ni pogledao.

Većina zločina tamo nikad nije istražena, ali, s druge strane, naveo je švedski novinar, ko bi to umeo da uradi, čak i kad bi hteo, uzimajući u obzir sastav Unmika.

Ko primere olakog shvatanja zadataka Misije UN, Zarembi navodi da stanovnike Kosova upravljanju železnicom podučava stručnjak za luke iz Sijera Leonea u kojem se poslednji voz zaustavio 1975.

Čuvar parkinga je iz Bangladeša, čovek bez vozačke dozvole koji govori samo bengalski, te mora da je debelo platio mito da bi bio primljen u UN, navodi švedski novinar.

On, izmedju ostalog, opisuje nevolje vremešne, siromašne "gospodje Hisari" koja je ostala bez telefona jer njen stanar Jo Tručler, stariji upravnik Kosovske energetske kompanije, nije platio telefonski račun od 6.900 evra, što je jedna i po prosečna godišnja plata na Kosovu, dok je Tručlerova plata u Unmiku tada bila oko 20.000 evra mesečno.

Očajna gazdarica se obratila sudu, ali joj je rečeno da on nije nadležan za pripadnike Unmika. Žena je zatim pisala Unmiku, koji joj je odvratio da nisu odgovorni za ono što njihovi pripadnici čine privatno.

U medjuvremenu je bezobzirni stanar otišao sa Kosmeta, odnoseći 4,3 miliona dolara koji su se kasnije pojavili na njegovom računu u Gibraltaru.

Istražitelji su utvrdili da je Tručler, kojem je povereno da vodi jedno od najvažnijih preduzeća na Kosovu (ono isto koje gradjanima ne obezbedjuje dovoljno struje), dobio posao na osnovu falsifikovanih dokumenata, da nije ni ekonomista, ni inženjer, već sitni prevarant iz Nemačke.

"Oni koji se ne vrate sa Kosova džepova punih para ili su budale, ili sveci", kaže jedan Zarembin neimenovani sagovornik.

Drugi Kosovo opisuje kao "Eldorado za lopove", a treći priznaje da je učestvovao u mnogo misija UN u svetu, ali da "nijedna nije bila toliko trula kao ova na Kosovu".

Svi su oni iz različitih zemalja, i zauzimaju (ili su zauzimali) visoke funkcije u Unmiku.

Mari Fuči, koja je 2003-2004. vodila Kosovsku poverilačku agenciju, tvrdi da je većina pomoći upućena Kosmetu završila u rukama lokalnih mafijaša i da su ogromne sume potrošene na aktivnosti koje nemaju nikakve veze sa oporavkom kosovske privrede - već sa bogaćenjem kosovske nomenklature i čelnika Unmika.

U "Priči o sedam pljačkaša", Zaremba razotkriva kako se to radilo. Bo Olsen (ime je izmišljeno) u svojoj zemlji je bio mali činovnik, a na Kosmetu je postao glavni medjunarodni savetnik u telefonskoj kompaniji PTK.

Nije vredeo ni trećinu plate koju je primao (11.000 evra mesečno), ali je uspeo da opstane zahvaljujući maroderu (lešinaru) broj dva, lokalnoj Albanki.

Njoj je Unmik, nastavlja švedski novinar, odredio manju platu, "svega" 1.000 evra, s tim da je slobodno mogla da upošljava neograničen broj pomoćnika iz inostranstva za desetostruko veći iznos... što je i činila, pod uslovom da Olsen i ona dobiju svoj deo.

Treći je izvesni Gevin Džefri, direktor u istoj kompaniji PTK. On dovodi poznanika iz Londona, "finansijskog stručnjaka", koji za platu od 16.000 evra mesečno, uz dodatke za službeni i privatni automobil vikendom, pola godine igra poker preko Interneta.

Tu je i Britanac Rodžer Rejnolds, koji preko PTK-a nalazi partnersku kompaniju "Norway Invest" i uplatom od 300.000 evra obezbedjuje joj ugovor sa Unmikom vredan deset miliona evra. A onda napušta PTK i prelazi u tu kompaniju na platu od 20.000 evra mesečno, iz sume stečene po osnovu pomenutog ugovora.

Italijanska finansijska policija, koja je "svetla tačka u tmurnoj kosovskoj priči", kako primećuje Zaremba, otkrila je da je direktor norveške kompanije koja je dobila posao od UN običan kriminalac, pa je ugovor poništen, ali Kosovo nikad nije povratilo onih 300.000 evra.

Da bi poboljšao snabdevanje gradjana električnom energijom, Unmik angažuje irsku kompaniju "ESB International" da pomogne kosovskom KEK-u, koji ima 70 miliona evra gubitaka godišnje, pet puta dnevno isključuje gradjanima struju i uspeva da naplati tek svaki drugi potrošeni kilovat.

Irci su ostali tri godine, pokupili oko 10 miliona evra i ostavili KEK u istom stanju u kojem su ga našli.

(Tanjug)