Odata pošta voždu Karađorđu

Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima, on će era biti strašna ljudskijema koljenima. U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše: Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov. Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov. Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio. Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije: ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu. Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome: diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši. Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi; od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi. Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile, Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile! Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge, sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge. Da, viteza sustopice tragičeski konac prati: tvojoj glavi bi suđeno za v'jenac se svoj prodati! Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema! Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema, gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov, za Egista uprav sliči grom nebesni, sud Orestov. Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše, al nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše? Plačne, grdne pomrčine - mogu l' one svjetlost kriti? Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti. Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje, sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje. Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće, al heroje ka Požarske, divotnike i plemiće, gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše... Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše!

A gde su visoki državni zvaničnici?! A da, nisu oni u tom fazonu. Oni vole vazalstvo.