Takođe, kako se ističe, dok Prag i Bratislava obeležavaju 100 godina od oslobođenja od austrijske i mađarske vlasti, zvanični Zagreb tim povodom nije ništa predvideo, prenosi Jutarnji.hr pozivajući se na Hinu.

U tekstu se podseća da su i Austrija i Mađarska nastale na političkim ruševinama Austrougarske nakon njenog poraza u Prvom svetskom ratu, kao i da su obe ostale bez velikih teritorija i miliona stanovnika prema sporazumu u Sen Žermenu, zaključenom s  Austrijom 1919, i Trijanonskom sporazumu, potpisanom s Mađarskom naredne godine.

Trijanonskim ugovorom Mađarska je ostala bez dve trećine teritorije koju je dotad imala pod svojom kontrolom.

Sto godina kasnije, kako navodi direktor Instituta za savremenu istoriju bečkog univerziteta Oliver Ratkolb, taj deo istorije različito odzvanja u Beču i Budimpešti.

"U jednoj studiji pre nekoliko godina pitali smo ljude iz dve zemalje što im Sen Žermen i Trijanon znače danas. Dobili smo potpuno različite odgovore. U Austriji ih nije briga za to, u Mađarskoj je suprotno", rekao je Ratkolb.

 On je dodao da su "Trijanonski mit i rastakanje 'Velike Mađarske" bili za unutrašnje potrebe podgrevani čak i u komunističko doba, a pogotovu nakon 1989. godine" i raspada istočnog bloka.

U tekstu se navodi da je mađarski premijer Viktor Orban, koji se opisuje kao "nacionalistički premijer", rizikovao čak i gnev suseda nudeći mađarsko državljanstvo pripadnicima mađarske manjine u tim zemljama.

Istoričar etničkih manjina na Mađarskoj akademiji nauka Nanor Bardi smatra da je Orban, iako se mnogi Mađari izvan Mađarske "baš i ne identifikuju" s njegovom verzijom demokratije, uspeo da stvori "nacionalnu bajku koja odzvanja".

On dodaje da nije slučajno da Orban svoje ključne govore, poput onoga da će Mađarsku preoblikovati u neliberalnu zemlju, drži u Transilvaniji, području u današnjoj Rumuniji, koje je u vreme Austrougarske bilo mađarsko.

S druge strane, Ratkolb istoče da je Austrija carsku prošlost ostavila iza sebe i okoristila se statusom male, neutralne zemlje koja je ušla u EU, ali ne i u NATO.

Rathold smatra da je ključ za razumevanje ta dva različita pristupa prošlosti shvatanje razlika u "žrtvoslovnoj doktrini", koje su zemlje razvile na osnovu različitih iskustava u prošlom veku.

U Austriji je, navodi se u tekstu, "senžermenski mit" zastareo nakon 1945, kad je zemlja ponovo poražena u ratu, ovaj put kao deo nacističke Nemačke.

Nakon rata, ona je pokušala da se distancira od Nemačke tvrdeći da je "prva nacistička žrtva" i pokušavajući da minimalizuje austrijsku ulogu u zločinima Trećeg rajha.

Stoga, kako se ocenjuje, habsburška prošlost pokazala se korisnom u oblikovanju zasebnog austrijskog identiteta, s carom Franjom Josifom i njegovom suprugom Elizabet, poznatom kao Sisi, pretvorenima u ikone kiča.

U međuvremenu je Austrija iskoristila mnogo od svog neutralnog statusa tokom Hladnog rata, te privukla UN i druge međunarodne organizacije da otvore kancelarije u Beču.

Suprotno tome, "trijanonski mit" živeo je u mađarskoj nacionalnoj podsvesti, a Orban ga je vešto oživeo nakon povratka na vlast 2010. godine.

Ratkolb smatra da i sada može da se lagano mobilizuje biračko telo pričom o tome kako je Mađarska stralno žrtva istorije.

U tekstu se primećuje i da je tokom ovogodišnje izborne kampanje Orban tvrdio da Brisel želi Mađarima da ukrade državu, "ovoga puta ne potpisom nalivpera kao pre sto godina u Trijanonu, nego želi da to učinimo sami, da dobrovoljno predamo zemlju drugima".

"U Madarskoj i dalje postoji uverenje da je zemlji naneseno najviše nepravde u događajima 1919. i 1920. godine", rekao je austrijski istoričar Anton Pelinka.

S druge strane, kako se navodi, Austrija ne neguje svoju nekadašnju ulogu velike sile, a nostalgija za Franjom Josifom i Siši je površna.