Pod pritiskom kongresnih imperativa Donald Tramp je okončao rat sa Iranom, iako nije ukinuo blokadu Persijskog zaliva. Tektonika dvomesečnog rata ostavila je iza sebe geostrateški reljef možda i složeniji nego onaj nastao tokom pedesetomesečnog rata u Ukrajini.
Pokušajmo iz ugla "šestorke" - SAD, Iran, Izrael, Rusija, Kina, EU - da napravimo presek i rezime dramatičnih događaja na Bliskom istoku i njihovih reperkusija na uloge aktera.
Rusija
Ako Rusija možda i nije pomogla Donaldu Trampu prilikom osvajanja prvog predsedničkog mandata, teško da će se Kremlj ovoga puta uzdržati od indirektnog mešanja uoči američkih međuizbora, koji mogu biti fatalni za Trampa.
Nakon napada na Iran, Amerika je prvo ublažila sankcije Rusiji u vezi sa prodajom energenata tankerima, da bi učešćem u blokadi Ormuskog moreuza i prethodnom intervencijom u Venecueli Peking još čvršće vezala za Moskvu kada je reč o nabavci energenata.
Umesto da nanese indirektnu štetu Kinezima koji su se snabdevali iz Venecuele, a posebno iz Irana, Peking je samo ukrupnio trgovinu sa svojim prvim susedom, čime je ojačao rusku poziciju.
Značajan rast cena nafte ponovo je direktna posledica američkih operacija na Bliskom istoku, što posledično spasava budžet posrnule ruske ekonomije u trenutku kada šefica ruske centralne banke Elvira Nabiulina upozorava da je potencijal radne snage na najnižoj tački u istoriji, a ruska privreda na pragu "dubokog hlađenja".
Ukoliko nakon američkih međuizbora Trampu budu vezane ruke, Moskva bi mogla ponovo da potone. Zato je Vladimir Putin preuzeo inicijativu posrednika i moderatora, razgovarajući sa Trampom o izmeštanju iranskog nuklearnog materijala i modelima suštinskog mira sa Iranom.
Putin "vadi" Trampa, svestan da obojici gori pod nogama, a pritom ima najveći uticaj na Teheran, koji ne samo da je stavio pod kontrolu faktor prostora već kontroliše i faktor vremena, ne želeći da okonča sukob dok dovoljno ne našteti Trampu pred međuizbore. U traženju spasonosnog kompromisa Tramp će morati da pravi ustupke i Moskvi i Teheranu, jer je i sam podigao ucenjivački kapacitet rivala.
Teško je u celoj zavrzlami proceniti ulogu Izraela, čije savezništvo sa Rusijom predstavlja verovatno najveću misteriju međunarodne politike, jer, iako najvažniji američki saveznik, nije uveo sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu.
Kako god, dvojica suverenističkih lidera koji su pokrenuli ratove u protekle četiri godine, u 2026. biće više nego ikada upućeni jedan na drugog.
Za razliku od Trampa, koji se duboko zaglibio i sada proglašava kraj rata sa Iranom kao da se igra u pesku, Putin se ni kriv ni dužan našao u poziciji aktera "šestorke" sa najvećim pregovaračkim potencijalom. Kinu, Iran, Izrael i SAD - praktično sve osim EU - danas može smatrati partnerima na koje vrši značajan uticaj.
SAD
Posle svega deluje da Vašington vodi više računa o interesima Izraela i Rusije nego o sopstvenim, kao i da neoprezno menja i popravlja tešku i lošu međunarodnu poziciju Irana, dok glavni rival Kina ostaje netaknut. Ispostaviće se da su u odnosima sa Trumpovom Amerikom najgore prošli vekovni saveznici u Evropi.
To nas dovodi do zaključka da je svojeglavi Izrael ostao jedini saveznik Trumpa u okviru "šestorke". Tel Aviv pritom nesrazmerno manje vodi računa o interesima partnera i stvara utisak da je SAD daleko više u funkciji izraelskih interesa nego obrnuto.
Iran
Iran, koji se može smatrati i pokretačem rata na Bliskom Istoku zbog krvavog terorističkog napada na Izrael preko svog proksija Hamasa, neočekivano je došao u priliku da redefiniše međunarodnu poziciju. Od odbačene, sankcijama izolovane države, Teheran se našao u poziciji da značajno i trajno utiče na svetsku trgovinu i cene strateških sirovina.
Ukazala mu se prilika da bitno ojača svoju pregovaračku poziciju, i to ne samo sa ugroženim zalivskim članicama OPEC, nego i širom sveta koji direktno zavisi od prohodnosti najvažnijih morskih puteva.
Iako je to još uvek teško zamislivo, zašto bi se od Trumpa stigmatizovana Španija ili Nemačka u budućnosti uzdržavale od direktnog dogovora sa Iranom, u svom nacionalnom interesu? Ne treba smetnuti sa uma da Iran u širokoj pozadini uživa stratešku podršku Rusije, Pakistana i Kine, koje su, između ostalog, i nuklearne sile.
Izrael
Trampovo proglašenje kraja rata sa Iranom predstavlja tačku ozbiljnog razilaženja sa Izraelom, jer Benjamin Netanjahu ne želi da se odrekne ratnih dejstava i zaustavi proces ostvarivanja istorijskih teritorijalnih aspiracija na Bliskom istoku.
Tel Aviv je "potrošio" Trampa do tačke u kojoj mu jevrejski lobi u SAD teško može pomoći da posle međuizbora sačuva makar deo moći kojom se još razmeće. Zato izraelska vlada žuri da do promena u Americi završi što više poslova, po svaku cenu.
Nama koji živimo van cionističkih i šerijatskih premisa ponašanja i rezonovanja to će biti teško razumljivo. Svođenje ratničkog ponašanja Netanjahua na njegov strah od sudskog procesuiranja nakon pada vlade pokazuje samo koliko malo razumemo njihov svet, posmatrajući ga kroz sopstvene dioptrije.
Zato se Izrael, uprkos svim žrtvama i stradanjima, smatra pobednikom. Trošeći Ameriku, on neguje famozno partnerstvo sa Rusijom, koja istog dana isporučuje satelitske biltene Teheranu i istovara ukradenu ukrajinsku pšenicu u Haifi.
Kina i EU
Na dva kraja "šestorke" nalaze se dve sile koje, za razliku od preostale četiri, nisu direktno uključene u aktuelne ratove. EU je dobila jedinstvenu priliku da prvi put posle 1945. obnovi "punoletstvo", krene sopstvenim putem i pobegne iz porodičnog zagrljaja Rusije, jeftinih energenata, i Amerike, jeftine bezbednosti. Svako napuštanje roditeljskog doma je teško, ali neophodno.
Čini se da je Evropa to ovoga puta dobro razumela, napuštajući višedecenijsku energetsku agendu sa Rusijom i jasno se distancirajući od američkih ratnih avantura. Njena istorijska uloga i obaveza jeste da definiše alternativni koncept koji će dugoročno prevazići suverenističku obmanu. Tektonske promene u svetu mogu dovesti i do novih, neočekivanih strateških savezništava.
Ako se nastavi urušavanje atlantskih veza, ne treba odbaciti mogućnost strateškog partnerstva Evrope i Kine. Uz sve nesuglasice i sporove, Kina je uz SAD najveći spoljnotrgovinski partner EU. S druge strane, Evropa je Kini izvozni partner broj jedan, a njeno udaljavanje od SAD znatno bi umanjilo ili čak izbeglo dugo najavljivani konačni obračun na Pacifiku, što je u najvećem interesu Pekinga.
Nakon 28. februara Rusija je značajno ojačala svoje pregovaračke pozicije, što se, gle čuda, može reći i za Iran. Izrael je nastavio da vodi svoju politiku, definišući nove teritorijalne okvire. Kina se sačuvala i dodatno ojačala na greškama rivala, dok je EU učvrstila put ka osamostaljivanju. Amerika se našla u jednoj od najdelikatnijih spoljnopolitičkih pozicija u svojoj istoriji. Problem je što se trenutno ne nazire jasan put koji bi mogao da je izvede iz Trampovog lavirinta.
BONUS VIDEO: