Italijan Rajnhold Mesner je na današnji dan, 20. avgusta 1980. godine postao prvi čovek koji je uspeo da potpuno sam osvoji Mont Everest, bez upotrebe kisenoika, a njegova fotografija "Sam na vrhu sveta" ostala je upisana u istoriji.
Rajnhold Mesner tog 17. avgusta 1980. godine krenuo je u pohod za koji se do tada mislilo da je nemoguć, osvajanje Mont Everesta bez ekspedicije, vodiča, šerpasa ali i bez kiseonika. Niko pre njega nije uspeo da se popne 8.848 metara, bez boca dodatnog kiseonika.
Treba napomenuti da alpinizam 40 godina kasnije potpuno drugačije izgleda nego te 1980. godine. Danas su tu šerpasi koji naprave rutu do vrha, zabodu užad koje penjači koriste, nose opremu penjačima koja je težila oko 30 kilograma, a i sama oprema, obuća i odeća je potpuno drugačija.
Sve ovo inače vrlo često izaziva dosta polemike među ljudima koji su iz ovog sporta ili ga makar iz udobne fotelje prate. Da li je nekada bilo teže osvojiti neki vrh nego sada ostaće večno pitanje, ali isto tako večni će i biti ljudi koji su ispisali istoriju.
Među njima je i Rajnhold Mesner, koji je prvi koji je osvojio Mont Everest potpuno sam, bez upotrebe kiseonika, 20. avgusta 1980. godine. Njegova tadašnja devojka ga je jedva prepoznala.
"Kao da se sa prevoja spustio pijanac, a ne isti onaj čovek koji je otišao pre četiri dana. Gledao me je sa suzama u očima. Lice mu je žuto, usne ispucale i izranjavljene", zapisala je Nena Holgin u svom dnevniku. Rajnhold Mesner je bio potpuno iscrpljen, kako fizički, tako i psihički. Ovaj alpinistički genijalni poduhvat zahtevao je od njega sve.
Ponovo je pomerio granice i učinio mogućim ono što su drugi smatrali nemogućim. U jeku monsuna, ovaj Italijan je osvojio Mont Everest preko tibetanske, severne strane: penjući se potpuno sam, bez boca sa kiseonikom i delom novom rutom.
Mesner je prešao severnu stranu ispod Severoistočnog grebena, zatim se popeo kroz Nortonov kuloar i konačno stigao do najviše tačke na 8.850 metara u popodnevnim časovima 20. avgusta 1980. godine, trećeg dana uspona.
Čovek koji je prvi osvojio svih 14 vrhova viših od 8.000 metara dugo je opisivao taj solo uspon na Everest kao "šlag na torti" svoje alpinističke karijere. Četiri decenije kasnije, Rajnhold Mesner drugačije vrednuje to svoje pionirsko dostignuće. Evo šta je rekao u intervjuu tadašnji 75-godišnjak, povodom 40 godina od ovog poduhvata.
- Da li još uvek ponekad razmišljate o tom 20. avgustu 1980. godine, kada ste stigli na vrh Mont Everesta nakon solo uspona?
"Mnogo manje nego što i danas razmišljam o Nanga Parbatu, na koji sam se popeo deset godina ranije. Priča od pre 50 godina, tragedija smrti mog brata, ostala je urezana u moju svest mnogo dublje od solo uspona na Everest. Ipak, solo uspon na Mont Everest predstavljao je svojevrsnu završnu notu u mom razvoju. Nakon toga sam krenuo u trku za osvajanje svih vrhova viših od 8.000 metara (svoju kolekciju je kompletirao 1986. godine, uvek se penjući bez boca sa kiseonikom)", istakao je on.
- U jednoj od svojih knjiga pisali ste o poslednjim metrima tokom solo uspona na Everest: "Bilo je to beskrajno mučenje". Koliko ste tada bili iscrpljeni?
"Godine 1980. na Everestu bio sam iscrpljeniji nego ikada pre ili kasnije. Imao sam fantastično vreme, bio sam odlično aklimatizovan i veoma dobro napredovao u donjem delu planine. To me je činilo raspoloženim i punim samopouzdanja. Međutim, nekoliko stotina metara ispod vrha, vreme se pogoršalo. Magla se podizala sa južne strane, prelivajući se preko grebena i samog vrha ka severu. Odjednom sam se uplašio da ću izgubiti orijentaciju. Sitan sneg je počeo da pada", rekao je on i nastavio:
"Da prilikom spuštanja nisam pronašao svoj trag, koji se tek blago usecao, izgubio bih se tamo gore. Zato sam pokušao da se penjem malo brže. Ali to nije išlo, jer je parcijalni pritisak kiseonika tamo gore bio veoma nizak. Dakle, s jedne strane postojala je bojazan da će situacija postati opasna, a s druge strane redak vazduh koji me je usporavao, usporavao, usporavao. Na vrhu sam bio toliko iscrpljen da sam se jednostavno sručio u sneg i zadremao. Srećom, nakon sat vremena teškog dahtanja, jer to je bilo sve što sam radio, smogao sam snage da ponovo ustanem i krenem u spuštanje", dodao je.
- Vaš solo uspon na Everest smatra se prekretnicom u himalajskom alpinizmu. Da li biste taj projekat opisali kao vrhunac svoje sportske karijere?
"Ne, solo uspon na Nanga Parbat bio je važniji jer je predstavljao prvi korak u tu dimenziju - savladavanje vrha višeg od 8.000 metara potpuno samostalno. Suština je u tome što nemaš s kim da podeliš svoje brige i strahove. Kada imam partnera za penjanje, sve to postaje emocionalno i psihološki lakše podneti. Ali ipak ostaje mukotrpno. Redak vazduh, teško disanje, hladan vazduh koji ispunjava pluća, to je čista patnja. Moraš to sam da iskusiš da bi mogao da preneseš taj doživljaj", istakao je Rajnhold Mesner i dodao:
"Solo uspon na Everest nije bio najteži, ali jeste bio najiscrpljujući poduhvat koji sam izveo - mada samo onog dana kada sam izašao na vrh. Tada sam ponovo izašao iz magle. A silazak, naročito kada pada monsunski sneg, mnogo je manje naporan od uspona", naglasio je.
- To je do danas ostao jedini uspešan solo projekat na Everestu. Zašto je to tako iz tvoje perspektive?
"Naravno, bilo je ljudi koji su se takođe sami peli uz padinu, ali sa 50 ljudi ispred i 100 ljudi iza sebe. Među njima je bila i Alison Hargrivs (Britanka koja je poginula na K2 1995. godine u 33. godini), za mene najbolja alpinistkinja svih vremena. Ali to nije pravi solo uspon. Kada izvodim solo uspon, ulazim na veliku planinsku stranu potpuno sam. A to je teško jer mi ljudi nismo stvoreni da budemo sami", istakao je ovaj alpinista i nastavio:
"Relativno je lako provesti noć u vreći na steni u Dolomitima i nastaviti penjanje sutradan. I to sam morao da naučim. Ali mnogo je teže otići sam u divljinu i biti odsečen od ostatka sveta nedeljama. To je teško podneti", istakao je on.
- Tokom korone Everest je ostao usamljena planina. Ono što nisu uspeli da postignu brojni apeli za smanjenje broja kandidata za uspon, učinila je kriza izazvana korona virusom. Da li mislite da bi to moglo imati trajni efekat?
"Nažalost, to neće imati trajni efekat. Šerpasima je taj posao potreban jer od njega žive. A vlada naplaćuje takse za dozvole - 11.000 dolara po osobi, a uskoro možda i 25.000, o čemu se još uvek raspravlja. Šerpasi danas imaju kontrolu nad Everestom. Oni su najbolji planinski vodiči na Himalajima koje možete zamisliti. Neki od njih su se popeli na Everest desetak ili čak dvadesetak puta. Gurka Nirmal Purdža nije se popeo samo na Everest, već i na svih 14 vrhova viših od 8.000 metara za nešto manje od sedam meseci. Ali to je bilo moguće samo zato što su sve te planine opremljene užadima i fiksnim osiguranjem. Turističke staze se pripremaju tako da se na vrh može izvesti što veći broj ljudi", rekao je on.
Smrt brata na planini 10 godina ranije
Godine 1970, braća Mesner su, kao deo velike ekspedicije krenula u završni uspon na vrh preko tada još neosvojene strane Rupal na planini Nanga Parbat. Samo se stariji brat vratio nekoliko dana kasnije, sa teškim promrzlinama i na ivici smrti od iscrpljenosti.
Rajnhold je objasnio da je, nakon što su obojica stigla na vrh u 17 časova, Ginter bio previše iscrpljen da bi se vratio istim putem preko teških delova strane Rupal bez užeta. Tada su odlučili da se spuste blažom stranom. Rajnhold je krenuo prvi. U jednom trenutku, na nižem delu planine, izgubio je brata iz vida. Tražio ga je, ali je naišao samo na tragove nedavno pokrenute lavine.
Decenije optužbi zbog smrti brata
Ipak, neki članovi ekspedicije mu nisu verovali. Hans Saler i Maks fon Kinlin smatrali su Rajnholda preterano ambicioznim alpinistom koji nije želeo da sa njim pođe slabiji i manje iskusni Ginter.
Zapravo, Ginter nije trebalo da ide sa Rajnholdom u završni uspon. Međutim, kada je Rajnhold krenuo iz kampa, brat je pošao za njim. Saler i Kinlin su otvoreno optuživali Mesnera da je ostavio brata da umre tokom uspona, pre nego što su stigli do vrha.
Ta polemika je pratila Mesnera pune 34 godine. Godine 2004. na ledniku Diamir pronađena je prva čizma i nekoliko kostiju. Na ostatke je naišao alpinista koji je tražio minerale za svoju decu.
Čuvši za to otkriće, Mesner je otputovao u bazni logor Nanga Parbata i spalio ostatke tokom male ceremonije na tom mestu. Ipak, uzeo je i nekoliko uzoraka radi genetske identifikacije.
Ostaci su zaista pripadali Ginteru. Slučaj je time razrešen, a čizma je izložena u jednom od Mesnerovih muzeja. Druga čizma nije bila potrebna kao dodatni dokaz, ali je Rajnholdu donela određenu vrstu mira i razrešenja.
Podsetimo, Milena Šijan je 2009. godine, kao članica Druge hrvatske ženske himalajske ekspedicije "Everest 2009", uspela da se popne na vrh Mont Everesta. Zajedno sa još tri članice ekspedicije ispisala je istoriju hrvatskog alpinizma, a o neverovatnom iskustvu, višemesečnim pripremama, borbi sa ekstremnim uslovima i samom usponu na "Krov sveta" govorila je za MONDO.
BONUS VIDEO: