Evo konačno i jednog dobrog filma sa nedavno okončane Sinemanije – ''Formula uspeha'' Beneta Milera je, čak iako ni sam nisam u potpunosti shvatio sve što se događa u njemu, iznenađujuće zanimljiv i intrigantan naslov!
Režija: Benet Miler
Uloge: Bred Pit, Džona Hil, Filip Simur Hofman
Distributer: Tak
Radi se o filmu nastalom prema knjizi napisanoj po istinitom događaju iz 2002. godine. Mislio sam da mi retko šta promiče u svetskom sportu, ali o ovom slučaju kao da apsolutno ništa nisam znao. Okej, bejzbol je u pitanju, sport koji ne samo da nikako ne razumem na nivou pravila igre, već me ni pokušaji da ga shvatim nešto ne privlače, ali svejedno – slučaj Bilija Binsa je toliko zanimljiv, da je pravo čudo kako mi ni njegovo ime ništa nije značilo. A ako je ovaj film zaista verno preneo sve ono što se događalo te bejzbol sezone u Americi, onda sam definitivno propustio jedan vrlo važan događaj u istoriji ne samo bejzbola, već sporta uopšte.
Ali pre nego što otkrijem šta se sve to dešavalo te 2002. godine u Ouklendu, još par reči o ovom čudnom američkom sportu. Znamo već kako se tamošnji sportovi razlikuju od evropskih, čak i kada se radi o istoj disciplini; NBA košarka u odnosu na ovu našu izgleda zaista kao potpuno drugačija igra po pravilima, tempu, sudijskom kriterijumu, po odnosu navijača – po svemu, zaista. Hokej na ledu takođe.
Njihov fudbal liči na naš ragbi, dok bejzbol podseća na kriket, ali ako pokušamo da napravimo neku drugu vrstu paralele i probamo da, recimo, pronađemo američki pandan onome što fudbal zaista predstavlja u Evropi i Južnoj Americi, onda je verovatno jedini pravi odgovor na tako postavljenu dilemu upravo – bejzbol. Jer samo u tom sportu u Americi postoji ista vrsta posvećenosti i strasti kakva se može sresti u Evropi kada se razgovara o fudbalu. Od skupljanja sličica pa do apsolutno fanatičnog praćenja utakmica (naravno, opet postoje razlike u shvatanju fanatizma), bejzbol je taj koji zaista grozničavo potresa Ameriku kada dođe vreme takmičarske sezone. Baš kao i fudbal u Evropi. Naravno, svaka dalja sličnost se završava upravo na ovom mestu.
Pomenuti Bili Bins, nekada veliki bejzbol talenat, nakon završetka ne baš slavne karijere postaje tim menadžer (sportski direktor, ukoliko povlačite paralele sa našim fudbalom. Ipak, neka niko ni ne pomisli na Ivana Adžića) tima iz Ouklenda. Prepuna superstarova, ekipa uspeva da stigne do finala, ali u poslednjoj utakmici u sezoni doživljava poraz, što dovodi do osipanja tima iz kojeg odlaze najbolje plaćeni igrači. I tada Bili Bins, uz pomoć svog asistenta, klinca tek pristiglog sa Jejla, donosi radikalnu odluku koja će dotadašnje shvatanje igre i metod sastavljanja tima, zauvek oteti od navika nastalih davno, u prošlim vremenima.
Umesto svih kriterijuma koji su do tada važili pri odabiru igrača za određeno mesto u timu, Bili odlučuje da se osloni samo i isključivo na statistiku. Više nije bilo važno da li je igrač atleta, lepog lica, dešnjak, finih manira ili rasnog porekla, već da li je za to što je potrebno timu zabeležio dovoljno visok procenat uspešnosti na koledžu ili u prethodnom klubu. Svojevrsna vivisekcija koju Bili sprovodi nad nesrećnim Ouklendom u startu ne daje nikakve rezultate, ali kada se i neke druge karte poklope u sistemu funkcionisanja – tim će krenuti u neverovatnu seriju pobeda, verovatno do sada nezabeleženu u istoriji sporta.
Kao što rekoh, još da sam znao šta je pičer i šta se to uopšte dešava na prvoj bazi (u bejzbolu, naravno, tinejdžerski termin mi je vrlo dobro poznat), ''Formula uspeha'' bi mi bio, verovatno, superdobar film, ali svejedno, i ovako smo M. i ja grozničavo pratili napredovanje Ouklanda, kao da smo se rodili u Kaliforniji. Neminovno, fudbal mi je sve vreme bio u mislima i što su se više naši junaci uplitali u statističke analize mečeva i igračkih performansi, ja sam bio sve srećniji što, eto, makar u fudbalu ovaj pakleni plan ne može da se primeni. U svim sportovima da, ali u fudbalu, vala, statistika apsolutno ništa ne znači. Mada, nisam baš 100% siguran da bi se veliki Žoze Murinjo složio sa mnom.
Bili Bins na kraju možda i ne uspeva da osvoji toliko željenu titulu, ali njegov analitički i namenski metod stvaranja tima, već naredne sezone Bostonu donosi titulu i zauvek menja ovu (za Amerikance) magičnu igru, makar na tom menadžerskom nivou. Ali ono što je meni bilo najzanimljivije, odnosilo se upravo na lik i delo glumca Breda Pita koji, hteo on to ili ne, za većinu potpada baš u onu grupu igrača koji zarađuju basnoslovne novce, a da za to nema nekog debelog pokrića u njegovim glumačkim sposobnostima i talentu, već više u nekim drugim kvalitetima.
Bred, srećom, i u ovom filmu dokazuje da je dorastao bilo kojoj ulozi. Kao Bili Bins, on je potpuno drugačiji od svih Bred Pitova koje pamtite, a i dalje podjednako uverljiv i dominantan u svakom kadru. Ipak, i od njega ima upečatljivijih u ovom filmu – Džona Hil (Superbad, Knocked Up) je spektakularan u svojoj mirnoći i staloženosti (ukoliko možete da poverujete u to) trapavog šmokljana koji će zauvek promeniti shvatanje bejzbola. (Posebna je pikanterija to što se njegov lik u filmu zove ni manje ni više nego Pit Brend.) Dodajmo svemu ovome još i duo iz snova koji je napisao ovaj film – Stivena Zalijana i Arona Sorkina – i na kraju dobijate film koji nikako ne biste smeli da propustite u ovom navratu, čak iako vam ova smešna igra apsolutno ništa ne znači u životu.
Ja: ****
M: ****