Nakon burnih bioskopskih letnjih i jesenjih premijera, prizanjem, osetio sam malo zasićenje ogromnom količinom holivudskih filmova koje sam uneo u sebe, pa je tako ovogodišnji Festival autorskog filma u Beogradu došao kao idealna prilika da se obavi neka vrste detoksikacije moje zatrovane svesti.
PIJETA
Pieta (2012)
Režija: Kim Ki-Duk
Uloge: Đo Min-Su, Kim Đe-Rok
Distributer: Megakom
Kim Ki-Duk je moj strani znanac i pored toga što je apsolutni favorit beogradske festivalske publike – pamte se fanatični hvalospevi ''Ostrvu'', ovacije ''Samarićanki'', padanje u meditativni trans za vreme projekcije filma ''Proleće, leto, jesen, zima...proleće'' – on je bio i neka vrsta simbola buma korejskog filma koji je svet potresao krajem prošlog i početkom ovog veka. Istina, bilo je i mnogo zanimljivijih reditelja i filmova koji su stizali sa korejskog poluostrva, ali Kim Ki-Duk je, makar u ovom gradu, ostao neprikosnoveni predvodnik možda i najzanimljivijeg talasa koji je došao iz filmske Azije u poslednjih nekoliko decenija.
Ove zime, u Beograd je stigao 18. Kimov film, kao i obično ovenčan brojnim festivalskim nagradama, pre svega venecijanskiom Zlatnim lavom. Logično, onaj deo filmske publike koji u bioskop zalazi samo u 8 uveče tokom trajanja FEST-a ili FAF-a, jedva je dočekao svog ljubimca koji im se, zašto i to ne reći, ponovo predstavio jednim delom u kojem pored brojnih sakaćenja, samoubistava, samosakaćenja, incesta, prebijanja žena, mučenja, sodomije i sličnih tehnika, platnom dominira nešto što kritičari vole da nazivaju i poetikom nasilja.
Da skratim – iako je na trenutke zaista bilo teško pratiti ''Pijetu'', mučnina koju već pobrojane scene neminovno izazivaju nedugo nakon izlaska iz dvorane pretvaraju se u proces koji vas, takođe neminovno, tera da sve svoje misli ponovo prepustite Kim Ki-Duku i njegovoj poeziji ekstremnog.
Nemilosrdni uterivač dugova ima specijalan metod; klijenti koji zapadaju u dugove svoje kamate mogu da otplate samo tako što će svoj dug amortizovati od osiguravajućeg društva nakon naplate premije posle brutalne intervencije našeg glavnog junaka. Brojne žrtve su nemoćne pred ovim bezumno surovim kriminalcem i za njih je pravda teško dostižna.
U Aziji, međutim, pravda se vrlo često poistovećuje sa osvetom, a osveti kao filmskom motivu teško da išta može da parira. Ipak, čak ni Korejancima nije lako da naprave film o osveti posle Parkove kapitalne i neprevaziđene 'osvetniče' trilogije (Oldboy, Mr. i Lady Vengeance), pa je možda i to razlog zbog kojeg sam ''Pijetu'' pratio uz blagu dosadu koja je dopunjavala već pomenutu mučninu. Intrigantna situacija i zanimljiva priča ovog puta nisu imali spektakularnu vizuelnu podršku na koju smo kod ovog autora već navikli ili snažnu i uverljivu glumačku kreaciju koja je neophodna kod ovakvih filmova, pa otud valjda i pomešana osećanja. Onaj već pomenuti deo beogradske festivalske publike nije imao tih problema, tako da Kim Ki-Duk ostaje omiljeni filmski Korejanac na ovim prostorima.
RUBI SPARKS
Režija: Džonatan Dejton
Uloge: Pol Dejno, Zoe Kazan, Anet Bening, Antonio Banderas
Distributer: Megakom
Ni na ''Rubi Sparks'' nisam otišao sa prevelikim nadama. Prethodno Dejtonovo ostvarenje ''Little Miss Sunshine'' nije bio film koji me je u svoje vreme učinio posebno srećnim i ispunjenim, pa tako nisam mnogo očekivao ni od novog njegovog filma.
Slično Tomiju Tejloru, glavnom junaku fenomenalnog stripa ''Unwritten'' Majka Kerija, u kojem pisanje i pripovedanje i bukvalno menjaju materijalni svet, i Kalvin Vir-Filds, glavni junak filma ''Rubi Sparks'', svojim pisanjem menja sopstveni život tako što njegova literarna junakinja Rubi ne samo da postaje njegova devojka u realnom svetu, već ulazi i u ostale segmente njegovog života.
Rubi, naime, postoji i za ostale ljude iz Kalvinovog sveta, ali on svejedno i dalje svojim pisanjem uspeva da potpuno kontroliše njeno ponašanje. Ne i svoj život i tu i leži tajna uspeha ovog neobičnog filma. Pronalazak romanse na tako neuobičajen način čini ovaj film neodoljivo šarmantnim i zabavnim, ali tek ga mračna strana koju Kelvin sve više pokazuje čini vrlo ozbiljnim i intrigantnim. Iako je to ubedljivo najsnažniji i najupečatljiviji deo filma, ''Rubi Sparks'' ipak više naginje ka nepretencioznoj romantičnoj komediji, svakako malo uvrnutoj, ali zabavnoj i zavodljivoj pre svega.
Originalan i inteligentan, ''Rubi Sparks'' je film koji i ako stigne u naše bioskope, sasvim sigurno neće ostaviti neki bitan trag, i to je prava šteta, jer ako ga stavimo u istu ravan sa svim drugim romantičnim komedijama koje smo imali prilike da vidimo ove godine, dobijamo delo koje je superiorno u odnosu na konkurenciju u svakom segmentu filmskog delovanja.