Zodiac (2007)
Režija: Dejvid Finčer
Uloge: Džejk Džilenhal, Mark Rafalo, Robert Dauni Džunior
Distribucija: Tak
Nedeljom pre podne je naročito ugodno ići u bioskop, barem u ovom gradu. Ulice puste, besplatna parking mesta na sve strane, nema ni gužve ni žurbe. Istina, nisam nikog normalnog mogao da privolim da se odrekne nedeljnog izležavanja, ali sam računao da ipak neću biti potpuno sam u sali i da ću moći da sa nekim podelim impresije filmom. Od kojeg baš i nisam mnogo očekivao. Iskreno rečeno, taj Finčer me je inače oduvek iritirao – nekako nikad nisam vario ni ‘’7’’, a uvek su me nervirali i treći ‘’Osmi putnik’’ i naročito ‘’Borilački klub’’. Zato i nisam imao previše nade kada sam zakoračio u Džejms Din dvoranu bioskopa Takvud. Naredna tri sata ću ovde biti zatočen, pa šta bude da bude.
Smestio sam se negde napred, a samo nekoliko trenutaka nakon toga pored mene je prošla jedna anonimna i Atraktivna Brineta i počela da se smešta u mojoj blizini. Sa dve velike kese kokica i koka kolom i mobilnim telefonom koji je uredno gasila, nesebično sam se ponudio da joj pridržim sve te stvari koje su joj ispadale iz ruku. Nakon par momenata, AB se smestila, ja sam joj vratio kokice, a svetla su se pogasila. Jedno je bilo sigurno, ma koliko Finčer ugušio, danas neće biti dremanja u biskišu.
Razmišljao sam o tome da joj pomenem prethodnu misao i objasnim kako je i ‘’Crna Dalija’’ bila jako zanimljiva, ali da je u stvari korejski ‘’Sećanja na ubistvo’’ pravo i verovatno jedino remek-delo iz ovog žanra, a i mnogo šire, koje sam video u prethodnih nekoliko godina. Ipak, shvatio sam da bi to bio prilično bizaran način da (pominjanjem Bong Djun-hoa) nekom nepoznatom privučeš pažnju i da bi cura verovatno momentalno promenila sedište, možda i salu. Zatim sam pomislio i na Klinta Istvuda i jedno drugo remek-delo, Zigelovog ‘’Prljavog Harija’’ i upravo ovaj slučaj koji je počeo da se odvija na platnu.
Mi sve to pratimo iz vizure Džejka Džilenhala, koji ovde igra novinara, u stvari karikaturistu i strip crtača zaposlenog u jednoj velikoj dnevnoj redakciji, koji iz prikrajka prati rad svog kolege, pravog novinara kojeg igra Robert Dauni i policijskog inspektora zaduženog za ceo slučaj – Marka Rafala. Sudbine i decenijske opsesije ove trojice protagonista biće i ključna tema filma, više nego i sama ubistva ili otkrivanje Zodijaka.
Priznajem, bio sam iznenadjen: sve što se odvijalo u filmu bilo je više nego interesantno. Pre svega, nije bilo one prepoznatljive vizuelne stilizacije na koju smo već bili navikli kod Finčera, dakle nikakvih sivih ili smedjih tonova koji pojačavaju teskobu i depresiju, već samo jedan starinski slikan i režiran film u stilu sedamdesetih. Baš kao ‘’Svi predsednikovi ljudi’’, recimo.
U duhu istog filma, ili sličnih iz tog vremena, u prvom planu je istraga, dug i zamoran mukotrpan novinarski i policijski rad i procedura. Konačno i ubistva, iako brutalna u svojoj jednostavnosti, u ‘’Zodijaku’’ ne proizvode onaj uobičajen osećaj mučnine i gađenja koji vas obično još dugo proganja nakon Finčerovih filmova. Sve u svemu, kao da gledam nekog Sidnija Lameta koji obrađuje neku epizodu Eda Mekbejna. Recimo.
Sve vreme, pored mene šuškanje i grickanje, ali AB i pored svega pomno prati film. Svoju priliku vidim kada pogleda prvi put na sat: ‘’Koliko je prošlo?’’
Pored odgovora (inače pogrešnog), ponudjen sam i kokicama. Uzvratio sam novim pitanjima i pominjanjem Prljavog Harija i Boba Vudvarda, dok je ona hvalila i prepoznavala glumce. Na filmu, Finčer ‘have lost it’: pola sata prati pogrešan trag, bombarduje nas nezapamtljivim i nebitnim imenima i datumima, zamara dosadnim detaljima.
Kraj je razočaravajući i nepostojeći, Donovanov ‘Hurdy Gurdy Man’ koji se čuje i na samom početku donekle vadi stvar (mada je za kraj mogla da se čuje i Butthole Surfers verzija), slova na odjavi nam otkivaju ono što smo i znali – Zodijak je i dalje na slobodi.
Izlazimo na svetlost dana i u trenutku kada pomislim da je ovo pravi trenutak, AB uključuje svoj mobilni koji odmah počinje da zvrnda i ona me uz osmeh i mahanje rukom odjavljuje. Dok ja smišljam kako da joj doturim neki podatak o sebi, AB je već daleko. Tražim barem ocenu, dovikuje kako ne voli da ocenjuje, ali da će se složiti sa mojom procenom. ‘’Vidimo se’’, viče. ‘’Gde se, bre, vidimo’’, mislim se ja.
Ostaje mi da se sam izborim sa ocenama. Dobar film, najbolji Finčerov do sada, bez konkurencije. Malo dosadan, ali ipak zanimljiv. Predugačak, ali prilično napet. Sve nešto na pola ovog nedeljnog prepodneva.
Ocena:
Ja **** minus
AB: *** plus
Miško Bilbija
Režija: Dejvid Finčer
Uloge: Džejk Džilenhal, Mark Rafalo, Robert Dauni Džunior
Distribucija: Tak
Nedeljom pre podne je naročito ugodno ići u bioskop, barem u ovom gradu. Ulice puste, besplatna parking mesta na sve strane, nema ni gužve ni žurbe. Istina, nisam nikog normalnog mogao da privolim da se odrekne nedeljnog izležavanja, ali sam računao da ipak neću biti potpuno sam u sali i da ću moći da sa nekim podelim impresije filmom. Od kojeg baš i nisam mnogo očekivao. Iskreno rečeno, taj Finčer me je inače oduvek iritirao – nekako nikad nisam vario ni ‘’7’’, a uvek su me nervirali i treći ‘’Osmi putnik’’ i naročito ‘’Borilački klub’’. Zato i nisam imao previše nade kada sam zakoračio u Džejms Din dvoranu bioskopa Takvud. Naredna tri sata ću ovde biti zatočen, pa šta bude da bude.
Smestio sam se negde napred, a samo nekoliko trenutaka nakon toga pored mene je prošla jedna anonimna i Atraktivna Brineta i počela da se smešta u mojoj blizini. Sa dve velike kese kokica i koka kolom i mobilnim telefonom koji je uredno gasila, nesebično sam se ponudio da joj pridržim sve te stvari koje su joj ispadale iz ruku. Nakon par momenata, AB se smestila, ja sam joj vratio kokice, a svetla su se pogasila. Jedno je bilo sigurno, ma koliko Finčer ugušio, danas neće biti dremanja u biskišu.
Kako prići Brineti?
U glavi su mi se rojile razne misli; bilo mi je jako zanimljivo kad sam se setio da je u poslednjih par godina ovo najmanje treći film koji gledam o nerazrešenim masovnim ubistvima, a u isto vreme sam očajnički pokušavao da nadjem način kako da se obratim AB koja je već bila zaronila u svoje kese, istina uz izvinjenje zbog šuškanja.Razmišljao sam o tome da joj pomenem prethodnu misao i objasnim kako je i ‘’Crna Dalija’’ bila jako zanimljiva, ali da je u stvari korejski ‘’Sećanja na ubistvo’’ pravo i verovatno jedino remek-delo iz ovog žanra, a i mnogo šire, koje sam video u prethodnih nekoliko godina. Ipak, shvatio sam da bi to bio prilično bizaran način da (pominjanjem Bong Djun-hoa) nekom nepoznatom privučeš pažnju i da bi cura verovatno momentalno promenila sedište, možda i salu. Zatim sam pomislio i na Klinta Istvuda i jedno drugo remek-delo, Zigelovog ‘’Prljavog Harija’’ i upravo ovaj slučaj koji je počeo da se odvija na platnu.
Zodijak na slobodi, Brineta...takodje
Slučaj ubice koji je pod imenom Zodijak u San Francisku i okolini tokom sedamdesetih godina ubio najmanje trinaestoro ljudi, a verovatno i mnogo više. Tokom godina, Zodijak je uredno komunicirao sa policijom i štampom, ubijao, slao kriptične poruke, ubijao, ostavljao zagonetne znake i ubijao, ubijao.Mi sve to pratimo iz vizure Džejka Džilenhala, koji ovde igra novinara, u stvari karikaturistu i strip crtača zaposlenog u jednoj velikoj dnevnoj redakciji, koji iz prikrajka prati rad svog kolege, pravog novinara kojeg igra Robert Dauni i policijskog inspektora zaduženog za ceo slučaj – Marka Rafala. Sudbine i decenijske opsesije ove trojice protagonista biće i ključna tema filma, više nego i sama ubistva ili otkrivanje Zodijaka.
Priznajem, bio sam iznenadjen: sve što se odvijalo u filmu bilo je više nego interesantno. Pre svega, nije bilo one prepoznatljive vizuelne stilizacije na koju smo već bili navikli kod Finčera, dakle nikakvih sivih ili smedjih tonova koji pojačavaju teskobu i depresiju, već samo jedan starinski slikan i režiran film u stilu sedamdesetih. Baš kao ‘’Svi predsednikovi ljudi’’, recimo.
U duhu istog filma, ili sličnih iz tog vremena, u prvom planu je istraga, dug i zamoran mukotrpan novinarski i policijski rad i procedura. Konačno i ubistva, iako brutalna u svojoj jednostavnosti, u ‘’Zodijaku’’ ne proizvode onaj uobičajen osećaj mučnine i gađenja koji vas obično još dugo proganja nakon Finčerovih filmova. Sve u svemu, kao da gledam nekog Sidnija Lameta koji obrađuje neku epizodu Eda Mekbejna. Recimo.
Sve vreme, pored mene šuškanje i grickanje, ali AB i pored svega pomno prati film. Svoju priliku vidim kada pogleda prvi put na sat: ‘’Koliko je prošlo?’’
Pored odgovora (inače pogrešnog), ponudjen sam i kokicama. Uzvratio sam novim pitanjima i pominjanjem Prljavog Harija i Boba Vudvarda, dok je ona hvalila i prepoznavala glumce. Na filmu, Finčer ‘have lost it’: pola sata prati pogrešan trag, bombarduje nas nezapamtljivim i nebitnim imenima i datumima, zamara dosadnim detaljima.
Kraj je razočaravajući i nepostojeći, Donovanov ‘Hurdy Gurdy Man’ koji se čuje i na samom početku donekle vadi stvar (mada je za kraj mogla da se čuje i Butthole Surfers verzija), slova na odjavi nam otkivaju ono što smo i znali – Zodijak je i dalje na slobodi.
Izlazimo na svetlost dana i u trenutku kada pomislim da je ovo pravi trenutak, AB uključuje svoj mobilni koji odmah počinje da zvrnda i ona me uz osmeh i mahanje rukom odjavljuje. Dok ja smišljam kako da joj doturim neki podatak o sebi, AB je već daleko. Tražim barem ocenu, dovikuje kako ne voli da ocenjuje, ali da će se složiti sa mojom procenom. ‘’Vidimo se’’, viče. ‘’Gde se, bre, vidimo’’, mislim se ja.
Ostaje mi da se sam izborim sa ocenama. Dobar film, najbolji Finčerov do sada, bez konkurencije. Malo dosadan, ali ipak zanimljiv. Predugačak, ali prilično napet. Sve nešto na pola ovog nedeljnog prepodneva.
Ocena:
Ja **** minus
AB: *** plus
Miško Bilbija