Kako je reditelj treš klasika Distrikt 9 omanuo kod pravljenja filma od 150 miliona dolara...
Kada sam početkom 2013. godine pokušao da sagledam šta me sve u bioskopima očekuje u narednih 12 meseci, izgledalo je kao da će SF spektakli dominirati i na blagajnama, ali i na listama kritičara i fanova. Skoro 9 meseci kasnije, kada su veliki studiji ispucali skoro sve svoje adute, razočaranje je ogromno. Osim nekoliko pristojnih filmova, sve što sam uspeo da vidim spada u domen slabog, da ne kažem jadnog, tako da sam na jednu od poslednjih SF premijera ove sezone otišao prepun nade da će ''Elizijum'' ipak popraviti situaciju. Uostalom, imao sam i dobre osnove za takvu nadu – Nil Blomkamp je ipak reditelj koji je svojim debijem zaslužio tu vrstu respekta i velikih očekivanja. Ni G. nije štedeo reči hvale kada sam mu pomenuo svoja nadanja i strepnje i kada sam izgovorio ''District 9'' – ''Pa to je moderan klasik'', bile su njegove reči. Obojica smo, dakle, bili vrlo raspoloženi i spremni za ''novi klasik'' ili makar za SF film godine. Realno, priča koju je Blomkamp smislio nije ništa manje zanimljiva od one u filmu ''District 9''. Godina je 2154, a na svetu postoje samo dve klase ljudi, bogati i siromašni. Ovi prvi, izolovani su na džinovskoj svemirskoj stanici pod imenom ''Elizjum'' (starogrčki koncept života nakon smrti za odabrane, vrlo sličan Raju) i drugi koji životare na prenaseljenoj i devastiranoj Zemlji. Iako je Blomkamp sa nisko-budžetnog Distrikta na svoj prvi holivudski projekat preselio pola ekipe zaslužne za debitantski trijumf (šefa produkcije, montažera, direktora fotografije i sjajnog Koplija), nešto je ipak ozbiljno zaškripalo i zafalilo prilikom selidbe iz Južne Afrike u Holivud. Glumci su priča za sebe.
Režija: Nil Blomkamp
Uloge: Met Dejmon, Džodi Foster, Šarito Kopli
Distributer: Tak
Na žalost, nije nas to stanje dugo držalo – lično sam imao puno obzira i razumevanja za postupke i faulove koji počinju da se ređaju od samog starta novog Blomkampovog filma, ali ni do pola nismo stigli kada sam definitivno izgubio strpljenje. Ne znam, možda sam i dosadio drugaru koji je nešto posvećenije pokušavao da prati zbivanja na platnu, ali na kraju je i on popustio.
U svakom slučaju, stotinak minuta kasnije, ipak smo napustili bioskop sa slikom filma za koji se možda već sa sigurnošću reći da će biti SF film godine, a moguće i mnogo dužeg perioda. ''Elizijum'' smo već bili zaboravili, ali ne i trejler za ''Gravitaciju'', film koji donosi tako dugo željeni i očekivani povratak Alfonsa Kuarona, 7 godina nakon jednog istinskog SF remek-dela, filma ''Chidren of Men''. No, više o tome narednih nedelja, nadam se.
Na Elizijumu, pogađate, nema ni bolesti ni starenja i živi se u apsolutnom izobilju, ali sistem ne miruje. Krhka demokratija inače duboko nepravednog i manipulativnog sistema biva još ugroženija kada ministarka odbrane Elizijuma (Džodi Foster) reši da, u strahu od sve većeg broja ilegalnih azilanata koji doleću sa Zemlje, svrgne popustljivog i neodlučnog predsednika i to uz pomoć Džona Karlajla, šefa korporacije koja je i izgradila Elizijum.
Sad stvari postaju malo komplikovanije, jer Karlajl softver koji će srušiti poredak aplouduje u sopstveni um, ne bi li ga zaštitio, ali na njegovu nesreću i užas, sve te podatke nakon terorističke akcije u svoj mozak daunlouduje niko drugi do Met Dejmon, inače radnik na Zemlji koji je tokom incidenta u fabrici primio letalnu dozu zračenja i čiji su dani definitivno odbrojani. Da, zvuči blesavo i komplikovano, ali u stvari nije i ovakav zaplet zaista predstavlja najbolji deo filma. Blomkampova egzekucija, naročito scenaristički deo procesa, razlozi su zbog kojih smo G. i ja ravnodušni (ja pomalo i iznerviran) napustili bioskop.
Odlično smišljena distopijska vizija Zemlja (koja, zanimljivo, izgleda kao neki geto tipa Soveto, a ipak je snimljena u Meksiko Sitiju), totalno je obesmišljena i opterećena mutavim scenarijem koji uglavnom igra na notu patetike (narator koji nariče nad tužnom sudbinom čovečanstva) ili metafora koje bi trebalo da nas podsete da ni naša sadašnjost nije toliko daleko od ove fiktivne 2154. godine – na Zemlji su preživele ne samo korporacije i proto fašističke tvorevine tipa 'Homeland Security'', već je i odnos superbogatih i 'svih ostalih' na nivou onog koji prepoznajemo danas (99% se neodoljivo nameću). Ukratko – NIŠTA nije ostalo od Blomkampovog originalnog socijalnog komentara iz prvog filma.
Met Dejmon i pored svih kvaliteta i truda (ovog puta obrijane glave), od početka do kraja deluje nekako nezainteresovano i nemotivisano (definitivno loše vođen kroz ceo film), ali Džodi Foster je u stvari ta koja briljira svojim nerazumevanjem i pogrešnim čitanjem uloge, čak i klasičnim glumatanjem – pa iako i nisam neki fan pomenute glumice, teško mi je da se setim gore i površnije predstave ove cenjene Oskarovke.
''Elizijum'' razočarava bukvalno na svakom planu. Reditelj, ili možda ipak producenti, kao da su se takmičili ko će da smisli gluplje i predvidljivije rešenje za svaki segment filma. Čak ni CGI u ovom filmu od 150 milona dolara ne deluje nimalo impresivno i ubedljivo, tako da se na kraju nameće utisak da je sva ta bogata i raskošna produkcija samo smetala reditelju da svojim socijalnim komentarima i drugim postupcima koji su ''District 9'' načinili 'modernim klasikom', ukrasi i ''Elizijum''.
Nema dileme, treš produkcija na ''District 9'' način i nepoznati, a dobri i motivisani glumci mogli su i od ovog filma da naprave malo čudo. Međutim, ni stativa od Blomkampa – lopta je završila čak na tribinama.
Ja: **
G: **1/2