Da li je kolumnista MONDA Miško Bilbija izašao BESAN posle projekcije filma? Saznajte u njegovoj novoj recenziji.
Fury (2014)
Režija: Dejvid Ajer
Uloge: Bred Pit, Šaja Lebuf, Logan Lerman
Distributer: Blic
Pokušao sam da spojim tri generacije svoje porodice prilikom svoje poslednje bioskopske avanture, ali mi taj podvig nije uspeo. I oca (85) i ćerku (15) sam spopao istim pitanjem: "Hoćeš u bioskop sa mnom, ima neki ratni film sa Bredom Pitom?''. Odgovori su, međutim, bili potpuno oprečni. Otac: ''Ratni film? Hoću''. Ćerka: ''Bred Pit? Neću''. Na kraju je tako i bilo.
Porodični izlazak sam odložio za neko bolje vreme i fleksibilniji repertoar. Ali, moraće i to da se desi.
Otac, dakle, nije pravio pitanje. A i dugo nije bio u bioskopu, kako se i sam prisetio. Poslednji put je išao, ponovo na moj poziv, takođe na jedan ratni film, "Ivo Džimu" Klinta Istvuda, pa je poveden tim iskustvom i ovog puta bez mnogo razmišljanja prihvatio predlog. I nije se mnogo raspitivao o filmu, jer u njegovom svetu, a i mom kad smo već kod toga, kada se kaže ratni film, misli se samo na jedan rat, onaj Drugi svetski. Svi ostali su ili Vijetnam ili Koreja ili Prvi ili kakogod. U kolima je, ipak, imao par pitanja? "Pacifik ili Istočni front", pitao je.
Znao sam da je ogroman fan onog dalekog fronta na Tihom okeanu, kao i da je iščekivao da se pojavi taj tako pompezno najavljivani "Staljingrad", ali tog dana sam za njega imao neki drugi okršaj: "Normandija, mislim. Evropa u svakom slučaju. Ali koliko znam, prati se jedna tenkovska jedinica, nema nekih velikih tema".
"Odlično", rekao je, "ali, da znaš, Šermani nisu mogli ni da se porede sa Tigrovima".
I nisu, što će se nešto kasnije prikazati i u filmu. Jednog trenutka, četiri američka Šermana naleću na švapskog Tigra i... nisu se lepo proveli. Ali, to već ide u domen otkrivanja detalja, što nikada nije poželjno.
Ipak, trebalo bi da se zna: Bred Pit je narednik koji predvodi svoj tim okupljen oko jednog Šermana na čijoj cevi je ispisano BES. Ova družina praši Nemce još od Afrike, ali na frontu koji je već duboko ušao u Nemačku, nailazi na situacije koje su mnogo ozbiljnije. Neprijatelj je sateran u ugao i sada je najopasniji. Nakon što se ekipi pridruži najnoviji član posade, dopunjen tim kreće u odsudne okršaje iz kojih izlazi uglavnom netaknut. Sve dok ne naiđe na četu SS-ovaca koji po svaku cenu žele da prođu baš tom raskrsnicom koju su zauzeli naši junaci.
Kao što rekoh, nema velikih i kompleksnih tema u filmu "Bes". Kao da sam rat nije velika tema, neko će se s pravom pobuniti, ali ponekada je priča samo priča, bez dubljih rezova. Naravno, u Americi će konzervativci negodovati zbog načina na koji su prikazani njihovi borci - Amerikanci se ponašaju odvratno, baš kao i svaka druga vojska (ali to barem otvoreno i priznaju, reći će kasnije moj otac) - ali, akcenat je na priči o jednom tenku i njegovoj posadi. Kroz nju se, svakako, reflektuju sve moguće antiratne poruke koje možete da zamislite, ali ne bitno drugačije nego tokom 50-ih godina, recimo, kada je Holivud proizvodio na stotine sličnih filmova.
Naravno, mnogo patriotskijih i manje brutalnih, ali svejedno, teško se za "Bes" može reći da ne spada u kategoriju staromodnih ratnih filmova. Ipak, kada se malo prisetimo tog Zlatnog doba američkog ratnog filma, nije lako pronaći ovako turoban i brutalan film kakav je "Bes". Ovde baš i nema simpatičnih, živopisnih i duhovitih likova, koji će između dve bitke prosipati šale, sprdati se na račun neprijatelja i zavoditi lokalne devojke. U "Besu" skoro da nema pauze između bitaka, a i kada ih ima one su napetije i od samih borbi (neverovatan deo sa nemačkim ženama), a prema neprijatelju se emituje samo mržnja, bez obzira na okolnosti.
Vizuelno, teško je bilo šta prigovoriti Ajeru i ekipi zaduženoj za sam izgled filma. Očekivano klaustrofobičan osećaj koji film emituje (ipak, u tenku smo), dopunjen je agresivnim zvučnim i slikovnim efektima - uostalom, tako valjda i treba praviti ratne filmove. Gusenice prelaze preko tela mrtvih vojnika, buldožeri gomilaju leševe u masovne grobnice, potoci krvi i delovi tela koji lete na sve strane - ali to vam je rat, kao da Ajer želi da poruči bez mahanja zastavama i bez patriotskih govora. Hardkor.
Na kraju, poslednji okršaj je naročito spektakularan. Okej, naši junaci raznesu više Nemaca nego i "Otpisani", moralistički pogled kroz oči mladog esesovca koji baterijskom lampom proverava šta se nalazi ispod tenka i slične trapave intervencije su mogle da budu i preskočene, ali sama bitka kao da priziva neke od najupečatljivijih akcionih scena koje pamtimo iz ratnih filmova. Uključujući završni kadar.
Ništa to nije pogodilo mog oca, kojeg je projekcija potpuno progutala. Priznajem, potpuno sam smetnuo sa uma, ali kada se sve završilo podsetio me je da je po prvi put u životu bio u modernom multipleksu i da se prvi put suočio sa ovakvom projekcijom. Bilo kako bilo, bio je fasciniran, oduševljen. "Film je sjajan, rekao je, ali projekcija je naročito bila upečatljiva".
Zatim je nastavio da secira film, iznenađen otvorenošću autora da prikazuje zločine koji su stizali i sa savezničke strane, ali i zadovoljan vernošću prikazanog. "Je l' si video kakav je Tigar, sa sve niskim profilom?", pa zatim i: ''A, j el' si video one protivtenkovske projektile koje su esesovci nosili?" i slično. Konačno, iako je daleko, daleko od toga da neguje rusofilske osećaje, morao je da doda još nešto: "Ali, šteta što nije bilo mesta i za neki T-34, njemu zaista niko ništa nije mogao".
I tako, sa svih strana lekcije iz rata. Gledao sam mnogo bolje filmove od "Besa", gledao ih je i moj otac, ali ova projekcija je bila zaista nešto posebno. Ne bih baš duboko zalazio u sondiranje sopstvenih osećaja, ali ako je nekome potrebno da izvuče bilo kakvu pouku iz ovog teksta, onda ona, iskreno, nema nikakve veze ni sa ratom u globalu, niti sa ovim dotičnim, inače prilično pristojnim filmom. Ono što je mene zaista dirnulo, bila je skoro pa dečija fascinacija onim na šta smo navikli, oguglali. Bioskopskim mrakom, velikim platnom, raskošnom, modernom, bučnom filmskom projekcijom.
Tako da... toplo preporučujem, povedite svoje roditelje u bioskop, pod hitno. Provod je zagarantovan.
Otac: *****
Ja: ***1/2
Pročitajte iostale kolumne Miška Bilbije