"Ne brinite, puška je zakočena".
Kad god čujem ili samo pomislim na bilo koju od tih, volimo da kažemo, kultnih replika iz domaćih filmova, pada mi na pamet kako je, u neku ruku, nepravedno to što će potonje generacije gledalaca pamtiti brojne glumce po svega nekoliko uloga. Ili, još nepravednije - po svega nekoliko izgovorenih rečenica.
A odmah zatim, pogledam stvar sa druge strane: nije to loše, kada pomislimo na sve silne pozorišne role (i u njima glumačke bravure) kojima su svedočili jedino oni srećnici što su ih uživo gledali... Pa tako, eto, filmske će glumce gledati i buduće generacije, smejati se i tugovati, ponekad i prepričavati smešne scene i replike; sve ono što se događalo na pozorišnim daskama ostaje samo u sećanju pojedinih savremenika, a u osnovi, osuđeno na zaborav. I tu leži jedan od ključeva kinematografske magije - iako je filmska priča, jednom za svagda odglumljena i zaokružena, baš kao i izvedeni pozorišni komad, film traje i vrti se iznova; i kada su glumci već davno napustili ovaj svet, oni se, čarolijom svetla i senki, i dalje poigravaju na imaginarnoj sceni, tj. filmskom platnu (ili TV ekranu).
Replika nespretnog lovca sa tobož zakočenom puškom (koja prethodi plotunu tik uz uvo Pavla Vuisića) delo je, dabome, velikog Taška Načića. Velikog u svakom smislu. U jednom od retkih intervjua požalio se Taško na tu svoju golemost: "Biće da sam malo prekrupan za ratne filmove", reče simpatični div, uz osmeh. Pa možda i jeste bio "nezgrapan" za uloge znanih i neznanih partizanskih heroja, ukalupljene karakterne gromade kreirane po uzoru na holivudske kauboje, pionire Divljeg zapada bez mane i straha. Imali su Bulajić, Bauer i društvo na raspolaganju Dvornika, Smokija Samardžića i, dabome, jednog i neponovljivog Batu Valtera, našeg Džona Vejna. U ovakvom, "kaubojskom" kontekstu, Slobodan Dimitrijević - legendarni Suri iz "Valtera" - naš je Klint Istvud, onaj Bezimeni, glavom i cigarom. Ne, za Taška Načića zaista nije bilo mesta u takvom društvu, tu nema dileme. Pa dobro, u kakvim to filmovima je simpatični gorostas hipnotičkog pogleda, sa ogromnim obrvama i upadljivo spuštenim očnim kapcima mogao da zablista?
Čim pomislim na Taška, prva asocijacija su mi slepstik komedije iz 20-tih godina prošlog veka, potekli iz radionice Maka Seneta; svi oni smešni, smotani, debeli i uglavnom brkati likovi koji jure za Čaplinom po ulicama, robnim kućama, trgovima... Načićevo lice bilo je nesvakidašnje, glumački "alat" ekspresivan do te mere da je kao stvoren za nemi film. I za pozorište, naročito komediju.
Taško Načić, rođeni Kruševljanin (1934), svoj prvi susret sa pozorištem imao je kao desetogodišnji dečak. Isticao je kako se u teatar zaljubio na prvi pogled, već tada bio je rešen da postane glumac. U glavni grad stiže ranih 50-tih i kao tinejdžer, upisuje glumu na FDU. Bio je sjajan student i već na trećoj godini dobija malu ali za njega dragocenu ulogu u - Narodnom pozorištu! Reč je o tragediji "Romeo i Julija", dakle, glumački debi na velikoj sceni, uz stihove Šekspira, a partnerka simpatičnom dvadesetogodišnjaku legendarna Rahela Ferari! Ona ista dama sa kojom će, trideset godina kasnije, odigrati nezaboravne role majke i sina u Šijanovom "Davitelju".
INSERT IZ FILMA "MAJSTOR I MARGARITA“
Debitovao je na velikom platnu u drami "Bolje je umeti" (1960). Tokom 60-tih i 70-tih usledile su mahom epizodne, male uloge - u melodrami "Bokseri idu u raj" igrao je upadljivog bolničara, u "Majstoru i Margariti" Saše Petrovića tumačio je licemernog upravnika pozorišta Rimskog, bio je čak i nemački vojnik u drami "Filip na konju"...
U, po mnogima, najboljem srpskom filmu, Šijanovoj komediji "Ko to tamo peva" (1980), Taško Načić igrao je, svi znamo, lovca. Sećam se da me je, još kao klinca, svojom interpretacijom ali i pojavom asocirao na onog nesretnog i nespretnog Elmera koji večito pokušava da ulovi Duška Dugouška; ne znam je li taj crtani lik možda poslužio kao inspiracija Dušanu Kovačeviću tokom rada na scenariju ali i dan danas mi je Taško u toj ulozi upadljivo sličan Elmeru...
INSERT IZ FILMA "KO TO TAMO PEVA"
Malo ljudi zna da su Načić i Šijan posle saradnje na "Ko to tamo peva" bili u zategnutim odnosima; naime, 1981. godine Kovačević i Šijan započinju rad na ekranizaciji kultne predstave Ateljea 212, komada "Maratonci trče počasni krug" i reditelj je odmah poželeo Taška u jednoj malenoj ulozi. Nastao je nesporazum - Načić nije bio voljan da igra epizodu koju mu je reditelj namenio, Šijan sa svoje strane nije bio (kao ni inače) spreman na kompromise, a cela priča dobija na težini kada se uzme u obzir da je Taško u originalnoj postavi "Maratonaca" u Ateljeu (1972. godine) briljantno tumačio glavnog negativca, Bilija Pitona.
"Vrati Perici uvo".
Na sreću svih nas, glumac i režiser prešli su preko svega i, tri godine kasnije, snimili svojevrsni omaž kultnim horor filmovima "Doktor Džekil i Mister Hajd", "Psiho" i "Keri", uvrnutu komediju "Davitelj protiv davitelja" (1984). Scenario Nebojše Pajkića i Slobodana Šijana bio je pisan upravo sa idejom da će Taško Načić tumačiti glavnog (anti)heroja, Peru Mitića, infantilnog prodavca cveća koji noću menja ćud, pretvarajući se u ubicu žena koje ne vole karanfile. Taško je bio jednostavno savršen kao Pera. Uz Rahelu Ferari (u ulozi staramajke sadiste), Sonju Savić, Nikolu Simića i Srđana Šapera, Načić je briljirao u svojoj ulozi života.
INSERT IZ FILMA "DAVITELJ PROTIV DAVITELJA"
Posle pojavljivanja u filmovima "Čudo neviđeno" (nesrećni Baro kome Savina Geršak preuzima kafanu) i "Nije lako s muškarcima", Taško Načić i treći put sarađuje sa Slobodanom Šijanom - reč je o komediji "Tajna manastirske rakije" (1988) u kojoj glumi odbeglog kriminalca, rame uz rame sa Borom Stjepanovićem, Ljubom Moljcem i Nikolom Simićem. Film je karakterističan po tome što je rađen direktno za američke producente, uz uslov da bude odigran na engleskom jeziku. Naredne godine Taško igra bahatog komšiju Rajkovića u gorkoj komediji Gorana Markovića "Sabirni centar", po tekstu Dušana Kovačevića.
Tih osamdesetih pojavio se (na malim ekranima) i nezasiti, lenji Božidar Majković, činovnik u ubogom socijalističkom preduzeću, kolega Seke Sablić i Jelice Sretenović - Koke. To je, bez sumnje, Načićeva uloga po kojoj ga najbolje pamte pripadnici svih generacija, svi oni koji su pratili "Bolji život". Jednom je Taško izjavio kako je, po njegovom sudu, ova mamutska serija u poređenju sa, citiram, "raznim Dinastijama i Dalasima - kraljica".
INSERT IZ SERIJE "BOLJI ŽIVOT"
Načić se pojavio u 26 igranih filmova. U matičnom pozorištu, Ateljeu 212 ostavio je neizbrisiv trag ulogama u kultnim predstavama "Kralj Ibi", "Maratonci", "Čudo u Šarganu", "Radovan III"... U "matičnoj" Srpskoj kafani, odmah do Ateljea, često je boravio u društvu svojih prijatelja i kolega Zorana Radmilovića, Seke Sablić, Cece Bojković... Napustio je ovaj svet u 58. godini, marta 1993. u Beogradu.
Taško Načić se tokom čitave karijere stoički nosio sa, za njega nepovoljnom činjenicom da filmski autori po pravilu žele da angažuju fizički dopadljive, zgodne, naočite glumce (i glumice, razume se). Ovo se naročito odnosi na važnije role, one oko kojih se vrti priča: "Svestan sam da, zbog svoje spoljašnjosti, ne mogu da igram ljubavnike niti heroje. Potpuno sam siguran da nikada neću biti Hamlet".
I nije morao da bude Šekspirov junak da bi ga se sećali, dovoljno je bilo da se preruši u lovca i izgovori onu čuvenu: "Ne brinite...".
***Pročitajte i ostale kolumne Mladena Nikolića.
Dobroćudni džin - Taško Načić
Kolumnista MONDA Mladen Nikolić podseća vas na još jednu glumačku gromadu.
"Ne brinite, puška je zakočena".
Kad god čujem ili samo pomislim na bilo koju od tih, volimo da kažemo, kultnih replika iz domaćih filmova, pada mi na pamet kako je, u neku ruku, nepravedno to što će potonje generacije gledalaca pamtiti brojne glumce po svega nekoliko uloga. Ili, još nepravednije - po svega nekoliko izgovorenih rečenica.
A odmah zatim, pogledam stvar sa druge strane: nije to loše, kada pomislimo na sve silne pozorišne role (i u njima glumačke bravure) kojima su svedočili jedino oni srećnici što su ih uživo gledali... Pa tako, eto, filmske će glumce gledati i buduće generacije, smejati se i tugovati, ponekad i prepričavati smešne scene i replike; sve ono što se događalo na pozorišnim daskama ostaje samo u sećanju pojedinih savremenika, a u osnovi, osuđeno na zaborav. I tu leži jedan od ključeva kinematografske magije - iako je filmska priča, jednom za svagda odglumljena i zaokružena, baš kao i izvedeni pozorišni komad, film traje i vrti se iznova; i kada su glumci već davno napustili ovaj svet, oni se, čarolijom svetla i senki, i dalje poigravaju na imaginarnoj sceni, tj. filmskom platnu (ili TV ekranu).
Replika nespretnog lovca sa tobož zakočenom puškom (koja prethodi plotunu tik uz uvo Pavla Vuisića) delo je, dabome, velikog Taška Načića. Velikog u svakom smislu. U jednom od retkih intervjua požalio se Taško na tu svoju golemost: "Biće da sam malo prekrupan za ratne filmove", reče simpatični div, uz osmeh. Pa možda i jeste bio "nezgrapan" za uloge znanih i neznanih partizanskih heroja, ukalupljene karakterne gromade kreirane po uzoru na holivudske kauboje, pionire Divljeg zapada bez mane i straha. Imali su Bulajić, Bauer i društvo na raspolaganju Dvornika, Smokija Samardžića i, dabome, jednog i neponovljivog Batu Valtera, našeg Džona Vejna. U ovakvom, "kaubojskom" kontekstu, Slobodan Dimitrijević - legendarni Suri iz "Valtera" - naš je Klint Istvud, onaj Bezimeni, glavom i cigarom. Ne, za Taška Načića zaista nije bilo mesta u takvom društvu, tu nema dileme. Pa dobro, u kakvim to filmovima je simpatični gorostas hipnotičkog pogleda, sa ogromnim obrvama i upadljivo spuštenim očnim kapcima mogao da zablista?
Čim pomislim na Taška, prva asocijacija su mi slepstik komedije iz 20-tih godina prošlog veka, potekli iz radionice Maka Seneta; svi oni smešni, smotani, debeli i uglavnom brkati likovi koji jure za Čaplinom po ulicama, robnim kućama, trgovima... Načićevo lice bilo je nesvakidašnje, glumački "alat" ekspresivan do te mere da je kao stvoren za nemi film. I za pozorište, naročito komediju.
Taško Načić, rođeni Kruševljanin (1934), svoj prvi susret sa pozorištem imao je kao desetogodišnji dečak. Isticao je kako se u teatar zaljubio na prvi pogled, već tada bio je rešen da postane glumac. U glavni grad stiže ranih 50-tih i kao tinejdžer, upisuje glumu na FDU. Bio je sjajan student i već na trećoj godini dobija malu ali za njega dragocenu ulogu u - Narodnom pozorištu! Reč je o tragediji "Romeo i Julija", dakle, glumački debi na velikoj sceni, uz stihove Šekspira, a partnerka simpatičnom dvadesetogodišnjaku legendarna Rahela Ferari! Ona ista dama sa kojom će, trideset godina kasnije, odigrati nezaboravne role majke i sina u Šijanovom "Davitelju".
INSERT IZ FILMA "MAJSTOR I MARGARITA“
Debitovao je na velikom platnu u drami "Bolje je umeti" (1960). Tokom 60-tih i 70-tih usledile su mahom epizodne, male uloge - u melodrami "Bokseri idu u raj" igrao je upadljivog bolničara, u "Majstoru i Margariti" Saše Petrovića tumačio je licemernog upravnika pozorišta Rimskog, bio je čak i nemački vojnik u drami "Filip na konju"...
U, po mnogima, najboljem srpskom filmu, Šijanovoj komediji "Ko to tamo peva" (1980), Taško Načić igrao je, svi znamo, lovca. Sećam se da me je, još kao klinca, svojom interpretacijom ali i pojavom asocirao na onog nesretnog i nespretnog Elmera koji večito pokušava da ulovi Duška Dugouška; ne znam je li taj crtani lik možda poslužio kao inspiracija Dušanu Kovačeviću tokom rada na scenariju ali i dan danas mi je Taško u toj ulozi upadljivo sličan Elmeru...
INSERT IZ FILMA "KO TO TAMO PEVA"
Malo ljudi zna da su Načić i Šijan posle saradnje na "Ko to tamo peva" bili u zategnutim odnosima; naime, 1981. godine Kovačević i Šijan započinju rad na ekranizaciji kultne predstave Ateljea 212, komada "Maratonci trče počasni krug" i reditelj je odmah poželeo Taška u jednoj malenoj ulozi. Nastao je nesporazum - Načić nije bio voljan da igra epizodu koju mu je reditelj namenio, Šijan sa svoje strane nije bio (kao ni inače) spreman na kompromise, a cela priča dobija na težini kada se uzme u obzir da je Taško u originalnoj postavi "Maratonaca" u Ateljeu (1972. godine) briljantno tumačio glavnog negativca, Bilija Pitona.
"Vrati Perici uvo".
Na sreću svih nas, glumac i režiser prešli su preko svega i, tri godine kasnije, snimili svojevrsni omaž kultnim horor filmovima "Doktor Džekil i Mister Hajd", "Psiho" i "Keri", uvrnutu komediju "Davitelj protiv davitelja" (1984). Scenario Nebojše Pajkića i Slobodana Šijana bio je pisan upravo sa idejom da će Taško Načić tumačiti glavnog (anti)heroja, Peru Mitića, infantilnog prodavca cveća koji noću menja ćud, pretvarajući se u ubicu žena koje ne vole karanfile. Taško je bio jednostavno savršen kao Pera. Uz Rahelu Ferari (u ulozi staramajke sadiste), Sonju Savić, Nikolu Simića i Srđana Šapera, Načić je briljirao u svojoj ulozi života.
INSERT IZ FILMA "DAVITELJ PROTIV DAVITELJA"
Posle pojavljivanja u filmovima "Čudo neviđeno" (nesrećni Baro kome Savina Geršak preuzima kafanu) i "Nije lako s muškarcima", Taško Načić i treći put sarađuje sa Slobodanom Šijanom - reč je o komediji "Tajna manastirske rakije" (1988) u kojoj glumi odbeglog kriminalca, rame uz rame sa Borom Stjepanovićem, Ljubom Moljcem i Nikolom Simićem. Film je karakterističan po tome što je rađen direktno za američke producente, uz uslov da bude odigran na engleskom jeziku. Naredne godine Taško igra bahatog komšiju Rajkovića u gorkoj komediji Gorana Markovića "Sabirni centar", po tekstu Dušana Kovačevića.
Tih osamdesetih pojavio se (na malim ekranima) i nezasiti, lenji Božidar Majković, činovnik u ubogom socijalističkom preduzeću, kolega Seke Sablić i Jelice Sretenović - Koke. To je, bez sumnje, Načićeva uloga po kojoj ga najbolje pamte pripadnici svih generacija, svi oni koji su pratili "Bolji život". Jednom je Taško izjavio kako je, po njegovom sudu, ova mamutska serija u poređenju sa, citiram, "raznim Dinastijama i Dalasima - kraljica".
INSERT IZ SERIJE "BOLJI ŽIVOT"
Načić se pojavio u 26 igranih filmova. U matičnom pozorištu, Ateljeu 212 ostavio je neizbrisiv trag ulogama u kultnim predstavama "Kralj Ibi", "Maratonci", "Čudo u Šarganu", "Radovan III"... U "matičnoj" Srpskoj kafani, odmah do Ateljea, često je boravio u društvu svojih prijatelja i kolega Zorana Radmilovića, Seke Sablić, Cece Bojković... Napustio je ovaj svet u 58. godini, marta 1993. u Beogradu.
Taško Načić se tokom čitave karijere stoički nosio sa, za njega nepovoljnom činjenicom da filmski autori po pravilu žele da angažuju fizički dopadljive, zgodne, naočite glumce (i glumice, razume se). Ovo se naročito odnosi na važnije role, one oko kojih se vrti priča: "Svestan sam da, zbog svoje spoljašnjosti, ne mogu da igram ljubavnike niti heroje. Potpuno sam siguran da nikada neću biti Hamlet".
I nije morao da bude Šekspirov junak da bi ga se sećali, dovoljno je bilo da se preruši u lovca i izgovori onu čuvenu: "Ne brinite...".
***Pročitajte i ostale kolumne Mladena Nikolića.
"Ne brinite, puška je zakočena".
Kad god čujem ili samo pomislim na bilo koju od tih, volimo da kažemo, kultnih replika iz domaćih filmova, pada mi na pamet kako je, u neku ruku, nepravedno to što će potonje generacije gledalaca pamtiti brojne glumce po svega nekoliko uloga. Ili, još nepravednije - po svega nekoliko izgovorenih rečenica.
A odmah zatim, pogledam stvar sa druge strane: nije to loše, kada pomislimo na sve silne pozorišne role (i u njima glumačke bravure) kojima su svedočili jedino oni srećnici što su ih uživo gledali... Pa tako, eto, filmske će glumce gledati i buduće generacije, smejati se i tugovati, ponekad i prepričavati smešne scene i replike; sve ono što se događalo na pozorišnim daskama ostaje samo u sećanju pojedinih savremenika, a u osnovi, osuđeno na zaborav. I tu leži jedan od ključeva kinematografske magije - iako je filmska priča, jednom za svagda odglumljena i zaokružena, baš kao i izvedeni pozorišni komad, film traje i vrti se iznova; i kada su glumci već davno napustili ovaj svet, oni se, čarolijom svetla i senki, i dalje poigravaju na imaginarnoj sceni, tj. filmskom platnu (ili TV ekranu).
Replika nespretnog lovca sa tobož zakočenom puškom (koja prethodi plotunu tik uz uvo Pavla Vuisića) delo je, dabome, velikog Taška Načića. Velikog u svakom smislu. U jednom od retkih intervjua požalio se Taško na tu svoju golemost: "Biće da sam malo prekrupan za ratne filmove", reče simpatični div, uz osmeh. Pa možda i jeste bio "nezgrapan" za uloge znanih i neznanih partizanskih heroja, ukalupljene karakterne gromade kreirane po uzoru na holivudske kauboje, pionire Divljeg zapada bez mane i straha. Imali su Bulajić, Bauer i društvo na raspolaganju Dvornika, Smokija Samardžića i, dabome, jednog i neponovljivog Batu Valtera, našeg Džona Vejna. U ovakvom, "kaubojskom" kontekstu, Slobodan Dimitrijević - legendarni Suri iz "Valtera" - naš je Klint Istvud, onaj Bezimeni, glavom i cigarom. Ne, za Taška Načića zaista nije bilo mesta u takvom društvu, tu nema dileme. Pa dobro, u kakvim to filmovima je simpatični gorostas hipnotičkog pogleda, sa ogromnim obrvama i upadljivo spuštenim očnim kapcima mogao da zablista?
Čim pomislim na Taška, prva asocijacija su mi slepstik komedije iz 20-tih godina prošlog veka, potekli iz radionice Maka Seneta; svi oni smešni, smotani, debeli i uglavnom brkati likovi koji jure za Čaplinom po ulicama, robnim kućama, trgovima... Načićevo lice bilo je nesvakidašnje, glumački "alat" ekspresivan do te mere da je kao stvoren za nemi film. I za pozorište, naročito komediju.
Taško Načić, rođeni Kruševljanin (1934), svoj prvi susret sa pozorištem imao je kao desetogodišnji dečak. Isticao je kako se u teatar zaljubio na prvi pogled, već tada bio je rešen da postane glumac. U glavni grad stiže ranih 50-tih i kao tinejdžer, upisuje glumu na FDU. Bio je sjajan student i već na trećoj godini dobija malu ali za njega dragocenu ulogu u - Narodnom pozorištu! Reč je o tragediji "Romeo i Julija", dakle, glumački debi na velikoj sceni, uz stihove Šekspira, a partnerka simpatičnom dvadesetogodišnjaku legendarna Rahela Ferari! Ona ista dama sa kojom će, trideset godina kasnije, odigrati nezaboravne role majke i sina u Šijanovom "Davitelju".
INSERT IZ FILMA "MAJSTOR I MARGARITA“
Debitovao je na velikom platnu u drami "Bolje je umeti" (1960). Tokom 60-tih i 70-tih usledile su mahom epizodne, male uloge - u melodrami "Bokseri idu u raj" igrao je upadljivog bolničara, u "Majstoru i Margariti" Saše Petrovića tumačio je licemernog upravnika pozorišta Rimskog, bio je čak i nemački vojnik u drami "Filip na konju"...
U, po mnogima, najboljem srpskom filmu, Šijanovoj komediji "Ko to tamo peva" (1980), Taško Načić igrao je, svi znamo, lovca. Sećam se da me je, još kao klinca, svojom interpretacijom ali i pojavom asocirao na onog nesretnog i nespretnog Elmera koji večito pokušava da ulovi Duška Dugouška; ne znam je li taj crtani lik možda poslužio kao inspiracija Dušanu Kovačeviću tokom rada na scenariju ali i dan danas mi je Taško u toj ulozi upadljivo sličan Elmeru...
INSERT IZ FILMA "KO TO TAMO PEVA"
Malo ljudi zna da su Načić i Šijan posle saradnje na "Ko to tamo peva" bili u zategnutim odnosima; naime, 1981. godine Kovačević i Šijan započinju rad na ekranizaciji kultne predstave Ateljea 212, komada "Maratonci trče počasni krug" i reditelj je odmah poželeo Taška u jednoj malenoj ulozi. Nastao je nesporazum - Načić nije bio voljan da igra epizodu koju mu je reditelj namenio, Šijan sa svoje strane nije bio (kao ni inače) spreman na kompromise, a cela priča dobija na težini kada se uzme u obzir da je Taško u originalnoj postavi "Maratonaca" u Ateljeu (1972. godine) briljantno tumačio glavnog negativca, Bilija Pitona.
"Vrati Perici uvo".
Na sreću svih nas, glumac i režiser prešli su preko svega i, tri godine kasnije, snimili svojevrsni omaž kultnim horor filmovima "Doktor Džekil i Mister Hajd", "Psiho" i "Keri", uvrnutu komediju "Davitelj protiv davitelja" (1984). Scenario Nebojše Pajkića i Slobodana Šijana bio je pisan upravo sa idejom da će Taško Načić tumačiti glavnog (anti)heroja, Peru Mitića, infantilnog prodavca cveća koji noću menja ćud, pretvarajući se u ubicu žena koje ne vole karanfile. Taško je bio jednostavno savršen kao Pera. Uz Rahelu Ferari (u ulozi staramajke sadiste), Sonju Savić, Nikolu Simića i Srđana Šapera, Načić je briljirao u svojoj ulozi života.
INSERT IZ FILMA "DAVITELJ PROTIV DAVITELJA"
Posle pojavljivanja u filmovima "Čudo neviđeno" (nesrećni Baro kome Savina Geršak preuzima kafanu) i "Nije lako s muškarcima", Taško Načić i treći put sarađuje sa Slobodanom Šijanom - reč je o komediji "Tajna manastirske rakije" (1988) u kojoj glumi odbeglog kriminalca, rame uz rame sa Borom Stjepanovićem, Ljubom Moljcem i Nikolom Simićem. Film je karakterističan po tome što je rađen direktno za američke producente, uz uslov da bude odigran na engleskom jeziku. Naredne godine Taško igra bahatog komšiju Rajkovića u gorkoj komediji Gorana Markovića "Sabirni centar", po tekstu Dušana Kovačevića.
Tih osamdesetih pojavio se (na malim ekranima) i nezasiti, lenji Božidar Majković, činovnik u ubogom socijalističkom preduzeću, kolega Seke Sablić i Jelice Sretenović - Koke. To je, bez sumnje, Načićeva uloga po kojoj ga najbolje pamte pripadnici svih generacija, svi oni koji su pratili "Bolji život". Jednom je Taško izjavio kako je, po njegovom sudu, ova mamutska serija u poređenju sa, citiram, "raznim Dinastijama i Dalasima - kraljica".
INSERT IZ SERIJE "BOLJI ŽIVOT"
Načić se pojavio u 26 igranih filmova. U matičnom pozorištu, Ateljeu 212 ostavio je neizbrisiv trag ulogama u kultnim predstavama "Kralj Ibi", "Maratonci", "Čudo u Šarganu", "Radovan III"... U "matičnoj" Srpskoj kafani, odmah do Ateljea, često je boravio u društvu svojih prijatelja i kolega Zorana Radmilovića, Seke Sablić, Cece Bojković... Napustio je ovaj svet u 58. godini, marta 1993. u Beogradu.
Taško Načić se tokom čitave karijere stoički nosio sa, za njega nepovoljnom činjenicom da filmski autori po pravilu žele da angažuju fizički dopadljive, zgodne, naočite glumce (i glumice, razume se). Ovo se naročito odnosi na važnije role, one oko kojih se vrti priča: "Svestan sam da, zbog svoje spoljašnjosti, ne mogu da igram ljubavnike niti heroje. Potpuno sam siguran da nikada neću biti Hamlet".
I nije morao da bude Šekspirov junak da bi ga se sećali, dovoljno je bilo da se preruši u lovca i izgovori onu čuvenu: "Ne brinite...".
***Pročitajte i ostale kolumne Mladena Nikolića.
