Neša Petrović

TOP 11: Partizanovac kod kojeg je "valjak" gubio derbije

Autor Neša Petrović

Zoran Petrović je jedan od najboljih fudbalskih sudija koje smo imali. Deo bogatog iskustva podelio je sa Nešom Petrovićem. Uživajte...

FUDBAL - 99. DEBI - Partizan - Crvena zvezda 2:2. Kapiteni IVAN ADZIC, Crvena zvezda, i GORAN PANDUROVIC, Partizan, i sudije MILAN VIDIC, Uzice, pomocni, ZORAN PETROVIC, Beograd, glavni, i ZORAN PETROVIC, Sokobanja, pomocni. Beograd, 18.03.1995. photo:T.Mihajlovic
Izvor: Tomislav Mihajlovic

Igrao je u mlađim kategorijama za Partizan i nikada nije krio za koga navija. A to mogu samo sudije koje veruju u sebe. U svoje znanje i svoje poštenje.


"Moraš da voliš neki klub, da bi voleo fudbal"
, čuvena njegova izjava koja predstavlja esenciju zdravorazumnog razmišljanja.


I topla preporuka svima koji u tom njegovom stavu vide nedostatak etike i morala: zavirite u arhivu i nađite nam pobedu Partizana u Derbiju u kome je on delio pravdu.


On je blagodet za fudbalske sladokusce čije je detinjstvo počelo uz 'Pikea' i 'Ćaoa'. Pričaće vam o Meksiku i Italiji. O Sakijevom Milanu i Vujketovoj Sampdoriji. O forama Bore Milutinovića i fazonima Safeta Sušića. Krenućemo od Univerzitarija i Acteke, pa preko 'Sent Elije' i 'Dal Are
'dogurati do JNA i Marakane. Sa Koševom kao ključnom tačkom ovog nostalgičnog putovanja.


Dobrodošli u 'Mojih TOP 11' sa Zoranom Petrovićem, čovekom koji na perfektan način objedinjuje najromantičnije epohe evropskog, svetskog i jugoslovenskog fudbala.

Svetsko prvenstvo u Meksiku, 11. jun 1986.
Meksiko siti, stadion 'Acteka', 103.700 gledalaca


B grupa: Meksiko – Irak 1:0
Strelac: Kirarte 54’


MEKSIKO
: Larios, Amador (Domingez), Feliks Kruz, Kirarte, Servin, Agir, Negrete, Boj, Espanja, Flores, Delos Kobos, Francisko Kruz.
IRAK: Jasim, Majid, Alave, Salim, Abidun (Aufi), Radi, Šihab, Tvareš (Šaker Hamza), Kasim, Al-Rubai, Minshid.

Bio je među četiri najmlađa arbitra na Mundijalu, što nikome iz FIFA nije smetalo da ga delegiraju za najkomplikovaniju utakmicu grupne faze šampionata.

"Dvostruki izazov. Domaćin Svetskog prvenstva i Bora Milutinović. Najteže je suditi domaćinu. To mi je utakmica pred najvećim brojem ljudi, po nekoj slobodnoj proceni bilo je 115.000 gledalaca. Nije počelo kako treba jer me je kontrolor iz Čilea, pet minuta pre izlaska na teren, vratio u svlačionicu da se presvučem. Ja sam voleo da sudim u onom šortsu, ali tada su morale da se nose kratke pantalone. Bez obzira što je i jedno i drugo bilo Adidas. To me je preseklo i malo poremetilo, ali sam brzo uspeo da se konsolidujem i da odsudim veoma dobro".

Meksiko Irak
Izvor: YouTube

Meksiko se mučio i tek u 54. minutu stigao do minimalne pobede protiv ekipe koja je završila takmičenje bez osvojenog boda.


"Njima je ta pobeda donela plasman u osminu finala. Vrlo kompleksna situacija, poslednje kolo, domaćin pod ogromnim pritiskom. Iskreno, nisam očekivao da ću suditi baš tu utakmicu. Meksiko je odigrao slabo i uz dosta muke slomio otpor autsajdera. Sa Borom je bio vrlo profesionalan odnos, tek smo posle meča uspeli malo i da se našalimo. Njemu je bilo interesantno što na televiziji podsećamo jedan na drugoga. Faca, frizura… Rekao mi je 'ti si uvek ličio na Miloša Milutinovića, a sada si počeo da ličiš i na mene'".

TOP 11 – Fernando KIRARTE (odbrana)

"Strelac tog pobedonosnog gola. Igrao je u zadnjoj liniji, ali su Meksikanci u drugom poluvremenu krenuli na sve ili ništa. On se ubacio po desnoj strani, prihvatio jednu dugu loptu koja je poslata sa njihove polovine terena i zatresao mrežu iz veoma teške pozicije. Bio je dosta iskosa, skoro u mrtvom uglu, ali je zahvatio loptu desnom nogom iz sve snage i prosto probušio golmana Iraka".

Svetsko prvenstvo u Meksiku, 17. jun 1986.
Monterej, Stadion ‘Univerzitario’, 19.800 gledalaca

Osmina finala: SR Nemačka – Maroko 1:0
Strelac: Mateus 87’

SR NEMAČKA: Šumaher, Berthold, K.H.Ferster, Jakobs, Brigel, Eder, Mateus, Magat, Rumenige, Alofs, Feler (Litbarski).
MAROKO: Badu Zaki, Kalifa, Lamris, Oudani, Bojahauji, Dolmi, El Hadaui, Buderbala, Timumi, Kairi, Krimau.

Pre početka Svetskog prvenstva, Petrović je imao veliku želju da u nekoj fazi šampionata dođe do duela Urugvaja i Argentine i da baš on bude u ulozi glavnog delioca pravde.

"Sticajem okolnosti, kostur je već u osmini finala spojio dva giganta južnoameričkog fudbala, ali je ta utakmica pripala mom kolegi iz Italije Luiđiju Anjolinu. Ja sam dobio duel SR Nemačka – Maroko, morao sam u Monterej, koji je na moru i nikada kasnije u karijeri nisam sudio meč po tako nesnosnoj vrućini. Bilo je 44 stepena u hladu, jedva se disalo. Bukvalno nemogući uslovi za igru".

Nemačka Maroko
Izvor: YouTube

Sva sreća da je Mateus skratio muke tri minuta pre ulaska u produžetke.

"Nemci su neočekivano izgubili od Danske u poslednjem kolu grupne faze i morali su na Maroko koji je bio najprijatnije iznenađenje šampionata. Vodio ih je brazilski stručnjak Hoze Farija, negovali su taj latinoamerički stil igre i zaista su ostavili fenomenalan utisak u prve tri utakmice. Treba podsetiti da su u grupi smrti osvojili prvo mesto, jer su remizirali sa Engleskom i Poljskom i u poslednjem kolu priredili senzaciju protiv Portugala. U Montereju su se opredelili za oprezniju taktiku, Badu Zaki je branio fenomenalno do tog 87. minuta. Malo je falilo da Nemcima ponovo presedne jedna afrička reprezentacija, kao četiri godine ranije u Španiji kada su izgubili od Alžira".

TOP 11 – Lotar MATEUS (vezni red)

"Dosudio sam slobodan udarac, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da bi neko sa te udaljenosti mogao da zatrese mrežu. Bilo je sigurno 40 metara od gola Maroka. Mateus je uhvatio zalet, opalio po lopti i ona je završila ispod ruke Badua Zakija. I dan danas mi nije jasno kako neko ko je celu utakmicu branio na vrhunskom nivou, može da primi takav gol. Biram Lotara u idealan tim iz dva razloga. Zato što nas je poštedeo daljih muka po paklenoj vrućini i zato što je plenio harizmom i autoritetom. Bio je pravi lider na terenu i svi su ga poštovali, kako njegovi saigrači, tako i protivnički fudbaleri. Na mene je i Brigel ostavio izuzetan utisak. Pravi razbijač, nosio je ekipu… on jedan kao dva Marokanca".

Svetsko prvenstvo u Italiji, 20. jun 1990.
Đenova, Stadion ’Luiđi Feraris’, 31.000 gledalaca

C grupa: Kostarika – Švedska 2:1
Strelci: Flores 75’, Medford 88’ – Ekstrem 32’

ŠVEDSKA: Raveli, R.Nilson, Hisen, Larson, Stromberg, Peterson, Ekstrem, Švarc, Ingeson, J.Nilson, Brolin.
KOSTARIKA: Koneho, Flores, Gonzalez, Marčena, Montero, Čavarija (Gimaraeš), Ramirez, Čavez, Kajaso, K.Jara, Gomez (Medford).

Na predlog generalnog sekretara FIFA Sepa Blatera, prvi put su uvedene novčane kazne za žute i crvene kartone (5.000 i 10.000 franaka). Mundijal je obeležilo loše suđenje, pa je Urugvajac Kardelin vraćen već posle prve utakmice SSSR – Rumunija.

"Moje drugo Svetsko prvenstvo i opet Bora Milutinović. Neverovatno. I opet poslednje kolo u kome je pobeda neophodna i jednoj i drugoj reprezentaciji. Tu je Medford odigrao čudesnu utakmicu. Ušao je kao rezerva i napravio preokret. Gledali smo ga posle i na našim terenima jer je potpisao za zagrebački Dinamo. Šveđani nisu pravili problem što Jugosloven sudi Jugoslovenu. Johanson je bio na čelu UEFA i znali su da im neće poslati neku budalu, nego ozbiljnog sudiju. Bora je pre utakmice išao u Crkvu da se pomoli, da mu se ponovi situacija iz Meksika".

Kostarika Švedska
Izvor: YouTube

I ponovila se. Švedska je golom Ekstrema rešila prvo poluvreme u svoju korist, ali su Flores i Medford režirali senzacionalni preokret u poslednjih 15 minuta meča.

"Lukavi Bora se poslužio još jednim trikom. Pošto su utakmicu sa Brazilom igrali u Torinu, on je od čelnika Juventusa Montecemola zatražio crno-belu garnituru dresova. Tako je ceo stadion navijao za Kostariku. U istoj opremi su nastupili i protiv Švedske, što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Bora se radovao kao malo dete. U Meksiku se očekivalo da kao domaćin napravi uspeh, a ovo je već bilo prvorazredno iznenađenje. Imao je možda najslabiju ekipu na prvenstvu, a izbacio je Škotsku i Švedsku i zajedno sa Brazilom otišao u osminu finala".

TOP 11 – Rodžer FLORES (odbrana)

"On je napravio uvertiru u iznenađenje. U trenucima kada se činilo da Šveđani drže konce u svojim rukama, iskoristio je odlično nabačenu loptu sa desne strane i postigao veoma lep gol. Sećam ga se kao mršavka, nije imao konstituciji za centarhalfa. Ali je sjajno skočio i Raveliju nije bilo spasa. Šveđani su imali visoke igrače u svojoj odbrani i nije bilo nimalo lako nadvisiti ih u vazdušnom duelu. Floresu je to pošlo za rukom i zato zaslužuje mesto u mojih TOP 11".

Svetsko prvenstvo u Italiji, 16. jun 1990.
Kaljari, Stadion ’Sent Elija’, 35.200 gledalaca

F grupa: Engleska – Holandija 0:0

ENGLESKA: Šilton, Pirs, Voker, Bučer, Parker, Robson (Plat), Gaskojn, Barns, Rajt, Lineker, Vodl (Bul).
HOLANDIJA: Van Brukelen, Van Erle, Rajkard, R. Kuman, Vouters, Van Tigelen, Vičge, Van t’Šip (Kift), Van Basten, Gulit, Gilhaus.

Grupa u kojoj se očekivao festival fudbala, a postignuto je svega sedam golova na šest utakmica.

"Prazne puške i u Kaljariju. FIFA je bila najsrećnija jer je prošlo bez incidenata. Oni su se najviše plašili navijača. Mnogo zvezda na obe strane i svi su ostali u senci glavnog sudije (smeh). Šalu na stranu, dobio sam jednu od najvećih ocena koja je ikada dodeljena na završnom turniru Svetskog prvenstva. Poništio sam dva gola Engleskoj i oba puta sam bio u pravu. U prvoj situaciji, Lineker se poslužio rukom i sam sebi namestio loptu za šut. Kodezal mi je bio pomoćnik, to je onaj Meksikanac što je kasnije sudio finale između Nemačke i Argentine. Kada je pogledao snimak posle utakmice, nije mogao da veruje kako sam uspeo da primetim igranje rukom".

Engleska Holandija
Izvor: YouTube

A drugi poništeni gol…

"To je već klasika. Indirektan udarac i kao da sam osetio, sve vreme sam držao visoko podignutu ruku. Gaskojn mangup, folira da nije razumeo. Pita je l direktan ili indirektan. Ja kažem indirektan. On se zaleti i direktno u gol. Namazan, hteo je da uhvati na prevaru. Ali pazi šta je tu čudno: Golman Van Brukelen se bacio da interveniše i malo je falilo da vrhovima prstiju zakači loptu. Ja mu priđem posle utakmice i pitam ga šta mu je to trebalo. Jer da je dodirnuo loptu, gol bi bio priznat. On počne da se vadi, kao krenuo je da skrati ugao. Ma čoveče, kakav ugao, da li si normalan".

U Meksiku je bio među najmlađim sudijama Svetskog prvenstva, u Italiji već u ozbiljnim godinama koje ulivaju poverenje da bi mogao da sudi i neku utakmicu završnice turnira.

"Ja sam u osmini finala bio pomoćni sudija na ’Olimpiku’ u duelu Italije i Urugvaja. Igralo se u večernjem terminu, a meni dva sata pre početka meča stiže informacija da mi se rodila ćerka. Sutradan, Jugoslavija igra u Veroni protiv Španije i ja sedim u hotelu sa čuvenim španskim arbitrom Emilijom Aladrenom i Portugalcem Karlosom Valenteom. Pijemo kafu, pričamo i u jednom trenutku dolazi Ramiz Rajt, to je onaj markantni Brazilac, ali prepotentan u nadobudan do zla boga. Slabo je govorio engleski, ali muva se tu oko nas i kao u šali dobaci ’alo vas dvojica, nemojte da se pobijete’… misleći na mene i Aladrena".

U svakoj šali ima pomalo zbilje…

"Gledamo mi tako onu dramu na Bentegodiju… Piksi ih ubi u pojam… prodade lažnjak Martinu Vaskezu, posle i Zubizareti ’složi’ iz slobodnog udarca… dobismo mi Špance i odosmo u četvrtfinale. Čini mi se da Šmidhuber nije ni odsvirao kraj utakmice, prilazi mi opet Rajt i kaže ’good bye, mister Petrović’. Ja ga gledam i ne razumem na šta misli. Sutradan, na tabli u holu hotela ispisana imena sudija koje su završile učešće i naravno, moje ime na spisku. Svi čije su reprezentacije prošle dalje, pakuju kofere i vraćaju se kući. Rajt je od Avelanža imao informacije iz prve ruke i zato je znao da između mene i Aladrena, samo jedan ostaje u Italiji. Ali, bilo mi drago što smo izbacili Špance. Oni imaju strašan uticaj u FIFA i UEFA. I tada i sada. Bukvalno rade šta hoće".

TOP 11 – Gari LINEKER (napad)

"Sreli smo se pre desetak godina kada sam bio u kontroli na jednoj utakmici u Engleskoj. Svega se setio sa utakmice u Kaljariju. Da su u Italiji na snazi bila današnja pravila fudbalske igre, morao bih da mu pokažem i žuti karton. To sam mu i rekao. Samo se nasmejao i odgovorio da bih mu na taj način pokvario prosek. Ako se ne varam, Lineker nikada u svojoj karijeri nije dobio javnu opomenu od glavnog sudije utakmice. Taj poništeni gol mi je jedna od odluka na koje sam posebno ponosan".

Izvor: Nebojsa Parausic/© MN press, all rights reserved

Superkup Evrope, 29. novembar 1990.
Bolonja, Stadion ’Renato Dal’Ara’, 20.942 gledalaca

MILAN – SAMPDORIJA 2:0
Strelci: Gulit 44’, Rajkard 76’

MILAN: Pacalji, Tasoti, Maldini, Karbone, Kostakurta (Gali), Barezi, Anćeloti, Rajkard, Agostini, Gulit (Donadoni), Evani.
SAMPDORIJA: Paljuka, Lana, Boneti, Pari, Vjerhovod, Pelegrini, Mihajličenko (Dosena), Katanec (Branka), Vijali, Manćini, Lombardo.

Par meseci posle Svetskog prvenstva u Italiji, najbolji jugoslovenski arbitar dobija čast da deli pravdu u meču za trofej Superkupa Evrope. Prvi put u istoriji ovog takmičenja, sastale su se dve ekipe iz iste zemlje. Milan kao šampion kontinenta, protiv Sampdorije koja je osvojila Kup pobednika kupova.

"U prvoj utakmici u Đenovi nije bilo pobednika (1:1), a revanš je igran u Bolonji jer je teren na San Siru bio u očajnom stanju. I opet se namestilo da sudim ekipi na čijoj klupi sedi naš čovek. Očigledno sam stekao poverenje Sudijske komisije posle onih iskušenja sa Borom Milutinovićem na dva Svetska prvenstva. Meni je imponovalo da budem akter jedne takve utakmice. Pogledajte sastave timova, pa sami procenite kakav je to bio spektakl. Sampdorija je te sezone osvojila italijansko prvenstvo, a Milan pod vođstvom Sakija dominirao Evropom i svetom".

Duel dva trenera koji su svojim idejama i inovativnim metodama obeležili celu jednu epohu evropskog fudbala.

"Ja sam bio dobar sa Vujketom, mogu čak da kažem da me je veoma simpatisao. Nažalost, nisam imao priliku da mu sudim dok je bio u Jugoslaviji i ta utakmica u Bolonji je jedini naš zvanični susret na fudbalskom terenu. Sreli smo se kasnije u Sofiji, uoči onog odlučujućeg duela Crvene zvezde i Sampdorije za plasman u finale Kupa šampiona. Ja sam tada bio u zvaničnoj delegaciji našeg saveza koja je imala obavezu da brine o sudijskoj trojci na čelu sa Portugalcem Dos Santosom. Sećam se scene pre utakmice, tamo u holu pored miks-zone, neko iz Zvezde je pitao Boškova hoće li biti doping kontrole. Da li Džaja ili neko drugi… ne sećam se tačno… uglavnom, Vujke se samo nasmejao onako šeretski i odgovorio ’ma ne budite blesavi, kakva doping kontrola’. U fazonu, šta se zanosite".

TOP 11 – Rud GULIT (vezni red)

"Odigrao je fenomenalno u Bolonji i potvrdio epitet jednog od najboljih igrača na svetu. Njegovim golom, Milan je poveo sa 1:0 i najavio konačan trijumf. Bio je korner, Maldini je skresao loptu glavom ka drugoj stativi, a Gulit iz neposredne blizine savladao Paljuku. Vrhunski igrač i odličan momak. Onako, pravi gospodin. Saki ga je 15-ak minuta pre kraja izvukao iz igre i poslao na teren Donadonija, koji je u prvom kontaktu sa loptom genijalno asistirao Rajkardu za drugi gol. Anćeloti je takođe odigrao fantastičnu utakmicu. Milan je bio mnogo bolji i zasluženo osvojio trofej“.

Kup UEFA (finale), 13. maj 1992.

AJAKS – TORINO 0:0

AJAKS: Menzo, Blind, Jonk, F. De Bur, Siloj, Vinter, van tŠip, Alflen, Krek (Vink), Roj (van Loen), Peterson.
TORINO: Markeđani, Musi, Kravero (Sordo), Fuzi, Benedeti, M. Vaskez, Venturin, Šifo (Brešani), Polikano, Lentini, Kazagrande.

Italijani kao sudbina. Posle ’Mundijala 90’ i ’sveitalijanskog’ dvoboja za Superkup Evrope, Petroviću je opet pripalo da sudi jednom timu sa Apenina u meču za evropski trofej.

"To samo govori o snazi italijanskog fudbala krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Podsetiću da je te sezone i Đenova dogurala do polufinala Kupa UEFA i posle velike borbe izgubila od Ajaksa. A za Torino je dovoljno reći da su na putu ka finalu izbacili Real iz Madrida. Prva finalna utakmica je igrana u Torinu i obilovala je uzbuđenjima. Sudio je Englez Džozef Vorol, ali je imao mnogo problema sa igračima obe ekipe. Dva puta je pokazivao na belu tačku i završilo se 2:2. Dobro sam prostudirao sve aktere na terenu i znao sam na koga moram da obratim posebnu pažnju".

Nije valjda Martin Vaskez?


"Ma ne. Bio je onaj Brazilac u timu Torina, Valter Kazagrande. Strelac oba gola u prvoj utakmici. Vrlo nezgodan i bezobrazan. Stalno je padao i simulirao. Pokušao je i mene da prevari u Amsterdamu. Šesti minut, neki običan duel u kaznenom prostoru, on pada kao da ga je struja udarila. Ja naravno odmahnem rukom i pokažem mu žuti karton. Posle utakmice sretnem Ivicu Osima i on me pita ’Zoki, kako si uspeo da vidiš’. Ja kažem ’šta kako, pa ne bih mu sudio penal ni da je bio
. Klasičan folirant".     

Ajaks je odoleo pred svojim navijačima (0:0) i zahvaljujući golovimau gostima osvojio trofej Kupa UEFA.

"To je bila poslednja utakmica na starom stadionu Ajaksa. Fenomenalna atmosfera, preko 50.000 ljudi. Ali, Torino je bio bliži pobedi. Kazagrande i Musi su pogađali stativu, rezervista Sordo u finišu meča prečku… sećam se da je golman Menzo posle utakmice ljubio obe stative svog gola u znak zahvalnosti što su spasile i njega i Ajaks. Krivo mi je samo što nisam lepo video pogibeljan start Polikana nad Petersonom. To je bilo skroz kod korner zastavice i Šveđanin je zbog te povrede propustio Svetsko prvenstvo u svojoj zemlji. Da sam tada imao video-tehnologiju, pokazao bih mu direktan crveni karton".

TOP 11 – Frank DE BUR (odbrana)

"On mi je nekako ostao u sećanju kao najzaposleniji pojedinac utakmice. Nije to bio Ajaks na nivou onog Krojfovog iz sedamdesetih ili kasnije onog Klajvertovog što je tukao Milan u finalu Lige šampiona. Litmanen je baš tog leta stigao iz Finske i tek će narednih godina postati zvezda ekipe. Imali su smenu generacija, ali je Van Gal uspeo da izvuče maksimum iz jedne sasvim prosečne ekipe. Recimo, taj Stenli Menzo, nije bio golman svetske klase. Ne može da se meri sa jednim Van der Sarom ili Pitom Šrijversom".

Izvor: Nebojsa Parausic/© MN press, all rights reserved

70. Večiti derbi, 14. april 1982:

PARTIZAN – CRVENA ZVEZDA 1:4
Strelci: Živković 7’ – M.Đurovski 5’, Šestić 64’, 85’, Đorđić 74’

PARTIZAN: Stojić, Ješić, Klinčarski, Živković, Stojković, Kaličanin, Đelmaš, N.Kostić, Vukotić (Mance), Trifunović (Popović), Varga.
C. ZVEZDA: Stojanović, Krmpotić, B.Đurovski, Milovanović, Borovnica, Jurišić, Petrović, M.Đurovski (Đorđić), Savić, Janković, Šestić.

Prvi Večiti derbi Zorana Petrovića. To je ona sezona kada je Dinamo posle 24 sušne godine vratio titulu u Zagreb. Zvezda je završila na drugom, a Partizan tek na šestom mestu.

"Zvezda ih je rasturila u toj utakmici. Šele, Pižon, Dule Savić… pravili su šou na terenu. Bilo je loše vreme, teren blatnjav i klizav, malo publike... ali je počelo spektakularno. Dva gola u prvih sedam minuta. Milko je doveo Zvezdu u vođstvo, a Žile izjednačio lepim volej udarcem. U nastavku je Šele stupio na scenu i razbio Partizan. Imao sam tek 31 godinu, ali se nisam uplašio atmosfere i važnosti utakmice. Možda mi je to i najbolje odsuđeni Derbi u karijeri".   

TOP 11 – Miloš ŠESTIĆ (napad)

"Vanserijski igrač. Nikakav kalup, van svakog šablona, često ni sam nije razumeo gde će da krene i šta će da uradi. U toj utakmici je dao dva gola i oba su bila prava remek-dela. Mogu slobodno da se svrstaju među deset najlepših u istoriji duela dva naša najveća kluba. Svi oni koji misle da nije bio bistar, neka pogledaju šta je uradio Boroti u onoj utakmici na stadionu Partizana".

99. Večiti derbi, 18. mart 1995:

PARTIZAN – CRVENA ZVEZDA 2:2
Strelci: Čakar 65’p, Saveljić 77’ – Krupniković 16’, Adžić 28’.

PARTIZAN: Pandurović, Mirković, Saveljić, Nađ, Mijalković, Taševski, Trenevski (Čakar), Ćurčić (Tešović), Bjeković, Ćirić, Milošević.
C. ZVEZDA: Milojević, Stefanović, Đorović, Radmanović, Stojkovski, Perović, Adžić (Živković), Krupniković (Bajčetić), Kovačević, Petković, Sakić.

U to vreme niko nije imao tapiju na Večiti derbi. Petrović je čekao tačno devet godina na novu priliku da bude akter najveće utakmice jugoslovenskog fudbala.

"Bila je oštra konkurencija i skoro svaki Derbi je sudio neki drugi sudija. Izređalo se nas 20 u tih desetak godina. Ja sam sudio onaj duel 1991. godine na Marakani, kada je Zvezda na svakih deset minuta postizala gol i posle pola sata vodila sa 3:0. Mislim da je to najbolje poluvreme u istoriji crveno-belih. Par dana posle Bajerna i uoči velikog finala u Bariju. Ekipa spremna, zategnuta, puna samopouzdanja… Kao glavni sudija meča, osetio sam iz neposredne blizine kako je to kada jedan tim deluje toliko moćno. Sve ono što se dešavalo u drugom poluvremenu na južnoj tribini, nije vredno pomena".  

Zvezda Partizan
Izvor: YouTube

Kao ni suzavac u oktobru 92, kada je Derbi poslednji put igran pred 100.000 gledalaca.

"To je još opasnija situacija. Kada se pale baklje, lome stolice, bacaju petarde, vi i dalje imate uslove za igranje utakmice. Ali, suzavac je nešto drugo. Može da napravi paniku na stadionu i da dovede do tragičnih posledica. Ja sam poslao ekipe u svlačionicu i kada je igra nastavljena tribine su bile poluprazne. Ogroman broj pravih navijača nije ni video golove Peđe Mijatovića i Vladana Lukića".

Vratimo se Derbiju iz ’95. Nerešeno 2:2 i ponovo jedan gol koji je ostao upisan u antologiji srpskog fudbala.

"Na istom mestu gde je Šestić matirao Stojića, Krupniković postiže onaj čuveni gol polu-makazicama, možda i najlepši koji je ikada viđen u mečevima Zvezde i Partizana. Ta utakmica je još po nečemu ušla u anale. Pri vođstvu gostiju od 2:0, svirao sam penal za Partizan koji je Čakar pretvorio u gol i smanjio rezultat. Ništa nije bilo sporno, Sakić je kasnije priznao da je igrao rukom. Ali se posle toga čekalo 21 godinu da neki sudija ponovo pokaže na belu tačku u korist crno-belih".

TOP 11 – Nebojša KRUPNIKOVIĆ (vezni red)

"Fin i kulturan momak. Bili smo posle zajedno u Japanu, on je stigao malo posle mene. Još tada je lepo govorio engleski, imao manire… onako, pravi šmeker, svestran… nije mu fudbal bio jedino opredeljenje u životu. Često smo se vraćali na tu utakmicu i na taj njegov gol. Sudio sam mnogo utakmica u karijeri, ali nikada nisam video lepši potez. Sve je bilo perfektno. Centaršut Darka Kovačevića, Nebojšino kretanje, koordinacija, način na koji je zahvatio loptu, Pandurovićev pokušaj parade… sve kompletno. Vanserijski, neponovljivo".

Kup Jugoslavije (finale), 9. maj 1987.
Beograd, Stadion JNA, 30.000 gledalaca

HAJDUK – RIJEKA 1:1, penalima 9:8
Strelci: Asanović 43’p – Radmanović 85’.

HAJDUK: Pralija (Varvodić), Jarni, Dražić, Andrijašević, Setinov, Tipurić, Deverić, Čelić, Bursać, Asanović, Bućan (Adamović).  
RIJEKA: Ravnić, Jelavić, Rubčić, Kotur, Paliska, Sredojević, Janković, Mladenović, Radmanović, Matrljan (Škerjanc), Vujičić (Valenčić).

Specifične okolnosti. Sudar dve zaraćene navijačke grupe i dva kluba koja su u staroj Jugi važila za specijaliste u Kupu Maršala Tita.

"Utakmica zbog koje se podiglo mnogo prašine. Gledao sam 100 puta snimak spornog detalja i ne može niko da me ubedi da sam pogrešio kod dosuđivanja penala za Hajduk. Linija je sastavni deo kaznenog prostora, a Paliska je sapleo Bućana baš na tom mestu. Riječani mi zameraju i zbog žutog kartona koji nisam pokazao Tipuriću, ali to su frivolne stvari. Ja da sam hteo da pomognem Hajduku, učinio bih to u regularnih 90 minuta. Ne bismo se maltretirali tri sata na terenu i ne bi bilo one beskrajne serije penala".

Recimo, 22 ili 23 šuta sa 11 metara… ko će ih sve izbrojati.

"Otprilike toliko. Bursać je promašio, ali Ravnić nije iskoristio meč loptu za Rijeku. Posle je Varvodić izrastao u junaka. Odbranio je udarac Paliske, savladao Ravnića i obezbedio navijačima Hajduka neopisivo slavlje na stadionu Partizana. Nisam se uplašio zbog pretnji i grafita po Rijeci. Deset dana posle finala kupa, odrede me da sudim na Kantridi. Klasično me nameste. I to ne kao glavni, nego ovamo uz aut-liniju, da bih bio što bliže navijačima. Rijeka je igrala protiv Olimpije… ili Radničkog iz Niša… ne sećam se… ali odem, mrtav ‘ladan. Šta ću, znam da nisam ništa zgrešio i mirna mi savest. Izdržim ja zvižduke, pljuvanje, vređanje… Rijeka pobedi, mene sa stadiona isprate ovacijama. To su mi najslađi aplauzi u celoj karijeri".  

TOP 11 – Zoran VARVODIĆ (golman)

"Ne bih ga stavio ni u ludilu, jer je budaletina. Ali, fali mi golman. Baš težak tip. Ni Mauro Ravnić nije bio ništa bolji. Golmani… teške dilee. Svađali su se tokom tih penala, izazivali jedan drugoga, provocirali… Frka je bila. Sklanjaju loptu… pa je šutnu na atletsku stazu… moglo je u jednom trenutku da dođe i do fizičkog obračuna, jedva sam ih razdvojio".

Izvor: Tomislav Mihajlovic

Kup Jugoslavije (finale), 21. maj 1992.
Beograd, Stadion JNA: 39.370 gledalaca

PARTIZAN – C. ZVEZDA 2:2
Strelci: Mijatović 65’, Jokanović 76’ – Mihajlović 37’, Pančev 71’

PARTIZAN: Omerović, Stanojković, Gudelj, Novak, Petrić, Jokanović, Bogdanović (Miletić), Mijatović, Šćepović (Vorkapić), Brnović, Krčmarević.
C. ZVEZDA: Leković, Radinović, Stojkovski (Vasilijević), Jugović, Belodedić, Kristić, Ivić, Bolić, Pančev, Ratković, Mihajlović.

Partizan Zvezda 2:2
Izvor: YouTube

Još jedno finale kupa, ali sa daleko više aktera vanserijske klase u odnosu na duel Rijeke i Hajduka.

"Partizan je na Marakani stekao minimalnu prednost golom Bude Vujačića, ali je u revanšu sve prštalo od atomskog fudbala. Spektakularna utakmica, Osimova poslednja na klupi Partizana. Prelepi golovi, Mihin iz slobodnog udarca, pa Mijatova sjajna reakcija na centaršut Bogdanovića... Jokan je dao taj odlučujući za 2:2. Zaplivao je kroz vazduh i prosto oduvao odbrambenog igrača Crvene zvezde. Fenomenalna atmosfera na stadionu, nije bilo ni najmanjeg incidenta. Eto, taj trofej je jedina konkretna stvar koju je Partizan dobio kada sam ja bio u ulozi delioca pravde. U prvenstvu nemaju nijednu pobedu protiv večitog rivala".  

TOP 11 – Slaviša JOKANOVIĆ (vezni red)

"Bio je nekako u senci Peđe Mijatovića, iako je odrađivao ogroman posao na sredini terena i bio od izuzetnog značaja za ekipu. Zabeležio je mnogo nastupa i za reprezentaciju Jugoslavije, uvek se ponašao korektno i bio prototip fino vaspitanog momka. Biram ga u idealan tim iz još jednog razloga. Za razliku od Mijata koji je fudbalski ‘uginuo’ od kako nije više na funkciji u Realu, Jokan i dalje ’živi’ i bavi se trenerskim poslom. Napravio je čudo sa Fulamom i siguran sam da će i po povratku iz Katara nastaviti sa dokazivanjem u kremu evropskog fudbala".

Prvenstvo Jugoslavije, 22. jul 1979:

SARAJEVO – VARDAR 3:0
Strelci: Smajić 23’, 34’, Lukić 76

SARAJEVO: Janjuš, Vidović, Lukić, Milak, Ferhatović, Hadžibegić, Sušić, Avdić, Nikolić, Smajić, Pašić.
VARDAR: Mutibarić, Banković, Jovanovski, Grnčarov, Micevski, Manevski, Gligorovski, Georgijev, Gruevski, Georgijevski, Ringov.

Fali nam još jedna utakmica da bismo kompletirali tim od 11 igrača. Pa koja druga, nego ona prva. Vatreno krštenje na elitnoj sceni jugoslovenskog fudbala.

"Ja sam tog leta sudio Vardaru protiv Trepče u baražu za ulazak u Prvu saveznu ligu. Čuvena utakmica. 30.000 gledalaca. Vladica Popović na klupi Trepče, Štef Bobek trener Vardara. Jedna vrsta Večitog derbija. Vasil Ringov je tada prvi put u životu dao gol glavom. I kreće nova sezona, drugo kolo, mene šalju da debitujem na Koševu. Sarajevo je u tom periodu imalo moćnu ekipu. Te sezone su bili jesenji prvaci, a godinu dana kasnije osvojili i šampionsku titulu. Ali ima jedan interesantan detalj sa te utakmice koji je meni zauvek ostao u srcu".

???

"Izveo sam ekipe na teren i taman se spremao da dam znak za početak, pojavljuje se tip na Tomosovom mopedu (!?). Poštar (!!!). Na sred stadiona. Ušao je kroz onaj tunel, prošao atletskom stazom i doneo mi neki telegram do centra igrališta. Svi su bili u čudu, niko ne znao o čemu se radi. Ja sam takođe bio zbunjen, jer se sve to dešavalo dva minuta pre početka meča. Uzeo sam telegram i kada sam otvorio nisam mogao da verujem. Ovi moji drugari iz Beograda, moje starije kolege, Dragiša Komadinić, Dušan Čolić, Abe Stanković, napisali su mi pismo i poželeli sreću u prvoj utakmici na elitnoj sceni".

Na Koševu je počeo svoju sudijsku karijeru, a na istom mestu desetak godina kasnije stavio tačku na zajedničku ligu klubova sa prostora cele Jugoslavije.

"Sudio sam Sarajevo – Dinamo i domaćin je golom Husrefa Musemića vodio na poluvremenu sa 1:0. Dok smo išli ka svlačionici, doletela je konzerva piva sa tribine na kojoj su bili navijači Sarajeva i pogodila me pravo u glavu. Nisam imao drugog izbora nego da prekinem utakmicu. Uveče je u Dnevniku državne televizije objavljena informacija da je sudija pogođen limenkom Laškog piva".

Baš Laškog?

"Da, ali slušaj… Mene je dva dana kasnije pozvao neki čovek telefonom i predstavio se kao marketing menadžer pivare Laško. Ja sam ga naravno opsovao i spustio mu slušalicu. On sutradan pozove ponovo, ja mu kažem ’beži bre čoveče nije mi ni do čega’. Zvao je još desetak puta naredna tri dana i jedva nekako uspeo da me ubedi da nije šala. Poslali su na adresu moje firme nekoliko paketa Laškog piva, uz zahvalnost što sam im obezbedio besplatnu reklamu".

Nažalost, limenke su ubrzo zamenjene bombama, a Koševo je bilo samo uvertira u još žešće sukobe na fudbalskom bojištu.

"Utakmica je prvo registrovana sa 3:0 za Dinamo, pa je odluka poništena i odigran je novi susret po završetku prvenstva. Naravno, sa drugim čovekom u ulozi glavnog arbitra. Sarajevo je pobedilo 1:0 i obezbedilo opstanak, ali ovi u Savezu naprave kompromis pa prošire ligu, da ni Velež ne bi ispao. Ma cirkus. Posle se dogodio Maksimir i ono paljenje jugoslovenske zastave na Hajduk-Partizan u Splitu. Tu utakmicu na Poljudu je sudio Branko Bujić i mi ga i dan danas zezamo da je bio brži od Huseina Bolta dok je bežao od Torcide ka svlačionici".

TOP 11 – Safet SUŠIĆ (vezni red)

"Sarajevo je deklasiralo Vardar sa 3:0, mali Smajić je dao dva gola. Ne Admir, nego onaj drugi. Ali, Pape je odigrao fantastičnu utakmicu. On ih je sam pobedio, iako nije dao gol. To nikada kasnije nisam doživeo u svojoj karijeri, da jedan igrač uzme loptu i da niko ne može da ga stigne. Ja sam ostao pozadi i sreća što ga niko nije srušio, jer ne bih mogao ni da vidim da li je bio fauliran. Prošao je 35 metara, nanizao 5-6 protivničkih igrača i šutirao ka golu. Nestvarno. Pape je bio velemajstor fudbala, jedan od najboljih svih vremena u staroj Jugoslaviji".

Kandidati za trenera:

Bora Milutinović, Evaristo de Masedo, Franc Bekenbauer, Hoze Farija, Ole Nordin, Bobi Robson, Leo Benhaker, Vujadin Boškov, Arigo Saki, Emilijano Mondoniko, Luj Van Gal, Branko Stanković, Toma Kaloperović, Ljupko Petrović, Ljubiša Tumbaković, Ivica Osim, Vladica Popović, Fuad Muzurović, Stjepan Bobek, Josip Skoblar, Mladen Vranković.

TOP 11 – Ivica OSIM (trener)

"Kapa dole Vujketu i Bori, ali Švabo je bio genijalac. Neponovljiv. U Partizanu se tačno video njegov trenerski rukopis. A sa reprezentacijom je napravio čudo. To u Italiji je najveći uspeh u istoriji našeg fudbala. Ok, imali smo Čile ’62. Ali, ovde je bilo i igre i rezultata, u mnogo jačoj konkurenciji. Ja ga se sećam i kao igrača. Nije bio nešto brz, zbog konstitucije. Ali sa loptom čarobnjak. Kasnije smo se družili i u Japanu. Setio se i ponovo me pitao kako sam primetio da me Kazagrande folira u Amsterdamu. Eh, kako. Pa kako policijski inspektor nanjuši lopova".

Zoran PETROVIĆ – Mojih TOP 11: Varvodić – F.De Bur, Flores, Kirarte – Jokanović, Krupniković, Sušić, Mateus – Gulit, Lineker, Šestić. Trener: Ivica Osim

Tagovi