Nije dovoljno to što su kante za smeće već pune do pola i što je više komšija i ovoga puta promašilo kontejner, nego se još, iz minuta u minut, smenjuju ekipe koje djubre razbacuju na sve strane tražeći robu za otpad.
Onda dolaze ljudi sa novim kesama smeća i, pošto nemaju gde s njima, ostavljaju ih pored kontejnera. Slede nove ekipe sa triciklima koje te kese razbucavaju bez milosti. Još ako duva vetar djubre se fenomenalno raznosi na sve strane. Upada u obližnja dvorišta, pa čak i na terase nižih spratova.Proleće je, renoviranja su u toku, pa stiže i majstor iz obližnje zgrade u kojoj se sredjuje neki stan. Dovlači, jednu po jednu, deset ogromnih kesa punih šuta. Sve ih poslaže oko kontejnera, pljesne rukama dva-tri puta i ode. Dolaze, zatim, još dvojica. Naslanjaju ramove od izvaljenih starih vrata i prozora na kante i ono rasuto djubre, zapale po cigaru, malo pričaju i odoše odakle su došli. Dodju, najzad, i ovi iz gradske čistoće istresu kante, pokupe ono razbacano sitno djubre i, naravno, ostave šut i drvene ramove. To se, kažu, kupi jedanput mesečno, a i nije mu tu mesto već je vlasnik stana ili onaj koji izvodi radove dužan da kabasti otpad odveze direktno na deponiju.
Ne prodju ni dva-tri sata, a slika se ponavlja. I, tako već godinama. U svakom gradu.
U selima nešto malo drugačije. Uz prostor gde se živi, na razdaljini manjoj od sto metara baca se takodje sve i svašta. Idealno je ako u blizini postoji neka reka, ili jezero. Tu sve leti u vodu.
Iz jezera Perućac na Drini svake godine u ovo doba izvade stotine tona plastičnih flaša koje se zaustave na brani hidroelektrane. Čiste ljudi jezero, jer je baš tu plaža, hotel, kamp, restorani, splavovi. Onaj silni krš koji je bačen u reku tu ili u gornjem toku i potonuo, srećom, ne vidi se.
Daleko od sela i bilo kakvog puta u jednoj bistroj rečici video sam ne malo plastičnih kesa, ali i prevrnutu školjku “juga”. Koliko su se ti namučili dok su je doneli dotle, i kako im je uopšte palo na pamet da je tu bace.
Pre nekoliko godina Dunav je opao na najniži vodostaj u poslednjih nekoliko decenija, pa su se sa dna ukazale i davno potonule ladje, ali i kamioni, traktori, automobili, veš mašine.
I zelena, šumovita izletišta posle roštilja i drugih uživancija liče na deponije…
Divlje deponije niču na sve strane. Kažu da ih trenutno u Srbiji ima 4.484. Već se gušimo u djubretu. Neko je izračunao da stanovnici Srbije svake godine bace oko 2,5 miliona tona smeća. Od toga se samo 60 odsto sakuplja organizovano, a ostalo završava pored puteva, zgrada, u šumama, rekama …
Ne kažem da smo najgori narod u tom pogledu, ali da nismo vaspitani je - tačno. I, da se ne kažnjavaju oni što tako rade je, takodje, tačno. A prevaspitanje je decenijski posao. I tu se red stvari zna: uvek prvo ide kažnjavanje, pa sledi dugotrajna edukacija. Ako je za utehu, Evropa koju svi pominju kao uzor, pre samo nekoliko decenija bila je u tom pogledu možda i gora nego mi sada.