Da li se novine čitaju od prve stranice prema poslednjoj ili obrnuto, naravno nije naročito važno, ali je tačno da to lako primećujemo i na osnovu toga zaključujemo kako je neko, pre svega, zainteresovan za sport, a drugi, na primer, za politiku. I na internetskim portalima se, kao čitaoci, verovatno delimo po sličnom principu, samo što tu nemamo “direktan uvid” jedni u druge. Takve podele koje pominjem važile su i još važe, ali sve manje su, da tako kažem, dominantne.

Tabloidizacija (baš rogobatna reč) je poslednjih godina poharala kompletnu svetsku medijsku scenu (sem malog broja izuzetaka) i tu, čini mi se, nema šta više da se kaže na temu kako i zašto. Pitanje koje, za sada, nema odgovor jeste koliko će to trajati i da li, kao i sve drugo, ipak ima svoj kraj.

Tokom devedesetih godina, priznajem, i sam sam u surovom ratnom vremenu zavideo čitaocima u srećnijim državama na tome što su u njihovim medijima skandali tipa ko je koga u tzv. VIP društvu ostavio, prevario, uštinuo za određeni deo tela… objavljivani kao glavne vesti. Često bih pomislio koliko je dobro kada su u nekom društvu glavne teme sex skandali ili protesti zelenih zbog zagađenja životne sredine, a ne koliko je ljudi ubijeno, poginulo ili proterano. Naših ili njihovih - svejedno.

I onda, prođe sve to što je prošlo i ovo društvo uđe u tzv. mirnodopski period. Naravno, i njegovi građani i mediji. Pa se i kod nas, eto, već godinama vrte priče slične onima koje sam čitao u inostranim medijima pre dvadesetak godina, a meni i mnogima koje znam već je, blago rečeno, degutantno samo i pogledati fotografije tih “zvezda”, a kamoli čitati detalje njihovih skandala. U jednom slučaju, čini mi se, da je pređena svaka granica izdržljivosti, čak i za najžuću štampu, kada se više od godinu dana, iz dana u dan, javljalo kako su se posvađali, da će se razvesti, da se razvode, da odvojeno pate, da u tv-emisiji ona plače, da (ne)posećuje psihijatra, da će, ipak, uskoro zajedno na more…

To je roba koja se prodaje, od toga se pravi tiraž, na tome imamo najviše klikova na sajtu! Ti odgovori jesu tačni, kao što je tačno da se nekada davno beogradski list za mlade "ČIK" štampao u enormnim tiržima samo zato jer je imao i “zabranjeno voće”. Naime, u svakom broju su štampane tzv. istinite ženske ili muške priče sa sve seksualnim pikanterijama, a i u rubrici “Draga Saveta” imalo je, takođe, šta da se pročita od onoga što u drugim medijima nije bilo “ni u tragovima”. Ono što nisu znali tadašnji čitaoci tog tiražnog lista jeste da su takozvane intimne ispovesti sa sve lascivnostima pisali mnogi novinari, dobro se zabavljajući. Neki od tih tekstova bili su i plod glasnih “kolektivnih razmišljanja” za kafanskim stolovima u “Grmeču”, “Pod lipom”, u “Šumatovcu”... Iz broja u broj izlazile su “fantastične priče”, razbuktavale maštu čitalaca, a tiraž je bio sve veći i veći, bolje reći, sve bolji i bolji.

Negde u to vreme, nije trač već istina, jedan je seljak prodao ogromnog bika da bi njegov sin mogao da snimi ploču. Novokomponovana muzika bila je u začetku, ali i u snažnom naletu. Pevači tog profila brzo su sticali popularnost, započnjila je era solističkih koncerata, ali se, bogami, pevalo i na svadbama i to, za velike pare. Ne znam šta bi s onim što je od prodaje bika snimio ploču, ali sam siguran da je ovde baš tada namirisano gde leži laka lova.

Danas više, izgleda, nema lake love. Internet je ubio muzičku industriju, pa neke svetske zvezde i pod stare dane moraju da prave svetske turneje. Ovdašnji pevači rade to isto. Ni mediji nemaju kud sem u “atraktivne teme” u trci za čitaocima, slušaocima i gledaocima.

Jer, od nečega se mora živeti.