Ili je meni potrebna veća količina adrenalina ili su potpuno u pravu oni koji mi kažu da se manem gledanja samo F1, da ima još toga...
E sad, mislio sam da posle prvih trka F1 ove sezone (uzbudljivo, različiti pobednici…), imam neoborive argumente u raspravama koje povremeno, ali u dužem vremenskom periodu vodim sa starijim bratom koji zastupa tezu – “F1 je OK, ali motori…”!
Moram priznati da za to nisam mario, moje iskustvo sa motorima nije preterano veliko, nisam padao, ali… I sve tako dok, igrom slučaja, nisam ove godine počeo da gledam i taj spektakl. Od svih na startnoj listi znao sam jedino za “Doktora” Valentina Rosija, mada su mi još neka imena zvučala poznato.
Elem, namestim se pred katodom, doduše bila je već četvrta trka šampionata, ona na stazi Le Man u Francuskoj, počne prenos Moto GP i momci me bukvalno “usisaju”. Kakav spektakl! Potom, prilikom intervjuisanja posle trke utvrdim još i da su većina vozača iz vrha u stvari klinci, tu negde oko dvadesetak, možda poneki ima i godinicu-dve više, s izuzetkom pomenutog Rosija, razume se.
OK, kažem sebi, nemaš ti pojma, ovo je za tebe novo, naložio si se na dizajn, šarenilo, prevarili te sjajnim kadrovima vešti kamermani i režiser prenosa… Odlučim, dakle, da ponovim doživljaj, prosto da vidim da li me utisak vara ili je stvarno reč o spektaklu po sebi. Da, u medjuvremenu sam razmenio misli o tome i sa drugarima u bašti, neki od njih mi tek tada rekoše da me nisu ubedjivali da i na motore obratim pažnju jer su znali da sam “ovisnik o svemu što se trka na četiri točka, s posebnim naglaskom na F1”, a da po difoltu ljubitelji četiri ne mare mnogo za trke na dva točka.
Već sledećeg vikenda ne samo da sam planirao da gledam Moto GP, Velika nagrada Katalunje, već sam odgledao i dve trke u nižim kategorijama – Moto 2 i Moto 3. Šta da vam pričam, bio sam potpuno oduševljen. Način na koji voze, spoznaja da su jedan drugom “u točku” pri tolikoj brzini, način na koji vrebaju priliku za obilaženje, greške koje čine želeći da budu što bolji, da koče kasnije pred krivinom, ma uživanje. A o kadrovima “vozića” od po šest, pa i osam vozača koji prolaze kroz šikanu k’o vezani jedan za drugog da i ne govorim.
Tako sam sada već počeo ne samo da pamtim imena, već i da navijam. Lorenco, Stoner (moj ljubimac), Pedrosa, Doviciozo… u najjačoj klasi, Janone (budući šampion, verujte mi, moto Kimi takoreći), Luti i Markes… u Moto 2 i Vinjales, Korteze i mali Rosi u Moto 3 (nije Valentinov rodjak, ovaj je Francuz) stvarno dižu adrenalin svakom ko gleda, rekoh, sjane trke. He, još malo mi treba da udjem u fazon, da “počnem da čitam” detalje u položaju tela, mestu kočenja, uglu ulaska u krivinu i ostalih signala potrebnih da se prenos gleda očima poznavaoca, pa bog da me vidi!
Razume se, prva ljubav zaborava nema, čekam nestrpljivo F1 i GP Kanade u nedelju, a dok ne savladam i motore - dodatnu količinu adrenalina nadoknadjujem i voženjem kartinga.
Težak fizički rad, verujte mi, ali ogromno zadovoljstvo! Preporučujem.