"Ja nisam ničiji uzor, ja sam samo košarkaš", često je govorio Charles Barkley. A kakav je košarkaš bio... Tako silan i dominantan na terenu.
Jedan od onih koji je mogao sve sam. Charles je bio prenizak za svoju poziciju, sa vječnim viškom kilograma, ali je pravio haos u reketu... Poentirao, skakao i asistirao, prosto nosio protivnike na ramenima.
Mlađi ga znaju kao duhovitog komentatora TNT-a, za moju generaciju je bio definicija igračke zvijeri.
Magic je imao osmijeh. Čovjek sa takvim osmijehom jednostavno ne može biti loš. Michael Jordan je bio savršena košarkaška i marketinška mašina, koja nikada nije dala kontroverznu izjavu. Larry Bird se uvijek držao po strani, kao i Moses Malone. Dr. J je bio uglađen i pričao kao da je šef nekog diplomatskog predstavništva. Karl Malone je bio kauboj. Stockton je bio iz hora bečkih dječaka. Samo je Charles Barkley bio svoj i nije se plašio da to pokaže... U svakom trenutku.
Volio sam i volim da gledam puno igrača, ali samo sam trojicu obožavao. Malone, Stockton i Barkley. "Tempo" i "Koš" su se kupovali zbog NBA statistika, ali i sporadičnih izvještaja iz Amerike, gdje se vrlo često pominjala namrgođena njuška iz Philadelphije, koja je briljirala na terenu, ali i ispaljivala za to vrijeme najluđe izjave koje je jedan sportista mogao da lansira.
"Imao sam božiji dar u skoku, ostali segmenti moje igre nisu bili bog zna šta. Nadao sam se da ću moći da imam 10 skokova po utakmici i da nakon 10 godina u NBA zaradim milion dolara te osiguram svoju porodicu", tako je razmišljao Barkley.
U trećem srednje je imao 110 kg na 178 cm visine. Naravno da nije upao među 12 najboljih. Narastao je tokom ljeta do 193 cm, ali je i njegova težina nezadrživo krenula ka 140 kg. Čak i sa tim dimenzijama je bio nestvarno skočan i pokretljiv te je dobio stipendiju univerziteta poznatog isključivo po američkom fudbalu. Pomoćnik tadašnjeg trenera Auburna Sonny Smith je u svoj notes zapisao "Ima jedan debeli, ali je na terenu kao vjetar... nosi sve pred sobom"...
Južnjaci su se pitali "Odakle ovom debelom ovakva silina i skok iz tijela koje liči na sve osim na sportistu"... Mama je objašnjenje nudila u obliku transfuzije krvi koju je beba Charles dobio po rođenju, kada je patio od teškog oblika anemije, koji ga je zamalo koštao života.
Barkley tokom koledža nikako nije uspjevao da spusti težinu. Nije ni da se pretjerano trudio. Sonny Smith je imao pomoćnike koji su po čitav dan šetali sa Charlesom, sjedili sa njim na predavanjima i pazili da se pridržava propisane dijete. Barkley bi nakon utakmice pojeo jedan propisani sendvič, a zatim u svoju sobu prošvercovao tri porodične pizze i do jutra ostavio samo kartonska pakovanja...
Najbolji primjer Charlesove nesposobnosti da se odmakne od stola je došao tokom kampova za olimpijsku reprezentaciju u Los Angelesu 1984.
Barkley je tokom prvog mini kampa izgledao sjajno na treninzima i Bobby Knight se oduševio njegovom igrom, ali je tražio da se do sledećeg kampa dodatno pripremi i skine barem pet kilograma. Barkley ne samo da u propisanom roku nije pipnuo loptu, nego je na postojeću težinu nabacio još 15 kg. Knight ga je prvog precrtao sa spiska, što mu Charles nikada nije oprostio: "I danas mrzim to bijelo k....e, volio bih da sam igrao protiv Indiane do kraja života".
U NBA je došao 1984. godine, kao peti izbor u najjačoj draft klasi u istoriji košarke. Otišao je u Philadelphiju, tamo gdje navijači obožavaju da kritikuju i gdje samo par odabranih uživa bezuslovnu ljubav. Barkley je došao u tim koji je osvojio šampionsku titulu i čiju su svlačionicu držali veterani - Dr J, Moses Malone, Mo Cheeks (za kojeg je Charles u šali volio da kaže kako je imao samo jedno dobro oko i da je njime u kontri vidio samo Dr J-a) i Andrew Toney.
Mladog Barkleya je pod svoje okrilje uzeo Moses Malone, koji nije pričao puno ali se svaka njegova slušala.
On je u Charlesu prepoznao izgubljenog momka sa juga, kakav je i sam bio na početku... "Rekao je da bih mogao preskočiti koji obrok. On me je naučio šta znači biti profesionalac i biti spreman za svaki meč".
Barkley je s obzirom na godine šampionskog kvarteta 76ersa postepeno preuzimao mjesto glavnog igrača. U skoku je bio totalni teror. Čovjek od 193 cm je 1987. godine bio najbolji skakač NBA i to sa gotovo 15 skokova po tekmi, od čega pomalo nevjerovatnih šest u napadu!!
Barkley je najniži igrač u istoriji lige koji je osvojio titulu najboljeg NBA skakača.
"Često mi je govorio: 'Samo šutiraj. Svaki tvoj promašaj ja ću da uhvatim i vratim u koš'. Uglavnom je tako i bilo. Njegova želja da uhvati loptu koja se odbije od obruča je bila najveća koju sam vidio u životu", rekao je odlični šuter Hersey Hawkins, koji je četiri sezone bio Charlesov saigrač.
Za njegovu igru nije bio potreban bilo kakav sistem ili specijalna akcija. Barkley je sve kreirao sam, koristeći svoju nevjerovatnu snagu i osjećaj za skok. Kada dobije loptu na niskom postu, odbrane gotovo da nije bilo. Barkley je svoju ogromnu stražnjicu kombinovao sa zapanjujućom eksplozivnošću i poentirao gotovo bez greške protiv igrača koji su redom bili viši od njega. Ako bi došlo udvajanje, Barkley bi uvijek pronalazio saigrača samog na šutu (vrlo često podcijenjen segment je bio njegov pregled igre. Uostalom, pogledajte njegov pas za Mikea Gminskog protiv Knicksa. Jedno od najboljih dodavanja ikada viđenih u košarci)
Dueli Barkleya i Karla Malone su bili dueli u kojima je doslovno sve pucalo u kontaktu. Za mene bez ikakve dileme dvoboji dva najbolja krilna centra koja sam gledao. Dva igrača kojima ste mogli samo jednom da se postavite za faul u napadu tokom utakmice...
"Moja filozofija je bila da mi se tokom utakmice možeš postaviti za faul u napadu, ali samo jednom, jer ću dok pravim taj faul ja istinski pokušati da te ubijem. Tako da se niko nije postavljao dva puta." (Njegove kontranapade i zakucavanja je ovjekovječila legendarna rep grupa Public Enemy u pjesmi "Rebel Without a Pause", stihovima koje izgovara Chuck D: "Simple and plain, give me the lane, I'll throw it down your throat like Barkley!")
Barkley je lomio i van terena. Davao je izjave koje su vrlo često izazivale negativne konotacije u javnosti. S obzirom da se Charles kretao uglavnom sam, bez tjelohranitelja ili bilo kakve pratnje, svako malo se pojavljivala neka osoba koja je tražila konfrontaciju, a od čega Barkley nije bježao, naprotiv.
Njegovih osam godina u Philadelphiji je proteklo u sjajnim individualnim sezonama te sa malo uspjeha tokom play-offa. Barkley je imao oko 60% šuta iz igre, 25 poena i 12 skokova u prosjeku iz godine u godinu, ali Phila nije imala timski kvalitet da se suprotstavi Pistonsima, Celticsima, Bullsima i Knicksima.
Barkley je bio izuzetno nervozan zbog nedostatka kvalitetnih pojačanja, tako da je otvoreno kritikovao vlasnika tima i menadžment, onako kako samo on zna. Početak njegovog kraja u Philadelphiji je bio incident na utakmici u New Jerseyu, gdje je Chuck pokušao da pljune navijača pod košem koji ga je vrijeđao čitavu utakmicu, a umesto njega pogodio djevojčicu koja je sjedila u blizini. Incident je emitovan u svim vijestima i događaj je dobio nacionalni publicitet.
"To je nešto zbog čega ću se kajati do kraja života. Uradio sam izuzetno glupu stvar, ali ona i njeni roditelji su mi dali priliku da se iskupim i to sam i uradio".
U moru incidenata koji su vrlo često zataškavani, kap koja je prelila čašu je bila tuča u jednom baru u Milwaukeeju, zbog čega je protiv njega podignuta optužnica. Tim ga je mijenjao u Phoenix još dok je suđenje bilo u toku. Kada je dobio poziv agenta i saznao da više nije član Phile, Barkley je na putu kući plaćao ture pića svim putnicima u avionu.
"Vlasnik Katz nikada nije želio da osvoji titulu prvaka, zaista vjerujem u to. Njemu je bilo dovoljno da puni dvoranu i da se plasiramo u play-off. Za više od toga ga nije bilo briga da potroši. Tražio sam Shaqa, a dobio sam Charlesa Shackelforda".
Sezonu u Phoenixu je odigrao fenomenalno, kao uostalom i većinu godina u 76ersima, ali je prvi put u karijeri imao kvalitetnu kolekciju saigrača da ga isprate. Sunsi su ostvarili najbolji omjer u ligi i zatim krenuli u play-off. U prvom krugu su gubili od Lakersa sa 2:0, uz dva poraza na domaćem terenu, pa okrenuli na 3:2. U polufinalu su sredili Spurse, pa u fantastičnom finalu Zapada Sonicse sa 4:3, gdje je Barkley imao triple-double učinke u petoj i sedmoj utakmici.
Finale sa Bullsima je bila čista antologija (jedno od najboljih ikada, obavezno pogledajte svaki meč. Nemoguće dobra košarka se igrala).
Chicago je dobio prve dvije u Phoenixu, Sunsi su dobili treću nakon tri produžetka, gdje je Dan Majerle zabijao trojke iz svalčionice. U četvrtoj je Michael Jordan sasuo 55 poena za tijesnu pobjedu Bullsa, da bi Phoenix uz odličnu utakmicu Barkleya i liječenog kokainskog ovisnika Richarda Dumasa poslao seriju nazad u Arizonu. Sunsi su u šestoj imali dva razlike 15 sekundi do kraja, ali se onda ukazao John Paxson i ostalo je istorija.
Barkleya je poraz protiv Bullsa dotukao. Prazan pogled na press konferenciji nakon završetka finala je govorio sve. Sunsi su imali još dvije odlične sezone, ali su dva puta protiv kasnijih šampiona Houston Rocketsa gubili vođstvo od 2:0, odnosno 3:1. Barkley se posvađao sa Kevinom Johnsonom i ta svađa je rasturila tim Sunsa, jedan od najboljih koji nije uspio da osvoji titulu (Barkley je jednom prilikom rekao Johnsonu: "Ako ti odeš u striptiz bar sa mnom, ja ću otići s tobom u crkvu." Kevin je otišao u striptiz bar, Barkley se u crkvi nije pojavio.)
Rane je zaliječio zlatnom medaljom u Atlanti, gdje je ponovo bio najbolji strijelac američke olimpijske reprezentacije, šutirajući zapanjujućih 82% iz igre. Barkley je ubrzo mijenjan u Houston da nešto pokuša sa Drexlerom i Olajuwonom, ali trojac koji više nije bio u naponu snage nije mogao daleko. Nije pomogao ni dolazak Scottie Pippena, sa kojim se Barkley žestoko posvađao kada je ovaj odmaglio u Portland nakon samo godinu dana.
Sudbina je htjela da Barkley svoju posljednju pravu NBA utakmicu odigra upravo u Philadelphiji. Ruptura kvadricepsa ga je odvojila od terena na četiri mjeseca, ali Charles se vratio jer je želio da teren napusti na obje noge. Posljednji koš u karijeri je ubacio nakon ofanzivnog skoka protiv Vancouver Grizzliesa, zatim je napustio teren i rekao konačno "zbogom" košarci.
Čak i sada, Barkley je duša TV studija koji se smatra najboljim u bilo kojem američkom sportu već gotovo deceniju. "Inside the NBA" je poligon gdje Emmyem nagrađeni Charles ne može da izgovori pola imena igrača, niti da prepozna one koji malo igraju. Opet, čovjek koji odgleda po par minuta većine utakmica o kojima priča, uspjeva svojom iskrenošću i smislom za humor da gledaoce drži prikovanim za ekrane.
Charlesa sam imao priliku da upoznam u Dallasu prije nekoliko godina. U lobiju hotela je bilo barem 30 sadašnjih i bivših NBA igrača i znate oko koga je bila najveća gužva? Barkley je držao govor svima koji su htjeli da slušaju, grlio se i šalio sa potpunim strancima... Slikao sa svakim ko je to htio. Nijednog trenutka nije izgledao kao da se dosađuje ili kao da mu je ispod časti zato što nije u društvu "sebi ravnih". Charlesu je uvijek bilo udobno u vlastitoj koži. Vrhunac je bio kada je počastio sve u svojoj blizini pićem u hotelskom baru, takvi ljudi se u vrhunskom sportu jednostavno ne pojavljuju često...
"Titula? Meni košarka ne duguje ništa... Ja dugujem sve u svom životu košarci. Da je nije bilo, ja bih ostao siromah iz Alabame. Ovako sam obišao čitav svijet. Upoznao sam nevjerovatan broj ljudi, upoznao sam predsjednike država, kraljeve, prinčeve, ljude koje nisam ni sanjao da mogu sresti, a kamoli upoznati. Zaradio sam novac kojim mogu da zbrinem i svoju kćerku i njenu djecu kada dođu na svijet. Sve to zbog ovog sporta. Ja košarci dugujem sve..."
