U 13 sezona ABA lige nismo vidjeli previše iznenađenja. Ovo je svakako bilo najveće. Uzimajući u obzir stanje kluba, broj igrača, finansije, potpuni zaborav u koji je pala, Cibona je titulom i plasmanom u Evroligu napravila pravi podvig.
Pamtim još uvijek jako dobro prvu sezonu Jadranske lige. U hladnoj Zetri gledalaca nije bilo ni za lijeka. Bosna je u tom premijernom izdanju ovog takmičenja ostvarila valjda dvije pobjede i za vrijeme mandata Draška Prodanovića izvrtila preko 20 igrača. Najbolji strijelac lige je bio Marino Baždarić, tada igrač Rijeke tj. Triglav Osiguranja, kako su se u ono vrijeme zvali. Baždarić je i 13 godina kasnije u ligi. Saigrači su mu u svlačionici Cedevitinog trening centra ove sezone zaljepili sliku na kojoj se sprema da šutira, samo što umjesto lopte u ruci ima - ogromnu ciglu.
Tokom trajanja ABA lige nismo vidjeli previše iznenađenja. Najveće je do prije par dana držao Zadar, koji je u Ljubljani 2003. godine izrešetao Maccabi iz Tel Aviva i osvojio trofej. Zadar je imao Marka Popovića u vrhunskoj formi, Michaela Meeksa, reprezentativca Kanade, te rotaciju od devet igrača, gdje prostora nije bilo za tada 19-godišnjeg Marka Banića. Maccabi je bio izuzetno jak (Vujčić, Goree, Lewis, Sharp, Burstein, Bluthental, Udrih, Bešok), ali su te godine tražili identitet nakon odlaska Huffmana i Mcdonalda, te su tek naredne kompletirali tim koji je osvojio dvije Eurolige zaredom.
Negdje u blizini ovog uspjeha Zadra stoje i dva trofeja Reflexa tj. FMP-a. Posebno prvi, osvojen u Zagrebu, sa povrijeđenim Reggie Freemanom u finalu protiv Cibone, za koju su tada igrala danas dva trenera - Slaven Rimac i Jurica Golemac. Drugi je bio u Sarajevu protiv Partizana. Oba trijumfa sa po poenom razlike. Krka je 2011. igrala F4 kada je to malo ko očekivao. Prvo mjesto u ligi prošle sezone je osvojila Igokea.
Cibona je u beogradskoj Areni nadmašila sve to. I Zadar i Reflex-FMP, Hemofarm, i Krku i Igokeu. Nikada tim sa manje resursa, sa lošijom situacijom u klubu, sa kraćom rotacijom igrača i trenera nije osvojio ovo takmičenje.
Cibona je jedan od najvećih klubova na prostoru ex-Yu. Dvostruki evropski prvak. Dražen Petrović. Mirko Novosel. Možda i šuterski najbolja ekipa koja je viđena na ovim prostorima. Prvi su imali najbolje uslove. Prvi su imali svoju dvoranu. Čak ni raspad Jugoslavije nije uticao na Cibonu, štaviše. Postali su hrvatski Maccabi. Najskuplje plaćeni domaći igrači, najbolji stranci, najbolji ugovori, odvođenje mladih igrača koji se dopadnu. Redovno učešće u Euroligi.
Kada smo prije 10 dana otišli na trening Cibone u "Kutiju šibica", izgledali su zaboravljeni od svih.
Iz obližnjeg fitnes centra tek bi povremeno neko provirio da pogleda odakle TV ekipa i šta to snimaju, u stilu "Zar još nekoga zanima Cibona?"
Stručni štab od dva čovjeka. Tim menadžer koji obavlja još pet funkcija u klubu. Oprema koja izgleda kao da je donesena od kuće. Na treningu je bilo igrača tek toliko da se može igrati pet na pet... Opet, ljubav i poštovanje među njima su bili vidljivi i nakon pet minuta. Blassingame je zezao ostatak ekipe, Šarić je zavrtao slobodne udarce na rukometni gol, svi su se tapšali i grlili nakon dobrog poteza. Slaven Rimac je emitovao neku čudnu mirnoću. Izgledao je i zvučao kao čovjek koji duboko vjeruje u svoj tim i svoje igrače bez obzira na okolnosti. Drugačije valjda i ne može da se radi u datim uslovima.
Nakon odlaska Nevena Spahije, Strawberrya, Janninga i Žižića, Cibona je negdje oko Nove godine imala gostovanje u Kragujevcu. Poraženi su u neizvjesnoj završnici. Nakon meča, ljudi bliski Ciboni su glasno razmišljali: "Ne znam kako ćemo uopšte ostati u ligi. Naša situacija je očajna."
Cibona je uspjela da zadrži Darka Planinića, koji je bio daleko od prave forme. Doveden je na žeton Ivan Siriščević, koji je potpisao doslovno za stan i hranu. U seriju pobjeda je krenula ekipa koja je u tom trenutku vidjela jednu platu od početka sezone, čiju je igru podigao 20-godišnjak, oko čije su se karijere "brinule" desetine "baba", koja je imala jednog jedinog centra, te u nekim trenucima samo jednu izmjenu. Organizovanje igre prepušteno je sporadičnom američkom veteranu od 175cm, koji balansira između izgubljenih lopti i ljubavnih problema. Nekako, vrlo često neobjašnjivo, ova družina je dogurala do F4.
Iskreno, Ciboni sam iz čiste kurtoazije dao i onih 20% šansi da mogu proći u finale. Svi su znali kako će Cibosi da se postave u toj utakmici. Kombinovana odbrana, široko u napadu, pick and roll, popunjen reket, dopustiti šut nekim protivničkim igračima i računati da će Zvezda ući u nervozu. Opet, Cibona sa vrlo sporadičnim šutem sa distance, bez prave rotacije pod košem, može tako da igra poluvrijeme, možda tri četvrtine. Onda će ih stići umor i ofanzivni skokovi protivnika, problemi sa ličnim greškama...
Stigao ih je jedino umor. Ali i to su pregurali. Jerel Blassingame je stvorio 50 poena za svoju ekipu na tom meču (28 poena i devet asistencija), svađao se sa svim protivničkim igračima i usput ubacivao ključne trojke i slobodna bacanja (Nakon meča u hotelu Blassingame je kucanje poruka prekidao jedino kada bi se čuo zvuk štikli. Tada bi ostavljao telefon i ispravljao se u ramenima, te gledao u nadolazeću žensku osobu sa izrazom lica: "Hej, to sam ja. Sada sam ubacio 30 poena.")
Cibona je tokom dva sata utakmice vrtila dvije iste akcije u napadu. Blassingame i Šarić su zajedno izgubili 17 lopti. Većinu u pokušaju da nešto kreiraju za sebe ili saigrače. Ne u alibi pokušajima da skinu odgovornost.
To je vjerovatno i najveći uspjeh Slavena Rimca ove sezone. Stavio je u službu tima i rezultata izuzetno talentovanog igrača. Isto je uradio i sa playmakerom, koji je uglavnom bio poznat kao neko ko samo prevodi loptu. Stariji igrači u timu su upravljač prepustili Dariju Šariću, svjesni da ovaj tim prepun mana može otići onoliko daleko koliko ga odvede ovaj momak iz Šibenika. Na kraju se na opšte iznenađenje ispostavilo da je to titula.
Šta napisati o Šariću što do sada nije rečeno ili napisano. One greške koje je napravio u završnici polufinala je naplatio sa kamatom u finalu protiv Cedevite, gdje je njegova Cibona ostvarila rutinsku pobjedu. Dario je zamalo napravio triple-double, pogodio je čak pet trojki te podijelio pet blokada. Branio je i napadao sa četiri pozicije.
Nikada igrače nisam dijelio na pobjednike i one druge. Gomila vrhunskih igrača nikada u karijeri nije osvojila bitan trofej, pa opet niko normalan ne može da ospori njihovu briljantnost na terenu. Ali uzimajući sve to u obzir, Dario Šarić je mogao da odustane još na pola sezone. Momak oko čije su se karijere već sada prošunjale gomile sumnjivaca i smutljivaca je mogao da kaže: "Šta me briga..." i da šutira do iznemoglosti, nauštrb saigrača i uljepšavanja statistike. Šarić je mogao da ode linijom manjeg otpora i da odmah po završetku sezone spakuje stvari i ode negdje gdje ima i previše love za talente poput njega. Što bi rekao Larry Bird: "Ja ću svoje pare da zaradim sa vama ili bez vas..."
Opravdanja je barem bilo dovoljno. Treba samo jednom da vidite sastav Cibone i za svaki poraz možete da nađete barem 20 opravdanja. Šarić ih nije tražio. Slušao je trenera i saigrače. Vukao je i grizao do pobjede svaki put. Ovaj F4 je valjda i defintivna potvrda da će Šarić biti vrhunski igrač. Ima karakternu crtu koja ga tjera naprijed, da želi više svaki put. To je osnovna razlika...
Cibona je i nakon ovog trofeja klub kojeg pritišću milionski dugovi, koji je u realnoj opasnosti da ne nađe sredstva za Euroligu (mada bi to nakon ovakve pobjede bilo zaista previše), o kojem brigu vode osobe koje košarka ne zanima, što se vidi na svakom koraku. Ali, ova Cibona je i jedna prava košarkaška priča. Priča iz nekog sportskog filma o totalnom autsajderu. Tim koji je ostavljen od svih, koji se okrenuo sam sebi i na kraju u nevjerovatnoj završnici postao šampion.
Slaven Rimac je iz svog debija na klupi Cibone izvukao džek-pot. Preuzeo je ruševinu od tima, preuzeo je ekipu koju niko nije htio i odveo je do trofeja. Košarka je sjajna, luda i čudna u isto vrijeme. Rimac možda osvoji još 10 trofeja u karijeri, možda više nijedan, ali ovo što je napravio u nedelju će pamtiti do kraja života...