Ostali kolumnisti
31.05.2013.
Poslednji juriš Grega Popoviča?
Čovek koji je, uz pomoć Tima Duncana, pretvorio nekada ispodprosječne Spurse u jedan od najboljih timova u bilo kom američkom sportu, ove sezone mogao bi da završi fantastičnu trenersku karijeru...
Svaki trener dođe u period kada godine stresa, nervoze, neprospavanih noći, loše hrane, tableta, alkohola i cigareta učine svoje. Za većinu vrhunskih trenera ništa nije došlo lako. Trud je ogroman, a nagrada vrlo često nije u skladu sa uloženim naporom.
Kako mi je jedan veliki majstor tog posla rekao: "Kada sam konačno postao evropski šampion, nakon onih početnih minut-dva zagrljaja i čestitki osvrnuo sam se oko sebe i pomislio: 'Jebote, zar je to sve? Da li je ovo ta nagrada za sve nervoze, preskakanja srca, nesanice i muku koju osjećaš nakon poraza?'. Pljuju te i kritikuju budale koje nemaju pojma o košarci. Navijači vrijeđaju tebe i tvoju porodicu. Sugestije ti daju potpuni idioti. Potplaćeni novinari te ciljano ujedaju. Stalno misliš da je titula taj osjećaj koji učini da to sve vrijedi. Svaki put kada se sjetim tog perioda kažem da je patnja kroz koju prođeš tokom jedne sezone vrhunske košarke mnogo veća nego taj trenutak kada si na vrhu. Satisfakcije vrlo često nema, odnosno ubjediš sebe da je ima...".
Phil Jackson nije izdržao. Stentovi, vještački kukovi i koljena. Don Nelson je uvijek imao taj "Hajde da popijemo koju..." stav i uvijek je shvatao da u životu ima važnijih stvari, ali je to ujedno i bio njegov način da se izbori sa pritiskom.
Pat Riley je opet sve uradio pametno i kada je Shaquille O'Neal krenuo da ga udari shvatio da mu takve stvari ne trebaju u životu. Odabrao je najbolju moguću lokaciju za život i iz sjene pomagao Eriku Spoelstri. Bolje da imam preplanuli ten i uživam u laganim večerama nego da provodim 14 sati u kancelariji.
Dovoljno je da jednom pogledate lice Toma Thibodeaua i da vidite kako izgleda posvećen trener i čovjek koji konstatno smišlja taktiku i pokušava da unaprijedi svoj tim. Podočnjaci do poda, nepostojeći socijalni život, bez žene, bez djece...
To je ono što je Larry Brown jednom prilikom nazvao: "Nezdrava ljubav prema košarci". Svako ko istinski voli ovaj sport može da se pronađe u riječima pomalo ludog Browna.
Popovich je prošao vazduhoplovnu školu. Stara priča kaže da je trebao biti agent CIA u Moskvi, da je predao rezime u Langley, te prošao osnovnu obuku i da je neko vrijeme u ulozi agenta proveo na granici Turske sa Iranom i Sirijom ali to je bilo sve....
Larry Brown je odgojio gomilu dobrih trenera, a nigdje se nije zadržao dugo, jer je bio toliki perfekcionista da niko nije mogao da ga podnese duže od dvije godine.
Ispravljao je sve postojeće i nepostojeće mane svojih igrača, prekidao dječiji basket da im pokaže pravilno postavljanje na niskom postu, svakog dana tjerao po pet igrača pa mijenjao mišljenje. Opet, um Larry Browna je stvoren za košarku.
Jedan njegov prijatelj je davno izjavio: "On bi od pet dasaka napravio funkcionalnu petorku". Šampion je bio na svim nivoima. Pretvarao je gubitnike u pobjednike i zatim odlazio. Nebitno da li je to Kansas, Detroit Pistons, LA Clippers. Uhvatio sam sebe kako se smijem gledajući kako SMU univerzitet postaje ove sezone ozbiljan tim, nakon što je bio nebitan preko 20 godina. To je Larry Brown.
Gregg Popovich je upijao kao sunđer svo košarkaško znanje od Browna ali je sebe naučio nečemu što Brown sa svojih 70 plus godina nikada nije imao - strpljenju. Strpljenju da izgura svoj stil na duže staze, da izvuče maksimum iz prosječnih igrača, da nadvisi Brownovu najveću manu - želju da konstantno mjenja sastav tima...
Gregg Popovich je nakon Kansasa pratio Browna u San Antonio, zatim je bio pomoćnik Donu Nelsonu u Warriorsima, pa se opet vratio u San Antonio gdje je spletom okolnosti postao generalni menadžer. Navijači su ga prezirali nakon što je smijenio tada popularnog Boba Hilla i stavio sebe na mjesto glavnog trenera...
Nakon teške povrede Davida Robinsona, Spursi su odlučili da tankuju sezonu kako bi imali što bolju poziciju na draftu. Draft 1997 godine je donosio šansu za dovođenje Tima Duncana, čovjeka koji je uz Gregga Popovicha promijenio sudbinu San Antonija...
Popovich i Duncan su, uz pomoć Davida Robinsona, donijeli prve dvije titule Spursima. Timmy i Pop zatim još dvije. Gregg Popovich je tokom svih tih godina vjerovao u kvalitetnu odbranu, u spuštanje lopte na Tima Duncana, u sporu i metodičnu košarku. Čelnici NBA lige su padali u nesvijest na svaki plasman Spursa u finale.
Finalne serije San Antonija protiv New Jerseya, Detroita i Clevelanda su najmanje gledane utakmice NBA završnice u modernoj istoriji lige. Spursi su postali šampioni 1999 ubacivši 78 poena u petoj utakmici!? Prosječnog ljubitelja košarke igra Spursa apsolutno nije zanimala.
S druge strane, Popovicha apsolutno nije zanimalo šta ko misli. "Ovo je naša igra, donosi rezultat, doviđenja". Pop je stalno ponavljao svoje principe. "Igraj u skladu sa svojim mogućnostima", "Ne pokušavaj da budeš junak", "Ne iskači iz svoje uloge".
Spursi su se uvijek trudili da biraju igrače koji neće narušiti harmoniju, koji će raditi svoj posao i ići kući, koje neće zanimati naslovne strane. Čak i ako su malo slabijih individualnih kvaliteta, nije problem, dok god im ne treba previše pažnje i dok ih je lako održavati. Možeš da budeš igrač odluke ala Stephen Jackson, možeš da pogodiš brdo ključnih trojki, može i da te hvali Tim Duncan, ali ako postaneš teret u svlačionici ili tražiš previše novca dobićeš put do izlaznih vrata...
Brent Barry se zaprepastio kada je u julu u dvorani vidio Duncana kako stepuje u defanzivnom stavu po čitavom terenu. Pop je jednako galamio na Duncana kao i na Jarena Jacksona ili Speedy Claxtona ili Parkera i Ginobilija. Duncanu to nije smetalo i to je vjerovatno jedan od pet takvih nosilaca igre u ligi, ako ih ima i toliko.
Lebron je, na primer, želio u više navrata tokom prve godine da zadavi Spoelstru dok mu Pat Riley nije objasnio da tako neće ići.
Veličina trenera se ogleda u tome da prilagodi igru ekipi kakvu ima, kao i da vjeruje u svoje principe, ali i da bude spreman na promjenu kada vidi da to njegovo više ne prolazi.
Zadnje tri godine Spursi igraju izuzetno brzo, za njihove standarde to je turbo pogon. Igraju sjajan pick and roll, šutiraju puno trojki koje pogađaju u izuzetno visokom procentu. Lopta leti u napadu sa jedne na drugu stranu. Niko je ne carini. Od ekipe koja je uglavnom igrala dosadno do bola (ako izuzmemo par serija protiv Phoenixa) i nekada bezidejno gurala loptu pod koš, Spursi su postali ekipa koja trči, šutira i asistira u velikim količinama.
Sposobnost Popovicha i njegovog stručnog štaba da razvije igrače koje niko neće ili koje većina previdi je postala gotovo legendarna. Dovoljno je samo da pogledate zadnje tri godine: Green, Baynes, Mills, Ayres, Gary Neal, lagano uvođenje Cory Josepha, revitalizacija Borisa Diawa kojeg je malo ko želio. Konstantni napredak Thiago Splittera.
Da vam je neko pričao da će Aaron Baynes od svih ljudi igrati u ekipi koja u NBA ima 62 pobjede vjerovatno biste ga čudno pogledali, ali svi ovi igrači su u datom trenutku davali bitne minute i doprinos igri San Antonija. Uostalom, koliko bi trenera uspjelo da vrati svoj tim u finale nakon onakvog poraza prošle sezone?
Spursi su se nakon pravog nokauta u utakmicama 6 i 7 vratili u nevjerovatnom stilu. Allenova trojka bi ugasila na dvije-tri godine barem 90% timova, o ekipi u kojoj su nosioci igre blizu 40-te da ne pričamo, ali Gregg Popovich je žilav tip kao i njegova ekipa.
Očekuje nas drugo finale zaredom između Miamija i San Antonija. Prvi put od legendarnih duela Chicaga i Utaha imamo dvije iste ekipe, dvije godine zaredom u finalu. Svi elementi potrebni za veliki duel su tu. Lebronov put ka trećoj tituli zaredom, Wadeov ka četvrtoj, stvaranje dinastije, osveta Spursa, peti trofej za Tima i Popa, iskupljenje Ginobilija, sedam budućih članova kuće slavnih, jednostavno sve je tu...
Opet, bez obizra na ishod ovog finala, Gregg Popovich će svoju najvažniju utakmicu igrati po završetku sezone. To je meč u kojem će svi navijati za njega. Da džangrizavi gospodin još dugo krstari uz aut liniju....
Svaki trener dođe u period kada godine stresa, nervoze, neprospavanih noći, loše hrane, tableta, alkohola i cigareta učine svoje. Za većinu vrhunskih trenera ništa nije došlo lako. Trud je ogroman, a nagrada vrlo često nije u skladu sa uloženim naporom.
Kako mi je jedan veliki majstor tog posla rekao: "Kada sam konačno postao evropski šampion, nakon onih početnih minut-dva zagrljaja i čestitki osvrnuo sam se oko sebe i pomislio: 'Jebote, zar je to sve? Da li je ovo ta nagrada za sve nervoze, preskakanja srca, nesanice i muku koju osjećaš nakon poraza?'. Pljuju te i kritikuju budale koje nemaju pojma o košarci. Navijači vrijeđaju tebe i tvoju porodicu. Sugestije ti daju potpuni idioti. Potplaćeni novinari te ciljano ujedaju. Stalno misliš da je titula taj osjećaj koji učini da to sve vrijedi. Svaki put kada se sjetim tog perioda kažem da je patnja kroz koju prođeš tokom jedne sezone vrhunske košarke mnogo veća nego taj trenutak kada si na vrhu. Satisfakcije vrlo često nema, odnosno ubjediš sebe da je ima...".
Phil Jackson nije izdržao. Stentovi, vještački kukovi i koljena. Don Nelson je uvijek imao taj "Hajde da popijemo koju..." stav i uvijek je shvatao da u životu ima važnijih stvari, ali je to ujedno i bio njegov način da se izbori sa pritiskom.
Pat Riley je opet sve uradio pametno i kada je Shaquille O'Neal krenuo da ga udari shvatio da mu takve stvari ne trebaju u životu. Odabrao je najbolju moguću lokaciju za život i iz sjene pomagao Eriku Spoelstri. Bolje da imam preplanuli ten i uživam u laganim večerama nego da provodim 14 sati u kancelariji.
Dovoljno je da jednom pogledate lice Toma Thibodeaua i da vidite kako izgleda posvećen trener i čovjek koji konstatno smišlja taktiku i pokušava da unaprijedi svoj tim. Podočnjaci do poda, nepostojeći socijalni život, bez žene, bez djece...
To je ono što je Larry Brown jednom prilikom nazvao: "Nezdrava ljubav prema košarci". Svako ko istinski voli ovaj sport može da se pronađe u riječima pomalo ludog Browna.
Popovich je prošao vazduhoplovnu školu. Stara priča kaže da je trebao biti agent CIA u Moskvi, da je predao rezime u Langley, te prošao osnovnu obuku i da je neko vrijeme u ulozi agenta proveo na granici Turske sa Iranom i Sirijom ali to je bilo sve....
Larry Brown je odgojio gomilu dobrih trenera, a nigdje se nije zadržao dugo, jer je bio toliki perfekcionista da niko nije mogao da ga podnese duže od dvije godine.
Ispravljao je sve postojeće i nepostojeće mane svojih igrača, prekidao dječiji basket da im pokaže pravilno postavljanje na niskom postu, svakog dana tjerao po pet igrača pa mijenjao mišljenje. Opet, um Larry Browna je stvoren za košarku.
Jedan njegov prijatelj je davno izjavio: "On bi od pet dasaka napravio funkcionalnu petorku". Šampion je bio na svim nivoima. Pretvarao je gubitnike u pobjednike i zatim odlazio. Nebitno da li je to Kansas, Detroit Pistons, LA Clippers. Uhvatio sam sebe kako se smijem gledajući kako SMU univerzitet postaje ove sezone ozbiljan tim, nakon što je bio nebitan preko 20 godina. To je Larry Brown.
Gregg Popovich je upijao kao sunđer svo košarkaško znanje od Browna ali je sebe naučio nečemu što Brown sa svojih 70 plus godina nikada nije imao - strpljenju. Strpljenju da izgura svoj stil na duže staze, da izvuče maksimum iz prosječnih igrača, da nadvisi Brownovu najveću manu - želju da konstantno mjenja sastav tima...
Gregg Popovich je nakon Kansasa pratio Browna u San Antonio, zatim je bio pomoćnik Donu Nelsonu u Warriorsima, pa se opet vratio u San Antonio gdje je spletom okolnosti postao generalni menadžer. Navijači su ga prezirali nakon što je smijenio tada popularnog Boba Hilla i stavio sebe na mjesto glavnog trenera...
Nakon teške povrede Davida Robinsona, Spursi su odlučili da tankuju sezonu kako bi imali što bolju poziciju na draftu. Draft 1997 godine je donosio šansu za dovođenje Tima Duncana, čovjeka koji je uz Gregga Popovicha promijenio sudbinu San Antonija...
Popovich i Duncan su, uz pomoć Davida Robinsona, donijeli prve dvije titule Spursima. Timmy i Pop zatim još dvije. Gregg Popovich je tokom svih tih godina vjerovao u kvalitetnu odbranu, u spuštanje lopte na Tima Duncana, u sporu i metodičnu košarku. Čelnici NBA lige su padali u nesvijest na svaki plasman Spursa u finale.
Finalne serije San Antonija protiv New Jerseya, Detroita i Clevelanda su najmanje gledane utakmice NBA završnice u modernoj istoriji lige. Spursi su postali šampioni 1999 ubacivši 78 poena u petoj utakmici!? Prosječnog ljubitelja košarke igra Spursa apsolutno nije zanimala.
S druge strane, Popovicha apsolutno nije zanimalo šta ko misli. "Ovo je naša igra, donosi rezultat, doviđenja". Pop je stalno ponavljao svoje principe. "Igraj u skladu sa svojim mogućnostima", "Ne pokušavaj da budeš junak", "Ne iskači iz svoje uloge".
Spursi su se uvijek trudili da biraju igrače koji neće narušiti harmoniju, koji će raditi svoj posao i ići kući, koje neće zanimati naslovne strane. Čak i ako su malo slabijih individualnih kvaliteta, nije problem, dok god im ne treba previše pažnje i dok ih je lako održavati. Možeš da budeš igrač odluke ala Stephen Jackson, možeš da pogodiš brdo ključnih trojki, može i da te hvali Tim Duncan, ali ako postaneš teret u svlačionici ili tražiš previše novca dobićeš put do izlaznih vrata...
Brent Barry se zaprepastio kada je u julu u dvorani vidio Duncana kako stepuje u defanzivnom stavu po čitavom terenu. Pop je jednako galamio na Duncana kao i na Jarena Jacksona ili Speedy Claxtona ili Parkera i Ginobilija. Duncanu to nije smetalo i to je vjerovatno jedan od pet takvih nosilaca igre u ligi, ako ih ima i toliko.
Lebron je, na primer, želio u više navrata tokom prve godine da zadavi Spoelstru dok mu Pat Riley nije objasnio da tako neće ići.
Veličina trenera se ogleda u tome da prilagodi igru ekipi kakvu ima, kao i da vjeruje u svoje principe, ali i da bude spreman na promjenu kada vidi da to njegovo više ne prolazi.
Zadnje tri godine Spursi igraju izuzetno brzo, za njihove standarde to je turbo pogon. Igraju sjajan pick and roll, šutiraju puno trojki koje pogađaju u izuzetno visokom procentu. Lopta leti u napadu sa jedne na drugu stranu. Niko je ne carini. Od ekipe koja je uglavnom igrala dosadno do bola (ako izuzmemo par serija protiv Phoenixa) i nekada bezidejno gurala loptu pod koš, Spursi su postali ekipa koja trči, šutira i asistira u velikim količinama.
Sposobnost Popovicha i njegovog stručnog štaba da razvije igrače koje niko neće ili koje većina previdi je postala gotovo legendarna. Dovoljno je samo da pogledate zadnje tri godine: Green, Baynes, Mills, Ayres, Gary Neal, lagano uvođenje Cory Josepha, revitalizacija Borisa Diawa kojeg je malo ko želio. Konstantni napredak Thiago Splittera.
Da vam je neko pričao da će Aaron Baynes od svih ljudi igrati u ekipi koja u NBA ima 62 pobjede vjerovatno biste ga čudno pogledali, ali svi ovi igrači su u datom trenutku davali bitne minute i doprinos igri San Antonija. Uostalom, koliko bi trenera uspjelo da vrati svoj tim u finale nakon onakvog poraza prošle sezone?
Spursi su se nakon pravog nokauta u utakmicama 6 i 7 vratili u nevjerovatnom stilu. Allenova trojka bi ugasila na dvije-tri godine barem 90% timova, o ekipi u kojoj su nosioci igre blizu 40-te da ne pričamo, ali Gregg Popovich je žilav tip kao i njegova ekipa.
Očekuje nas drugo finale zaredom između Miamija i San Antonija. Prvi put od legendarnih duela Chicaga i Utaha imamo dvije iste ekipe, dvije godine zaredom u finalu. Svi elementi potrebni za veliki duel su tu. Lebronov put ka trećoj tituli zaredom, Wadeov ka četvrtoj, stvaranje dinastije, osveta Spursa, peti trofej za Tima i Popa, iskupljenje Ginobilija, sedam budućih članova kuće slavnih, jednostavno sve je tu...
Opet, bez obizra na ishod ovog finala, Gregg Popovich će svoju najvažniju utakmicu igrati po završetku sezone. To je meč u kojem će svi navijati za njega. Da džangrizavi gospodin još dugo krstari uz aut liniju....
Svaki trener dođe u period kada godine stresa, nervoze, neprospavanih noći, loše hrane, tableta, alkohola i cigareta učine svoje. Za većinu vrhunskih trenera ništa nije došlo lako. Trud je ogroman, a nagrada vrlo često nije u skladu sa uloženim naporom.
Kako mi je jedan veliki majstor tog posla rekao: "Kada sam konačno postao evropski šampion, nakon onih početnih minut-dva zagrljaja i čestitki osvrnuo sam se oko sebe i pomislio: 'Jebote, zar je to sve? Da li je ovo ta nagrada za sve nervoze, preskakanja srca, nesanice i muku koju osjećaš nakon poraza?'. Pljuju te i kritikuju budale koje nemaju pojma o košarci. Navijači vrijeđaju tebe i tvoju porodicu. Sugestije ti daju potpuni idioti. Potplaćeni novinari te ciljano ujedaju. Stalno misliš da je titula taj osjećaj koji učini da to sve vrijedi. Svaki put kada se sjetim tog perioda kažem da je patnja kroz koju prođeš tokom jedne sezone vrhunske košarke mnogo veća nego taj trenutak kada si na vrhu. Satisfakcije vrlo često nema, odnosno ubjediš sebe da je ima...".
Phil Jackson nije izdržao. Stentovi, vještački kukovi i koljena. Don Nelson je uvijek imao taj "Hajde da popijemo koju..." stav i uvijek je shvatao da u životu ima važnijih stvari, ali je to ujedno i bio njegov način da se izbori sa pritiskom.
Pat Riley je opet sve uradio pametno i kada je Shaquille O'Neal krenuo da ga udari shvatio da mu takve stvari ne trebaju u životu. Odabrao je najbolju moguću lokaciju za život i iz sjene pomagao Eriku Spoelstri. Bolje da imam preplanuli ten i uživam u laganim večerama nego da provodim 14 sati u kancelariji.
Dovoljno je da jednom pogledate lice Toma Thibodeaua i da vidite kako izgleda posvećen trener i čovjek koji konstatno smišlja taktiku i pokušava da unaprijedi svoj tim. Podočnjaci do poda, nepostojeći socijalni život, bez žene, bez djece...
To je ono što je Larry Brown jednom prilikom nazvao: "Nezdrava ljubav prema košarci". Svako ko istinski voli ovaj sport može da se pronađe u riječima pomalo ludog Browna.
Popovich je prošao vazduhoplovnu školu. Stara priča kaže da je trebao biti agent CIA u Moskvi, da je predao rezime u Langley, te prošao osnovnu obuku i da je neko vrijeme u ulozi agenta proveo na granici Turske sa Iranom i Sirijom ali to je bilo sve....
Larry Brown je odgojio gomilu dobrih trenera, a nigdje se nije zadržao dugo, jer je bio toliki perfekcionista da niko nije mogao da ga podnese duže od dvije godine.
Ispravljao je sve postojeće i nepostojeće mane svojih igrača, prekidao dječiji basket da im pokaže pravilno postavljanje na niskom postu, svakog dana tjerao po pet igrača pa mijenjao mišljenje. Opet, um Larry Browna je stvoren za košarku.
Jedan njegov prijatelj je davno izjavio: "On bi od pet dasaka napravio funkcionalnu petorku". Šampion je bio na svim nivoima. Pretvarao je gubitnike u pobjednike i zatim odlazio. Nebitno da li je to Kansas, Detroit Pistons, LA Clippers. Uhvatio sam sebe kako se smijem gledajući kako SMU univerzitet postaje ove sezone ozbiljan tim, nakon što je bio nebitan preko 20 godina. To je Larry Brown.
Gregg Popovich je upijao kao sunđer svo košarkaško znanje od Browna ali je sebe naučio nečemu što Brown sa svojih 70 plus godina nikada nije imao - strpljenju. Strpljenju da izgura svoj stil na duže staze, da izvuče maksimum iz prosječnih igrača, da nadvisi Brownovu najveću manu - želju da konstantno mjenja sastav tima...
Gregg Popovich je nakon Kansasa pratio Browna u San Antonio, zatim je bio pomoćnik Donu Nelsonu u Warriorsima, pa se opet vratio u San Antonio gdje je spletom okolnosti postao generalni menadžer. Navijači su ga prezirali nakon što je smijenio tada popularnog Boba Hilla i stavio sebe na mjesto glavnog trenera...
Nakon teške povrede Davida Robinsona, Spursi su odlučili da tankuju sezonu kako bi imali što bolju poziciju na draftu. Draft 1997 godine je donosio šansu za dovođenje Tima Duncana, čovjeka koji je uz Gregga Popovicha promijenio sudbinu San Antonija...
Popovich i Duncan su, uz pomoć Davida Robinsona, donijeli prve dvije titule Spursima. Timmy i Pop zatim još dvije. Gregg Popovich je tokom svih tih godina vjerovao u kvalitetnu odbranu, u spuštanje lopte na Tima Duncana, u sporu i metodičnu košarku. Čelnici NBA lige su padali u nesvijest na svaki plasman Spursa u finale.
Finalne serije San Antonija protiv New Jerseya, Detroita i Clevelanda su najmanje gledane utakmice NBA završnice u modernoj istoriji lige. Spursi su postali šampioni 1999 ubacivši 78 poena u petoj utakmici!? Prosječnog ljubitelja košarke igra Spursa apsolutno nije zanimala.
S druge strane, Popovicha apsolutno nije zanimalo šta ko misli. "Ovo je naša igra, donosi rezultat, doviđenja". Pop je stalno ponavljao svoje principe. "Igraj u skladu sa svojim mogućnostima", "Ne pokušavaj da budeš junak", "Ne iskači iz svoje uloge".
Spursi su se uvijek trudili da biraju igrače koji neće narušiti harmoniju, koji će raditi svoj posao i ići kući, koje neće zanimati naslovne strane. Čak i ako su malo slabijih individualnih kvaliteta, nije problem, dok god im ne treba previše pažnje i dok ih je lako održavati. Možeš da budeš igrač odluke ala Stephen Jackson, možeš da pogodiš brdo ključnih trojki, može i da te hvali Tim Duncan, ali ako postaneš teret u svlačionici ili tražiš previše novca dobićeš put do izlaznih vrata...
Brent Barry se zaprepastio kada je u julu u dvorani vidio Duncana kako stepuje u defanzivnom stavu po čitavom terenu. Pop je jednako galamio na Duncana kao i na Jarena Jacksona ili Speedy Claxtona ili Parkera i Ginobilija. Duncanu to nije smetalo i to je vjerovatno jedan od pet takvih nosilaca igre u ligi, ako ih ima i toliko.
Lebron je, na primer, želio u više navrata tokom prve godine da zadavi Spoelstru dok mu Pat Riley nije objasnio da tako neće ići.
Veličina trenera se ogleda u tome da prilagodi igru ekipi kakvu ima, kao i da vjeruje u svoje principe, ali i da bude spreman na promjenu kada vidi da to njegovo više ne prolazi.
Zadnje tri godine Spursi igraju izuzetno brzo, za njihove standarde to je turbo pogon. Igraju sjajan pick and roll, šutiraju puno trojki koje pogađaju u izuzetno visokom procentu. Lopta leti u napadu sa jedne na drugu stranu. Niko je ne carini. Od ekipe koja je uglavnom igrala dosadno do bola (ako izuzmemo par serija protiv Phoenixa) i nekada bezidejno gurala loptu pod koš, Spursi su postali ekipa koja trči, šutira i asistira u velikim količinama.
Sposobnost Popovicha i njegovog stručnog štaba da razvije igrače koje niko neće ili koje većina previdi je postala gotovo legendarna. Dovoljno je samo da pogledate zadnje tri godine: Green, Baynes, Mills, Ayres, Gary Neal, lagano uvođenje Cory Josepha, revitalizacija Borisa Diawa kojeg je malo ko želio. Konstantni napredak Thiago Splittera.
Da vam je neko pričao da će Aaron Baynes od svih ljudi igrati u ekipi koja u NBA ima 62 pobjede vjerovatno biste ga čudno pogledali, ali svi ovi igrači su u datom trenutku davali bitne minute i doprinos igri San Antonija. Uostalom, koliko bi trenera uspjelo da vrati svoj tim u finale nakon onakvog poraza prošle sezone?
Spursi su se nakon pravog nokauta u utakmicama 6 i 7 vratili u nevjerovatnom stilu. Allenova trojka bi ugasila na dvije-tri godine barem 90% timova, o ekipi u kojoj su nosioci igre blizu 40-te da ne pričamo, ali Gregg Popovich je žilav tip kao i njegova ekipa.
Očekuje nas drugo finale zaredom između Miamija i San Antonija. Prvi put od legendarnih duela Chicaga i Utaha imamo dvije iste ekipe, dvije godine zaredom u finalu. Svi elementi potrebni za veliki duel su tu. Lebronov put ka trećoj tituli zaredom, Wadeov ka četvrtoj, stvaranje dinastije, osveta Spursa, peti trofej za Tima i Popa, iskupljenje Ginobilija, sedam budućih članova kuće slavnih, jednostavno sve je tu...
Opet, bez obizra na ishod ovog finala, Gregg Popovich će svoju najvažniju utakmicu igrati po završetku sezone. To je meč u kojem će svi navijati za njega. Da džangrizavi gospodin još dugo krstari uz aut liniju....
