Dozvolili smo da nam se, posebno ekipni sport, globalno raspadne, bez ikakve nade da će se ikada sastaviti. Zato ni ne gledam domaći fudbal, više ni na košarku ne idem...
Igra se kultni turnir "Šmekeri", ustanovljen sad već pre mnogo godina. Iz moje zgrade tu su Stjepa, Tasići (ima ih milion, da ne nabrajam jer bi me iz Monda optužili da njihovim imenima povećavam broj karaktera i tako sebi olakšavam ovaj spisateljski posao), Desetar... Iz druge zgrade Hraša, Maša, Skenda, Peca, Džimi, Silvija...iz one skroz levo Lukić, Sonjica, Mrđa, Mrmi... Zajedno sa porodicama, veteranima - penzionerima i slučajnim namernicima juče popodne je bilo preko 50 ljudi na ovom samitu dobre volje i pozitivne energije.
Tako se ja, bar na trenutak, vratim u detinjstvo i dobar deo života kao relativno (ne)ozbiljnog čoveka. Igrali smo mi tu basket i kad smo bili mali i kad smo bili veliki i kad su bombardovali i kad se menjala vlast u ovom ili onom pravcu. Globalno, bilo nas je baš briga za svakodnevne probleme. Znalo se, do 14 i od 17 pa do 22 smo u Dvorištu. Kućni red se poštovao. Logično, svi smo mi bili dobra, fino vaspitana deca. A takvi su i potomci. Neki novi talentovani klinci. Roštilj, pivo, glasna rock and roll muzika i udri.
Mi matoriji do 11. Ne može se više. Na svežinu jedan basket prođe. Ovi mladi manijaci u punoj snazi pale normalan do 21. Posle takmičenje u trojkama.
Podmladak je tu. Gomila dece nas koji smo nekada bili deca. Svi smo zajedno i dan danas. Ne družimo se kao ranije, ali ovaj dan iskoristimo da se ispričamo i da nam bude lepo. Tradicija za poštovanje. Uvek mrzim samoga sebe ako se dogodi da ne mogu da stignem na ovu manifestaciju, jer znam da propuštam da vidim sve te fenomenalne ljude i osetim kako sam još uvek, zapravo, omladinac zarobljen u telu i duhu džangrizavog četrdesetogodišnjaka.
"Ne postoji nijedan razlog zašto biste čitali bilo šta što ja napišem“, kaže Brakus. Alko ste ipak pročitali i imate želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #brakusovizija.
Kakav ogavan primer ovi ljudi daju bilo kojem mladom čoveku punom entuzijazma da kroz sport ispuni sopstveno biće? Treba li ih ukloniti iz sporta? O, da... Da li će se to i dogoditi? O, ne... Jer u zemlji Srbiji može sve da prođe. Za ovog prvog će reći: pa i Duda Ivković je šamarao igrače kao trener što ih ovaj ne bi davio, a za ovog drugog: pa i neka ga je izlomio kad priča svašta. Ne može to tako! Jednom moramo da se suočimo sa svom tom zlobom, besom, negativnom energijom i da kažemo dosta je bilo! Previše je politike u sportu. To nekada nije bilo tako.
Dozvoljavanjem da u upravnim odborima i rukovodstvima sportskih klubova sede politički mlitavomudani, apsolutno nepotrebni i besmisleni, dozvolili smo da nam se, posebno ekipni sport globalno raspadne, bez ikakve nade da će se ikada sastaviti. Zato ni ne gledam domaći fudbal, više ni na košarku ne idem... Ostali sportovi su uglavnom nepravedno zapostavljeni.
Ja jednom godišnje odem u Dvorište. Tu je prisutna sportska kultura, prijateljstvo, fer plej i medjusobno poštovanje, sve ono što na našim sportskim borilištima ili van njih, trenutno ne postoji.