I narednih 20 minuta svi se voze prema gradu, u tišini, zamišljeno klimajući glavama, razmišljajući o Argentini, Zlaji koji krije osjećanja...
Kada pomislim da ću na ovom Mundijalu gledati reprezentaciju BiH, jednostavno ne mogu a da se svaki put ne uštinem, da provjerim da li to sanjam ili ne. Takav osjećaj sam zadnji put imao kao srednjoškolac, kada je Jugoslavija, pod vodstvom Ivice Osima, nastupala na Mundijalu u Italiji.
Odmah kroz glavu prolaze skoro dvije dekade čekanja, nadanja, hiljade pročitanih članaka i kombinovanja idealnog sastava, pa bezbroj provjerenih informacija o korupciji u savezu, FIFA i UEFA urotama koje su nekako uvijek bile razlog zašto do željenog plasmana nikako da dodje. I konačno, prije neka dva kvalifikacijska ciklusa, kada smo dotakli dno, kada su navijači bojkotovali najbolji tim, a za njima i skoro i svi reprezentativci, FIFA je dokazala da, bas kao i svaka druga multinacionana kompanija koja ima ogroman novac, vrlo lako može, kad hoće, da uradi pravu stvar. Formiran je komitet za normalizaciju, sastavljen od prekaljenih fudbalskih radnika koji su svoj novac i slavu stekli nekada davno, naravno, radeći svoj posao u bijelome svijetu i jedina im je želja da fudbal u svojoj zemlji stave
na zdrave noge (ne mogu da se ne upitam, zar međunarodna zajednica u BiH ne može uraditi isto kada je u pitanje funkcionisanje države, kada za to već imaju sve ovlasti).
Od tada, pa sve do danas, traje jedna zaista sjajna bosanska priča, priča o fudbalskoj reprezentaciji BiH. To je tim koji igra za narod koji živi jako teško, tim čiji uspjeh ne odgovara nijednoj od političkih elita u zemlji jer njihov uspjeh je dokaz da možemo zajedno, tim koji ne privlači velike sponzore, jer, kome je zanimljiva reprezentacija koja dolazi iz zemlje koja ima stanovnika koliko Njemačka ima registrovanih fudbalera...
S obzirom da u BiH predstavljanje države nije posao od državnog interesa, tako bodriti ovu reprezentaciju ne predstavlja patriotsku obavezu već opredjeljenje da se podrže profesionalci koji, umjesto da čuvaju noge za utakmice u klubovima koji ih plaćaju, daju svoj maksimum svaki put kada treba igrati za raju.
Uz svaku priču iz Bosne, ma koliko ozbiljna bila, ljudi, očekuju neku provalu, šalu. Međutim, želja za uspjehom i važnost reprezentacije, u BiH nekako ne ostavlja prostora smislu za humor. Kada vidite dva čovjeka u Sarajevu da pričaju ozbiljno, pa i sa strepnjom, velike su šanse da baš tada pričaju o fudbalskoj reprezentaciji. Šale i glasan smijeh se mnogo češće vežu uz priče o kreditima, nezaposlenosti, poplavama, nevjerovatnim bosanskim političarima i ostalim "sitnicama“ koje život znače.
Mnogo loših stvari se sa pravom veže za fudbalsku igru, tako da zaista i ne čudi što većina mojih kolega, kao i većina lijevih, progresivnih mislilaca se ospe kada im se spomene sport, a pogotovo fudbal, govoreći da je to ništa drugo do opijum pogodan za manipulaciju masama željnim hljeba i igara.
U vremenu kada je fudbal postao ništa drugo nego najokrutniji biznis u kojem se ništa ne prepušta slučaju, kada se igračima broje pretrčani centimetri, kada umiru na terenu od preiscrpljenosti jer hiljade drugih čeka da zauzme njihovo mjesto, kada je odjednom važno kakvu frizuru nosi igrač, čak i njemačka reprezentacija kao da ima stilistu, selektori se utrkuju kako da daju što korektnije izjave sa ciljem da se uližu vadajućem establišmentu, bio on diktatorski ili liberalnokapitalisticki, priče poput ove vraćaju nadu da nije sve unaprijed određeno i da i mali i drugačiji ponekad imaju šansu.
Zato od ovog prvenstva i ne očekujem ništa više od onogo što nam ono i može dati, a to je malo iskrene sreće koju samo ova igra može da donese. Kada se utakmica završi i sudija odsvira kraj, ne ostaje nam ništa drugo nego da navijačke dresove zamijenimo radnim odijelima i tamo budemo heroji nekome drugom, jer, na kraju, fudbal je ipak samo najvažnija sporedna stvar na svijetu.
A što se tiče konkretnih očekivanja vezano za debi utakmicu reprezentacije BiH protiv velike Argentine, naravno da znamo ko je favorit, ali nije zgoreg podsjetiti se kako je to nekada, protiv istog protivnika radio sadašnji selektor u vrijeme kada je bio igrač.
Uživajte!
***NAPOMENA: Armin je tekst pisao bukvalno u kombiju, jer je Dubioza kolektiv na turneji. Zato Arminu posebno hvala od redakcije MONDA.
Igrajte za raju!
Kako se Armin Bušatlić iz Dubioze kolektiv "kvalifikovao" da bude kolumnista MONDA, da zadobije "poverenje selektora"? Osim što njegov bend ima regionalnu poularnost, Armin je momak "normalnih" shvatanja. Pročitajte njegovu prvu kolumnu!
I narednih 20 minuta svi se voze prema gradu, u tišini, zamišljeno klimajući glavama, razmišljajući o Argentini, Zlaji koji krije osjećanja...
Kada pomislim da ću na ovom Mundijalu gledati reprezentaciju BiH, jednostavno ne mogu a da se svaki put ne uštinem, da provjerim da li to sanjam ili ne. Takav osjećaj sam zadnji put imao kao srednjoškolac, kada je Jugoslavija, pod vodstvom Ivice Osima, nastupala na Mundijalu u Italiji.
Odmah kroz glavu prolaze skoro dvije dekade čekanja, nadanja, hiljade pročitanih članaka i kombinovanja idealnog sastava, pa bezbroj provjerenih informacija o korupciji u savezu, FIFA i UEFA urotama koje su nekako uvijek bile razlog zašto do željenog plasmana nikako da dodje. I konačno, prije neka dva kvalifikacijska ciklusa, kada smo dotakli dno, kada su navijači bojkotovali najbolji tim, a za njima i skoro i svi reprezentativci, FIFA je dokazala da, bas kao i svaka druga multinacionana kompanija koja ima ogroman novac, vrlo lako može, kad hoće, da uradi pravu stvar. Formiran je komitet za normalizaciju, sastavljen od prekaljenih fudbalskih radnika koji su svoj novac i slavu stekli nekada davno, naravno, radeći svoj posao u bijelome svijetu i jedina im je želja da fudbal u svojoj zemlji stave
na zdrave noge (ne mogu da se ne upitam, zar međunarodna zajednica u BiH ne može uraditi isto kada je u pitanje funkcionisanje države, kada za to već imaju sve ovlasti).
Od tada, pa sve do danas, traje jedna zaista sjajna bosanska priča, priča o fudbalskoj reprezentaciji BiH. To je tim koji igra za narod koji živi jako teško, tim čiji uspjeh ne odgovara nijednoj od političkih elita u zemlji jer njihov uspjeh je dokaz da možemo zajedno, tim koji ne privlači velike sponzore, jer, kome je zanimljiva reprezentacija koja dolazi iz zemlje koja ima stanovnika koliko Njemačka ima registrovanih fudbalera...
S obzirom da u BiH predstavljanje države nije posao od državnog interesa, tako bodriti ovu reprezentaciju ne predstavlja patriotsku obavezu već opredjeljenje da se podrže profesionalci koji, umjesto da čuvaju noge za utakmice u klubovima koji ih plaćaju, daju svoj maksimum svaki put kada treba igrati za raju.
Uz svaku priču iz Bosne, ma koliko ozbiljna bila, ljudi, očekuju neku provalu, šalu. Međutim, želja za uspjehom i važnost reprezentacije, u BiH nekako ne ostavlja prostora smislu za humor. Kada vidite dva čovjeka u Sarajevu da pričaju ozbiljno, pa i sa strepnjom, velike su šanse da baš tada pričaju o fudbalskoj reprezentaciji. Šale i glasan smijeh se mnogo češće vežu uz priče o kreditima, nezaposlenosti, poplavama, nevjerovatnim bosanskim političarima i ostalim "sitnicama“ koje život znače.
Mnogo loših stvari se sa pravom veže za fudbalsku igru, tako da zaista i ne čudi što većina mojih kolega, kao i većina lijevih, progresivnih mislilaca se ospe kada im se spomene sport, a pogotovo fudbal, govoreći da je to ništa drugo do opijum pogodan za manipulaciju masama željnim hljeba i igara.
U vremenu kada je fudbal postao ništa drugo nego najokrutniji biznis u kojem se ništa ne prepušta slučaju, kada se igračima broje pretrčani centimetri, kada umiru na terenu od preiscrpljenosti jer hiljade drugih čeka da zauzme njihovo mjesto, kada je odjednom važno kakvu frizuru nosi igrač, čak i njemačka reprezentacija kao da ima stilistu, selektori se utrkuju kako da daju što korektnije izjave sa ciljem da se uližu vadajućem establišmentu, bio on diktatorski ili liberalnokapitalisticki, priče poput ove vraćaju nadu da nije sve unaprijed određeno i da i mali i drugačiji ponekad imaju šansu.
Zato od ovog prvenstva i ne očekujem ništa više od onogo što nam ono i može dati, a to je malo iskrene sreće koju samo ova igra može da donese. Kada se utakmica završi i sudija odsvira kraj, ne ostaje nam ništa drugo nego da navijačke dresove zamijenimo radnim odijelima i tamo budemo heroji nekome drugom, jer, na kraju, fudbal je ipak samo najvažnija sporedna stvar na svijetu.
A što se tiče konkretnih očekivanja vezano za debi utakmicu reprezentacije BiH protiv velike Argentine, naravno da znamo ko je favorit, ali nije zgoreg podsjetiti se kako je to nekada, protiv istog protivnika radio sadašnji selektor u vrijeme kada je bio igrač.
Uživajte!
***NAPOMENA: Armin je tekst pisao bukvalno u kombiju, jer je Dubioza kolektiv na turneji. Zato Arminu posebno hvala od redakcije MONDA.
I narednih 20 minuta svi se voze prema gradu, u tišini, zamišljeno klimajući glavama, razmišljajući o Argentini, Zlaji koji krije osjećanja...
Kada pomislim da ću na ovom Mundijalu gledati reprezentaciju BiH, jednostavno ne mogu a da se svaki put ne uštinem, da provjerim da li to sanjam ili ne. Takav osjećaj sam zadnji put imao kao srednjoškolac, kada je Jugoslavija, pod vodstvom Ivice Osima, nastupala na Mundijalu u Italiji.
Odmah kroz glavu prolaze skoro dvije dekade čekanja, nadanja, hiljade pročitanih članaka i kombinovanja idealnog sastava, pa bezbroj provjerenih informacija o korupciji u savezu, FIFA i UEFA urotama koje su nekako uvijek bile razlog zašto do željenog plasmana nikako da dodje. I konačno, prije neka dva kvalifikacijska ciklusa, kada smo dotakli dno, kada su navijači bojkotovali najbolji tim, a za njima i skoro i svi reprezentativci, FIFA je dokazala da, bas kao i svaka druga multinacionana kompanija koja ima ogroman novac, vrlo lako može, kad hoće, da uradi pravu stvar. Formiran je komitet za normalizaciju, sastavljen od prekaljenih fudbalskih radnika koji su svoj novac i slavu stekli nekada davno, naravno, radeći svoj posao u bijelome svijetu i jedina im je želja da fudbal u svojoj zemlji stave
na zdrave noge (ne mogu da se ne upitam, zar međunarodna zajednica u BiH ne može uraditi isto kada je u pitanje funkcionisanje države, kada za to već imaju sve ovlasti).
Od tada, pa sve do danas, traje jedna zaista sjajna bosanska priča, priča o fudbalskoj reprezentaciji BiH. To je tim koji igra za narod koji živi jako teško, tim čiji uspjeh ne odgovara nijednoj od političkih elita u zemlji jer njihov uspjeh je dokaz da možemo zajedno, tim koji ne privlači velike sponzore, jer, kome je zanimljiva reprezentacija koja dolazi iz zemlje koja ima stanovnika koliko Njemačka ima registrovanih fudbalera...
S obzirom da u BiH predstavljanje države nije posao od državnog interesa, tako bodriti ovu reprezentaciju ne predstavlja patriotsku obavezu već opredjeljenje da se podrže profesionalci koji, umjesto da čuvaju noge za utakmice u klubovima koji ih plaćaju, daju svoj maksimum svaki put kada treba igrati za raju.
Uz svaku priču iz Bosne, ma koliko ozbiljna bila, ljudi, očekuju neku provalu, šalu. Međutim, želja za uspjehom i važnost reprezentacije, u BiH nekako ne ostavlja prostora smislu za humor. Kada vidite dva čovjeka u Sarajevu da pričaju ozbiljno, pa i sa strepnjom, velike su šanse da baš tada pričaju o fudbalskoj reprezentaciji. Šale i glasan smijeh se mnogo češće vežu uz priče o kreditima, nezaposlenosti, poplavama, nevjerovatnim bosanskim političarima i ostalim "sitnicama“ koje život znače.
Mnogo loših stvari se sa pravom veže za fudbalsku igru, tako da zaista i ne čudi što većina mojih kolega, kao i većina lijevih, progresivnih mislilaca se ospe kada im se spomene sport, a pogotovo fudbal, govoreći da je to ništa drugo do opijum pogodan za manipulaciju masama željnim hljeba i igara.
U vremenu kada je fudbal postao ništa drugo nego najokrutniji biznis u kojem se ništa ne prepušta slučaju, kada se igračima broje pretrčani centimetri, kada umiru na terenu od preiscrpljenosti jer hiljade drugih čeka da zauzme njihovo mjesto, kada je odjednom važno kakvu frizuru nosi igrač, čak i njemačka reprezentacija kao da ima stilistu, selektori se utrkuju kako da daju što korektnije izjave sa ciljem da se uližu vadajućem establišmentu, bio on diktatorski ili liberalnokapitalisticki, priče poput ove vraćaju nadu da nije sve unaprijed određeno i da i mali i drugačiji ponekad imaju šansu.
Zato od ovog prvenstva i ne očekujem ništa više od onogo što nam ono i može dati, a to je malo iskrene sreće koju samo ova igra može da donese. Kada se utakmica završi i sudija odsvira kraj, ne ostaje nam ništa drugo nego da navijačke dresove zamijenimo radnim odijelima i tamo budemo heroji nekome drugom, jer, na kraju, fudbal je ipak samo najvažnija sporedna stvar na svijetu.
A što se tiče konkretnih očekivanja vezano za debi utakmicu reprezentacije BiH protiv velike Argentine, naravno da znamo ko je favorit, ali nije zgoreg podsjetiti se kako je to nekada, protiv istog protivnika radio sadašnji selektor u vrijeme kada je bio igrač.
Uživajte!
***NAPOMENA: Armin je tekst pisao bukvalno u kombiju, jer je Dubioza kolektiv na turneji. Zato Arminu posebno hvala od redakcije MONDA.
