Leva ruka koja je mnogima donela glavobolju. Šut koji nije bio toliko lep za oko, ali bi pogađao koš kao da postoji neki snajper u oku. Jedan od najboljih šutera NBA lige, a istovremeno potcenjeni as koji nikada nije dobio potpune zasluge za svoje igre.
Nije bilo popularno 90tih da ti jedan od omiljenih igrača bude beli momak, levoruk, bez posebnih fizikalija, koji pre bira sigurno polaganje, nego zakucavanje. Eto, nekako sam uvek birao te potcenjene igrače, među kojima je i Malin. Šutiram desnom rukom, ali tokom detinjstva sam imao te periode kada bi bar bacanja pokušavao da izvodim levom rukom, sve po uzoru na Krisa.
On je, bar za mene, bio esencija lepote čistog šuta. Onako kako te treneri uče, da uvek gledaš koš, da uvek budeš rukom na lopti, kako bi predstavljao konstantnu opasnost. Sve to sam video u Malinu, koji mi je po svemu bio bliži, nego na primer Skoti Pipen. Kad možeš, bar donekle, da oponašaš igrača on ti svakako bude bliži. “Pridrži mi ovo pivo, da završim nešto”, izađe i ubaci 30 poena. To je bio Malin.
Da sam uspeo da prepoznam svu lepotu igre Krisa Malina, dobijena je u neku ruku potvrda koja je stigla od preteče “point forward” pozicije, Medžika Džonsona. Džonson, koji je bio saigrač sa Krisom, u originalnoj “Dream Team” postavi, znao je da proceni ko valja, a ko ne valja. Iz tog saznanja, rekao je sledeće...
“Kada je Bog pravio košarkaša, on je iskovao Krisa Malina i rekao evo ga košarkaš” - Medžik Džonson
To je bilo dovoljno da ti kaže o kakvom igraču se zapravo radilo. Ako bih danas birao igrača koji će iz igre da mi donese bogatstvo jednim pokušajem, verovatno bih birao Malina. Kod njega je sve to izgledalo lagano, čak i kad bi izvodio popularne cirkuske šuteve. Iako po delovanju spor, to što niste mogli da predvidite njegove poteze je bila njegova snaga.
Još davne '63. zaplakao je mali Irac u familiji Malin. Iako Boston, Pitsburg i Filadelfija prednjače po procentu irskih porodica, porodica Malin je rasla u Bruklinu, Njujork. Po tradiciji bili su jako vezani. Pored Krisa tu je bilo još troje braće i svi su spavali u istoj sobi. Otac Rod je bio zaljubljenik u košarku, pa je tako deci okačio tablu i obruč u dvorištu iza zgrade. Tu su mladi i prgavi Irci vežbali svoju disciplinu.
“To dvorište je bio pravi ring. Borba na život i smrt”, rekao je najmlađi od braće Malin. “Svi su voleli da dolaze iza zgrade i igraju, iako bi izlazili krvavi odatle. To su bile prilično legendarne utakmice za naš kraj.”
Najuspešniji među njima je junak današnje priče. Bruklin je postao previše mali za četvoricu “gladnih” Malina, pa je tako najbolji među njima rivale počeo da traži u Bronksu i Kvinsu. Ali bi uvek ciljao kvartove sa najboljim basketom, a to su oni gde su bili mladi afroamerikanci. I sad zamislite jednog bledog lika, sa frizurom kao da dolazi iz pop benda, kako staje na teren preko puta atletsk superiornog crnog dečaka.
Njegovo odrastanje je donekle podsećalo na film “Belci ne umeju da skaču”. Zašto? Jer je njegov partner u basketu 2 na 2 bio niko drugi do Mario Eli. Koliko je Malin imao očekivanu karijeru, toliko njegov nerazdvojni partner nije, jer je za razliku od Krisa, Mario biran tek u sedmoj rundi i to kao 160. pik. Na istom draftu je biran i Malin, a inače za ovaj draft su optuživali Dejvida Šterna da je namestio da prvi pik ide “njegovim” Niksima (Štern rođen i umro u Njujorku) koji su uzeli Peta Juinga.
“Kris je jako voleo da igra svuda do Njujorku. Našli bi se na stanici i metroom obilazili terene. Ako bi došao u pogrešan kraj, dobio bi jednu šansuda dobiješ prvu utakmicu. To je bila karta za ulazak sledećeg puta. Mi smo zbog Krisa ulazili svuda. Dobio je poštovanje svih tih lokalnih zvezda. Čuo sam ih nakon mečeva da govore, ‘Ćoveče, ovaj stvarno zna da igra’.” - Mario Eli
Malin se kao mali ugledao na heroje Niksa, pre svega Volta Frejžera iz zlatne ere tima iz Velike jabuke. Seltiksi su mu bili bliski zbog simbolike i povezanosti sa Irskom, pa je tako gledajući zelene iz Bostona, zavoleo Džona Havličeka i tako je došla potreba da oblači dres sa brojem 17. Gledajući sve te zvezde, znao je da mu nedostaje mnogo da bi došao do njihove slave i mesta među gomilom zvezda i zvezdica na NBA nebu.
Trenirao bi kao lud. Narezao je ključeve od lokalne sale kako bi trenirao kad god mu se ukaže prilika. Eli bi mu bio partner tokom dana, ali bi i tada više dodavao lopte, nego što bi, kao Kris, prolio litre znoja da dođe do savršenog šuta. Eli jeste došao do tri titule, ali je Kris svojim znojem došao do statusa mega zvezde, bar za nas koji cenimo takve igrače. I tako je obično ostajao usamljen u kasnim sesijama, kada bi iz 10 sati naveče ulazio u salu i trošio sate kako bi brusio elemente igre.
Prve dve godine proveo je u Power Memorial akademiji, zajedno sa svojim nerazdvojim prijateljem, da bi poslednje dve završio na Xaverian srednjoj školi. Iako ja narastao od malog, žgoljavog, ali prgavog klinca do prihvatljive visine od 184 santimetra, pratila ga je reputacija nedovoljno atletski spremnog i previše sporog igrača za ozbiljnu koledž košarku. I stvarno bi stekli takav utisak kada bi ga videli pre nego što kroči na teren.
Prvim udarcem lopte o parket, utisak bi se skroz promenio. Malinov mozak na terenu je bilo nešto što niste viđali do tada. U deliću sekunde bi pravio najbolje moguće odluke u nadasve čudnim i može se reći bezizlaznim situacijama. Njegova inteligencija na terenu je bila njegovo najjače oružje.
“Način na koji je on video igru je dar koji ne dolazi od trenera. Mi ne možemo to naučiti igrača. Sa tim se ili rodiš ili ne rodiš. To dolazi od onog odozgo. To je dar od boga”, rekao je Džek Alezi, Malinov trener sa Xaviana.
Vrlo brzo je pokazao da sa njim nema preterane šale, kada je sa svojom drugom školom osvojio državno prvenstvo, predvodeći ekipu u gotovo svim parametrima igre. Zgazio je sve kritike kada je dobio prestižnu nagradu “Mr. Basketball”. Više nije bilo dileme da li može ozbiljno da zagazi u vode najbolje koledž košarke. Malin je imao pozive mnogih prestižnih koledža, pre svega Djuka koji je u njemu video igrača koji može da vodi “Plave đavole” do titule. Iako su se svim silama trudili da ga privole na dolazak, Malin je posle dugo mozganja odlučio je da ode samo 20 kilometara dalje, u Kvins. Tamo ga je čekao stari poznanik i član Kuće slavnih, Lu Karneseka.
Legenda koledža Sent Džon, koji danas ima 95 godina i broji ih dalje, iskoristio je svoje dugogodišnje poznanstvo sa Krisom kako bi ga ubedio da dođe u komšiluk. Ubeđivanje nije dugo trajalo, jer je imao dva keca u rukavu. Prvi je bio taj što se trener Karneseka pratio Krisa još od 10te godine života i prvog košarkaškog kampa. Drugi je bio taj što ostaje na svom terenu i kvalitetnom koledž programu, gde će dobiti pravu šansu da se dokaže.
Igrajući za koledž, Lu bi ih vodio na utakmice Niksa, ali ne samo to. Dobili su priliku da kroče na parket košarkaškog svetilišta, Medison Skver Garden. Kada je prvi put dotakao rukom parket, u njemu se probudio osećaj povezanosti sa najvećom košarkaškom pozornicom. Znao je da mora da uspe. Znao je da mora trčati po tom parketu. San se zvao dres Niksa. San se zvao postati jedna od legendi i postati besmrtan.
Obarajući rekorde na Sent Džonu, dugo je čekao da dođe do zapaženog učinka, da bi tek u poslednjoj sezoni na koledžu tu priliku dočekao. Ekipa je bila prva rangirana nacionalno, pre svega zbog zrele i liderske igre Malina, ali i podrške novopridošlog Voltera “Istine” Berija. Tu se obreo i Mark Džekson, sjajni NBA plej, dok je na centru kormilario kasnije član šampionskih Bulsa, Bil Venington.