Deca su izložena ekstremnom nasilju na svakom koraku - podaci govore da je u velikom broju naših porodica nasilje postalo moneta za komunikaciju, a agresivna deca su "lakmus papir” porodične patologije
Obračuni u školskom dvorištu sve se ređe završavaju smanjenjem ocene iz vladanja, a sve češće - u Urgentnom centru, crnim hronikama novina ili u čituljama.
Psiholozi upozoravaju da na delikventnu scenu stupa generacija koja je rođena tokom devedesetih godina i koji su umesto crtanih i holivudskih filmova gledali jezive kadrove sa ratišta u domaćoj produkciji, odrastali u okruženju kriminalnih obračuna, da bi krajem devedesetih odlazila na spavanje sa zvucima sirena koje upozoravaju na bombardovanje.
"Agresija je uvek reakcija na osećanje straha i inferiornosti, a odgovor na pitanje čime su ta deca uplašena glasi: nepostojanjem strukture u svetu koji ih okružuje. Živimo u društvu u kome se nasilju i agresivnom ponašanju daje velika medijska pažnja - televizijski dnevnici počinju sa vestima o ubistvu, političke emisije postale su javne svađaonice i deca postaju svesna činjenice da loše ponašanje izaziva više pažnje od tzv. normalnog ponašanja”, objašnjava za "Politiku" Nebojša Jovanović, psiholog i psihoterapeut.
On podseća da su deca izložena ekstremnom nasilju na svakom koraku - podaci govore da je u velikom broju naših porodica nasilje postalo moneta za komunikaciju, a agresivna deca su "lakmus papir” porodične patologije. A na pitanje - zašto se u finim i pristojnim građanskim porodicama uzgajaju agresivna deca, on odgovara da je to zato što deca imaju osećaj da njihovi roditelji nisu u stanju da ih zaštite od "džungle na asfaltu”, pa svojom agresijom maskiraju sopstveno osećanje bespomoćnosti. Osim toga, ona žive u društvu u kome agresija prolazi nekažnjeno i misle da će njihovo nasilje proći bez posledica.
Na pitanje - kako objašnjava agresivnost pripadnica nežnijeg pola, Nebojša Jovanović kaže da je adolescencija period kada devojčice žele da se približe dečacima, ali su zaplašene njihovom agresivnošću i imaju potrebu da liče na njih, to je poznat fenomen identifikacije sa agresorom. Zbog toga se tetoviraju, stavljaju pirsinge, piju pivo... Naravno, neke od njih na taj način imitiraju svoje idole sa muzičke folk-scene koje se tuku u svlačionicama, svađaju pred televizijskim kamerama i prete jedni drugima preko stranica tabloida, dodaje naš sagovornik.
Rezultati Unicefove studije, koja je urađena u saradnji sa Ministarstvom prosvete, a sprovedena na uzorku od 29.000 učenika u 54 osnovne škole u Srbiji, govore da svaki treći učenik osnovne škole trpi psovke, uvrede, ponižavanje i udarce svojih vršnjaka. Četvrtina njih izložena je verbalnom, pa i fizičkom nasilju od strane svojih nastavnika.
Nasilju su skloni i stariji i mlađi đaci, odnosno i devojčice i dečaci, a po studiji najzastupljeniji oblici nasilja su vređanje, davanje pogrdnih imena, ismevanje, ogovaranje i širenje laži. Odgovor na pitanje - koja deca postaju žrtve nasilja u školama glasi: to su mališani koji su po bilo kojem osnovu "različiti” od ostale dece u razredu, a kriterijum različitosti može biti sve što "bode oči” - od pegica do naočara.
Na meti školskih siledžija često se nalaze i nova deca u razredu, ali i mališani koji ređaju sve petice u dnevniku i donose nagrade sa školskih takmičenja. Iskustvo školskih psihologa takođe govori da su deca različite boje kože i neobičnog imena, atipične visine i težine, originalnog načina odevanja potencijalne žrtve nasilja. Pažnju školskih "terminatora” skreću i mirna deca, đaci koji imaju dobar odnos s učiteljem, kao i deca sa posebnim potrebama.
Čime se objašnjava potreba mladih da nasilje snimaju mobilnim telefonom?
"Kada jednom osvane snimak zlostavljanja na nacionalnom dnevniku, tinejdžeri željni pažnje mogu da dobiju ideju kako da postanu 'zvezde' škole. Oni ne razmišljaju da takav snimak može biti dokaz u sudskom postupku protiv izgrednika - osobe koje imaju hiperbolisanu potrebu za pažnjom ne biraju način da tu pažnju dobiju, a svesni su činjenice da loše ponašanje izaziva više pažnje od uspeha na školskom takmičenju", kaže Nebojša Jovanović.
"U jednom depersonalizovanom društvu sa urušenim sistemom vrednosti, u kome se pažnja i popularnost dobijaju posredstvom 'Velikog brata', ne treba da čudi potreba tinejdžera da na najbizarniji način privuku pažnju javnosti”, zaključuje Jovanović.
(MONDO)
Psiholozi upozoravaju da na delikventnu scenu stupa generacija koja je rođena tokom devedesetih godina i koji su umesto crtanih i holivudskih filmova gledali jezive kadrove sa ratišta u domaćoj produkciji, odrastali u okruženju kriminalnih obračuna, da bi krajem devedesetih odlazila na spavanje sa zvucima sirena koje upozoravaju na bombardovanje.
"Agresija je uvek reakcija na osećanje straha i inferiornosti, a odgovor na pitanje čime su ta deca uplašena glasi: nepostojanjem strukture u svetu koji ih okružuje. Živimo u društvu u kome se nasilju i agresivnom ponašanju daje velika medijska pažnja - televizijski dnevnici počinju sa vestima o ubistvu, političke emisije postale su javne svađaonice i deca postaju svesna činjenice da loše ponašanje izaziva više pažnje od tzv. normalnog ponašanja”, objašnjava za "Politiku" Nebojša Jovanović, psiholog i psihoterapeut.
On podseća da su deca izložena ekstremnom nasilju na svakom koraku - podaci govore da je u velikom broju naših porodica nasilje postalo moneta za komunikaciju, a agresivna deca su "lakmus papir” porodične patologije. A na pitanje - zašto se u finim i pristojnim građanskim porodicama uzgajaju agresivna deca, on odgovara da je to zato što deca imaju osećaj da njihovi roditelji nisu u stanju da ih zaštite od "džungle na asfaltu”, pa svojom agresijom maskiraju sopstveno osećanje bespomoćnosti. Osim toga, ona žive u društvu u kome agresija prolazi nekažnjeno i misle da će njihovo nasilje proći bez posledica.
Na pitanje - kako objašnjava agresivnost pripadnica nežnijeg pola, Nebojša Jovanović kaže da je adolescencija period kada devojčice žele da se približe dečacima, ali su zaplašene njihovom agresivnošću i imaju potrebu da liče na njih, to je poznat fenomen identifikacije sa agresorom. Zbog toga se tetoviraju, stavljaju pirsinge, piju pivo... Naravno, neke od njih na taj način imitiraju svoje idole sa muzičke folk-scene koje se tuku u svlačionicama, svađaju pred televizijskim kamerama i prete jedni drugima preko stranica tabloida, dodaje naš sagovornik.
Rezultati Unicefove studije, koja je urađena u saradnji sa Ministarstvom prosvete, a sprovedena na uzorku od 29.000 učenika u 54 osnovne škole u Srbiji, govore da svaki treći učenik osnovne škole trpi psovke, uvrede, ponižavanje i udarce svojih vršnjaka. Četvrtina njih izložena je verbalnom, pa i fizičkom nasilju od strane svojih nastavnika.
Nasilju su skloni i stariji i mlađi đaci, odnosno i devojčice i dečaci, a po studiji najzastupljeniji oblici nasilja su vređanje, davanje pogrdnih imena, ismevanje, ogovaranje i širenje laži. Odgovor na pitanje - koja deca postaju žrtve nasilja u školama glasi: to su mališani koji su po bilo kojem osnovu "različiti” od ostale dece u razredu, a kriterijum različitosti može biti sve što "bode oči” - od pegica do naočara.
Na meti školskih siledžija često se nalaze i nova deca u razredu, ali i mališani koji ređaju sve petice u dnevniku i donose nagrade sa školskih takmičenja. Iskustvo školskih psihologa takođe govori da su deca različite boje kože i neobičnog imena, atipične visine i težine, originalnog načina odevanja potencijalne žrtve nasilja. Pažnju školskih "terminatora” skreću i mirna deca, đaci koji imaju dobar odnos s učiteljem, kao i deca sa posebnim potrebama.
Čime se objašnjava potreba mladih da nasilje snimaju mobilnim telefonom?
"Kada jednom osvane snimak zlostavljanja na nacionalnom dnevniku, tinejdžeri željni pažnje mogu da dobiju ideju kako da postanu 'zvezde' škole. Oni ne razmišljaju da takav snimak može biti dokaz u sudskom postupku protiv izgrednika - osobe koje imaju hiperbolisanu potrebu za pažnjom ne biraju način da tu pažnju dobiju, a svesni su činjenice da loše ponašanje izaziva više pažnje od uspeha na školskom takmičenju", kaže Nebojša Jovanović.
"U jednom depersonalizovanom društvu sa urušenim sistemom vrednosti, u kome se pažnja i popularnost dobijaju posredstvom 'Velikog brata', ne treba da čudi potreba tinejdžera da na najbizarniji način privuku pažnju javnosti”, zaključuje Jovanović.
(MONDO)