Nekadašnji košarkaš Ratko Varda i njegova supruga preživeli su pakao - njihova ćerkica rođena je u 24. nedelji, imala je samo 710 grama i mogla je da stane na šaku. Usledila je agonija, ali se sve, srećom, dobro završilo.
Nekadašnji košarkaš Ratko Varda (39) i njegova supruga Ivana Pjevcevic (36) svojoj devetomesecnoj cerki Milici slavice dva rodendana. Prvi na dan rodenja 15. februara, a drugi 10. avgusta, kada su je, posle gotovo šest meseci provedenih u inkubatoru, napokon doveli kuci. Sada se raduju svakom njenom osmehu i dobijenom gramu, srecni što je njihova beba izborila prvu, najvažniju životnu bitku.
"Milica je rodena u 24. nedelji, imala je nepunih šest meseci i samo 710 grama. Ništa nije nagoveštavalo da cu se poroditi tako rano. Trudnoca je bila sasvim normalna, beba aktivna i živahna, sve je išlo idealno, cak je stomak poceo da mi se primecuje tek u petom mesecu, pa mnogi nisu ni verovali da sam trudna. Bili smo srecni i nasmejani i odlazili smo na redovne mesecne kontrole. Medutim, jedne veceri sam dobila bolove, koji su isprva bili blagi i mislila sam da je to normalno. Pitala sam Ratka, s obzirom na to da on ima troje dece iz prvog braka, kako izgledaju trudovi. Pošto su postajali sve jaci, rano ujutro smo otišli u bolnicu. Dok je Ratko sredivao papirologiju, cekala sam u hodniku. Jedan od doktora povikao je na osoblje da požure jer cu se poroditi tu, u hodniku", ispricala je Ivana u intervjuu za magazin "Gloria".
Ona je citav dan provela u sali za porodaje.
"Niko nije verovao da ce se beba roditi živa, a agonija je potrajala do uvece, kada se pojavio doktor koji se dobro informisao o svemu pre nego što je došao do mene. Dali su mi odgovarajucu terapiju, vratili me na odeljenje i rekli da podignem karlicu gore kako bi se porodaj zaustavio. I uspelo je, bar do ujutru. Noc sam provela bez bolova, dosta mirno. Ali, kad je sestra ušla da mi izmeri temperaturu, osetila sam talas topline, pukao mi je vodenjak i bila sam svesna da povratka više nema".
Milica se rodila posle nepunih 15 minuta i odmah je dobila lek za razvijanje pluca.
"Doktor je, kad su je okupali i izmerili, došao do mene i rekao da je bebica vrlo živahna i da je dobro. Nasmejala sam se jer sam znala koliko je u stomaku bila nemirna. Milica se nije cula na rodenju, bila je toliko malena da je stala na šaku, imala je samo 30 centimetara. Kad su sestre krenule da je iznesu iz sale kako bi je stavile u inkubator, pozvala sam je i ona se oglasila, pa se doktor obradovao. Osim neizmerne srece što se rodila, osecala sam se krivom što je na svet stigla skoro tri i po meseca pre termina. Možda sam trudnocu olako prihvatila. Pošto je sve bilo u najboljem redu, gotovo školski, nisam ni pomislila da bi se tako nešto moglo dogoditi".
Izvor: MN PressI Ratko je bio kod kuce, baš kao i Ivana u bolnici, prolazio agoniju.
"Plakao sam, nisam znao šta da radim. Video sam je samo na fotografijama koje mi je Ivana poslala. Prvih nekoliko dana Milica je dobijala infuziju, a kad su joj prvi put dali mleko, puklo joj je crevo, pa je morala na hitnu operaciju. Kako je tih dana na snazi bila zabrana poseta zdravstvenim ustanovama zbog morbila, nismo mogli ni da odemo na Institut da je obidemo, mogli smo jedino da se raspitamo o njenom stanju. Kad su nam saopštili da ce je operisati u Tiršovoj, pitali smo možemo li da je vidimo. Receno nam je da možemo ukolko stignemo pre saniteta. Usledila je jurnjava preko pola grada, ali uspeli smo da je vidimo pre ulaska u salu. Tek tada sam shvatio koliko je malena, bila je manja od moje šake. Doktorka nam je rekla doslovno da ce Milica umreti ako je ne bude operisala, kao i ako je bude operisala. Šanse da preživi bile su veoma male, ali doktorka je naglasila da ne bi sebi mogla da oprosti ako ne pokuša. I ona je Milicu spasla prvi put".
Ivana je ispricala i da se nakon toga, kada su je posetili, borila da ne zaplace pred bebom jer su joj lekari da ona sve oseca.
"Pozvala sam je, ona se provrpoljila, a kad sam izašla na hodnik, onesvestila sam se".
Nažalost, ni posle ove operacije, bebino stanje nije bilo dobro.
"Uprkos operaciji, creva joj nisu radila kako treba i bilo je pitanje dana kada ce nas napustiti. Tih dana stalno sam išao u crkvu, molio se. Sveštenik, naš otac Predrag, dao nam je svetu vodicu i ulje i rekao da krstimo dete. Objasnio nam je šta treba da radimo i šta da kažemo kako bismo je, za slucaj da se dogodi najgore, ipak sreli tamo gore. I krstili smo je. Doktorka Olgica Rakice je bila kuma. Ivana i ja smatramo da je od tog trenutka samo Bog cuvao našu cerku, jer je prebrodila još jednu stravicnu krizu", ubeden je Ratko.
Beba je 43 dana bila na infuziji, a morala je ponovo na operaciju, pošto creva uopšte nisu obavljala svoju funkciju.
"Doktori nisu ni mogli da je operišu, krv se nije koagulisala, doktorka nam je objasnila da ne sme da je zasece pošto bi iskrvarila i da joj organi otkazuju. Bila je na aparatima za disanje koji su je održavali u životu. Pripremali su nas na najgore, jedna od sestara nam je rekla kako bi, da smo u Americi, tražili dozvolu da je sklone s aparata. Kad ste roditelj, glava govori jedno, a srce i duša drugo. Bili smo svesni svega toga, ali jednostavno nismo mogli da odustanemo od Milice, da se otrgnemo osecaju da ipak nece biti tako, da ce beba preživeti. Ta nada i vera da ce se naše dete izvuci držala nas je i kasnije, kad je jedna od sestara došla da nas uputi u dalju proceduru. Pitali su nas da li želimo sahranu ili kremaciju. Hteli smo da preuzmemo našu bebu, a Ivanina želja je bila da joj sama odabere haljinicu. Ona je neprestano bila pod lekovima za smirenje, a kad smo sutradan otišli da vidimo Milicu, u jednom trenutku sam poželeo da se aparati iskljuce jer je izgledala strašno. Primala je neku terapiju, aparat je disao umesto nje, a u tih nekoliko sekundi, koliko je bilo potrebno da joj se ukljuci lek u infuziju, puls je pao sa 110 na samo 50 otkucaja", priseca se nekadašnji košarkaš.
KONACNO - VRISAK SRECE
Jedva su prebrodili tu noc i docekali jutro da pozovu i raspitaju se kako je Milica. Prvo je to ucinila Ivana, a kad joj je sestra rekla da je beba dobro i stabilno, da su cak i creva pocela da rade, bili su u šoku. Ivana je zamolila Ratka da pozove i on.
"Pomislila sam da su pomešali bebe, pošto je i on dobio isti odgovor. Odmah smo odjurili u bolnicu. Zatekli smo potpuno drugo dete, pomerala je ruke i noge, dobila je boju. Oboje smo bil šokirani, ali i ushiceni, koliko se situacija promenila nabolje za samo 12 sati. Milica je bila živahna, reagovala je na glas i dodir. Bilo nam je jasno da je tada odlucila da preživi. Skakali smo i vrištali od srece. Od tog trenutka, sve je krenulo na dobro. Zajedno smo slavili svaki zalogaj hrane koji bi progutala, svaki gram koji bi dobila na težini", kaže Ivana.
Oboje priznaju da ni sami ne znaju kako su sve to uspeli da prežive. Potpuno su se izolovali i držala ih je, tvrde, samo vera da ce beba biti bolje.
"Dok vas tako nešto ne snade, niste ni svesni koliko ste zapravo jaki. Prva pomisao ujutru i poslednja uvece pred spavanje bila je Milica", priznaje Ivana. "Cekali smo svaki trenutak kad bi nam dozvolili da odemo u bolnicu i budemo kraj nje, da ona oseti da smo tu i da nije sama. Bilo nam je veoma teško što dete koje se bori za život ne možemo da vidimo i dodirnemo. Milion puta smo plakali dok je trajala zabrana poseta zbog boginja. Kad je ukinuta, bilo je daleko lakše, sate smo provodili kraj nje, dodirivali je, i pocela je polako da se oporavlja. Terapija 'koža na kožu' koja pomaže deci da napreduju, kod Milice je pokazala izuzetne rezultate, a trenutak kad sam je prvi put uzela u narucje, nikada necu zaboraviti. Stavila sam je na grudi i automatski je pocela da sisa, što je bio znak da sa sonde treba da prede na flašicu. Od tada je sve krenulo na bolje".
Ratko istice da je ono što su preživeli ostavilo zauvek trag na oboje.
"Milicin osmeh cini da se to izbriše. Ona je sada srecna beba, neprestano je nasmejana i place samo kada je nešto boli. Vrlo je druželjubiva i radoznala. Uspela je da se sama izbori za sebe. Odabrala je trenutak kada ce doci na ovaj svet i odlucila da želi da živi. Mi smo toliko mali i sitni naspram te njene snage, jedino što možemo da damo jeste neizmerna ljubav".
Strašno iskustvo koje su prošli dodatno je ucvrstilo Ivaninu i Ratkovu dvogodišnju ljubav. Pošto oboje poticu iz višeclanih porodica, a Ratko iz prvog braka ima troje dece, voleli bi da dobiju još dece. Kažu da priželjkuju blizance.
(Tanja Nikolic/Gloria)