Ronjenje je sport koji se dugo i sistematski uči, ali pruža veliko zadovoljstvo i bogatstvo tokom života svima koji se njime bave.
Ronilački klub "Triton" u Beogradu, koji ima ronilačku grupu za decu, i to već od njihove treće godine, vikendom popodne ima treninge na bazenu "Tašmajdan". Najslađi ronioci su u grupi "Perajca".
Ova grupa je nastala pre desetak godina, po ugledu na dečje ronilačke grupe u svetskim klubovima, koji u obuci i ronjenju koriste PADI sistem. U klubu su uočili da posle leta roditelji pričaju kako su njihova deca 'ronila'.
Zato su odlučili da, kada najmlađi već toliko vole taj sport - oforme grupu u kojoj bi decu učili ronjenju, i to postepeno, na poseban način. Grupu vodi, uz pomoć svojih kolega ronilaca, Milica Taušanović.
Mala deca ne rone sa bocama. U stvari, pravo ronjenje, ono što može da se vidi u filmovima - postaje realnost tek kada dete napuni najmanje dvanaest godina.
Deca najpre uče da se ne plaše vode. Inače, instruktori ih obučavaju osnovnim tehnikama plivanja i skokovima - odmah u velikom bazenu. Mališani prvo koriste 'mišiće', koje vremenom pomalo izduvavaju, a zatim se detetu daje daska, koju će dalje da koristi tokom obuke.
Najmlađa grupa je namenjena mališanima od tri godine pa nadalje. Onaj ko želi da se bavi ronjenjem, mora da ima zdravo srce, pluća i uši (da mu je prohodna Eustahijeva tuba). Starija deca, kao i svi ronioci, kada krenu sa uronima, imaju obavezne temeljne godišnje lekarske preglede. Ovim sportom mogu da se bave i oni koji boluju od astme, čak i hendikepirani.
Što se tiče opreme, u početku - pored kupaćeg i papuča, potrebna je kapa, naočare za plivanje ili maska za ronjenje (kasnije obavezna uz peraja). Posle nekog vremena, na spisak je potrebno dodati i disaljku.
Profesionalni deo opreme, koju čine boca kiseonika, odelo i tegovi - koriste se klupski, jer su skupi. Maska se kupuje u sportskim radnjama, pošto su one iz prodavnica igračaka - igračke.
Sva deca, ali i odrasli, posle prvih polaganja dobijaju takozvanu studentsku ronilačku karticu (znači da još uvek uče da rone, ali dosta toga već znaju), koja stiže direktno iz Švajcarske i važi kao ronilačka legitimacija u celom svetu, pošto pripada Svetskoj ronilačkoj Padi asocijaciji.
Kasnije, polaganjima stiču prvo napredni, zatim spasilački, i na kraju master-drajver (ronilački) status. Sa tim legitimacijama mogu da rone bilo gde, ukoliko postoji Padi kancelarija (ima je u svim egzotičnim i turističkim centrima), ali nikad sami. Obično roni se u paru ili grupama od po pet, šest, a ponekad i više ronilaca.
U ovaj sport se ozbiljno ulazi tek u tinejdžerskim godinama. Svako dete mora da zna da se pod vodom kreće mirno, bez naglih pokreta, da izjednači pritisak i koristi jednu ruku usmerenu na gore prilikom izrona. A za to je potrebno da sazri i fizički i psihički.
Zato o deci od tri do šest godina treba govoriti kao o pripremnoj grupi, mada njima godi kada ih zovemo malim roniocima. Kada postanu predškolci, pa do dvanaeste godine, ozbiljnije se uvode u ovu sportsku priču. Kasnije počinju da koriste boce sa kiseonikom, da oblače odela i stavljaju tegove oko struka.
Treninzi za decu su dva puta nedeljno, vikendom, i traju do sat i po. Pored obuke u bazenu, za ronioce je obavezan i teoretski deo, koji se uči iz knjiga. Pre svega, to su medicina i fizika, kao deo ronjenja.
Za decu, kao i za turiste na takozvanim brzim kursevima, kojima je moguće prisustvovati tokom letovanja negde u inostranstvu, postoje vesele tablice sa crtežima.
Ako idete na odmor, morate znati da ne smete da ronite 24 sata pre ili posle letenja avionom, ili boravka na velikoj nadmorskoj visini (planina) - što može da bude veoma opasno, zbog kiseonika u organizmu. Takođe, ronjenje je zabranjeno dva sata posle jela, kao i sat pre jela - zbog povraćanja, što nije baš bezopasno pod vodom, kada pluća funkcionišu na specifičan način.
(MONDO/YUmama.com)
Ova grupa je nastala pre desetak godina, po ugledu na dečje ronilačke grupe u svetskim klubovima, koji u obuci i ronjenju koriste PADI sistem. U klubu su uočili da posle leta roditelji pričaju kako su njihova deca 'ronila'.
Zato su odlučili da, kada najmlađi već toliko vole taj sport - oforme grupu u kojoj bi decu učili ronjenju, i to postepeno, na poseban način. Grupu vodi, uz pomoć svojih kolega ronilaca, Milica Taušanović.
Mala deca ne rone sa bocama. U stvari, pravo ronjenje, ono što može da se vidi u filmovima - postaje realnost tek kada dete napuni najmanje dvanaest godina.
Deca najpre uče da se ne plaše vode. Inače, instruktori ih obučavaju osnovnim tehnikama plivanja i skokovima - odmah u velikom bazenu. Mališani prvo koriste 'mišiće', koje vremenom pomalo izduvavaju, a zatim se detetu daje daska, koju će dalje da koristi tokom obuke.
Najmlađa grupa je namenjena mališanima od tri godine pa nadalje. Onaj ko želi da se bavi ronjenjem, mora da ima zdravo srce, pluća i uši (da mu je prohodna Eustahijeva tuba). Starija deca, kao i svi ronioci, kada krenu sa uronima, imaju obavezne temeljne godišnje lekarske preglede. Ovim sportom mogu da se bave i oni koji boluju od astme, čak i hendikepirani.
Što se tiče opreme, u početku - pored kupaćeg i papuča, potrebna je kapa, naočare za plivanje ili maska za ronjenje (kasnije obavezna uz peraja). Posle nekog vremena, na spisak je potrebno dodati i disaljku.
Profesionalni deo opreme, koju čine boca kiseonika, odelo i tegovi - koriste se klupski, jer su skupi. Maska se kupuje u sportskim radnjama, pošto su one iz prodavnica igračaka - igračke.
Sva deca, ali i odrasli, posle prvih polaganja dobijaju takozvanu studentsku ronilačku karticu (znači da još uvek uče da rone, ali dosta toga već znaju), koja stiže direktno iz Švajcarske i važi kao ronilačka legitimacija u celom svetu, pošto pripada Svetskoj ronilačkoj Padi asocijaciji.
Kasnije, polaganjima stiču prvo napredni, zatim spasilački, i na kraju master-drajver (ronilački) status. Sa tim legitimacijama mogu da rone bilo gde, ukoliko postoji Padi kancelarija (ima je u svim egzotičnim i turističkim centrima), ali nikad sami. Obično roni se u paru ili grupama od po pet, šest, a ponekad i više ronilaca.
U ovaj sport se ozbiljno ulazi tek u tinejdžerskim godinama. Svako dete mora da zna da se pod vodom kreće mirno, bez naglih pokreta, da izjednači pritisak i koristi jednu ruku usmerenu na gore prilikom izrona. A za to je potrebno da sazri i fizički i psihički.
Zato o deci od tri do šest godina treba govoriti kao o pripremnoj grupi, mada njima godi kada ih zovemo malim roniocima. Kada postanu predškolci, pa do dvanaeste godine, ozbiljnije se uvode u ovu sportsku priču. Kasnije počinju da koriste boce sa kiseonikom, da oblače odela i stavljaju tegove oko struka.
Treninzi za decu su dva puta nedeljno, vikendom, i traju do sat i po. Pored obuke u bazenu, za ronioce je obavezan i teoretski deo, koji se uči iz knjiga. Pre svega, to su medicina i fizika, kao deo ronjenja.
Za decu, kao i za turiste na takozvanim brzim kursevima, kojima je moguće prisustvovati tokom letovanja negde u inostranstvu, postoje vesele tablice sa crtežima.
Ako idete na odmor, morate znati da ne smete da ronite 24 sata pre ili posle letenja avionom, ili boravka na velikoj nadmorskoj visini (planina) - što može da bude veoma opasno, zbog kiseonika u organizmu. Takođe, ronjenje je zabranjeno dva sata posle jela, kao i sat pre jela - zbog povraćanja, što nije baš bezopasno pod vodom, kada pluća funkcionišu na specifičan način.
(MONDO/YUmama.com)