Dok je gotovo svako peto dete mlađe od pet godina već gojazno, dva odsto njihovih vršnjaka je pothranjeno, šest odsto zaostaje u rastu, a tri odsto ima nedovoljnu težinu za svoju visinu.
I nešto starija deca ne mogu da se pohvale da "pucaju" od zdravlja. Prema poslednjim podacima Nacionalnog instituta za javno zdravlje "Dr Milan Jovanović Batut", u uzrastu od sedam do 19 godina ima 6,2 odsto pothranjenih (što je 2,2 odsto manje nego 2000. godine), ali je skoro petina umereno ili potpuno gojazna.
Taj višak kilograma je, kažu lekari, direktna posledica loših navika u ishrani i nedostatka fizičke aktivnosti: deca sve duže sede ispred televizora, najradije jedu brzu hranu, slatkiše i grickalice, "najbolji drug" im je - računar, omiljena igra - kompjuterske animacije, pa se stiče utisak da nove generacije i ne znaju da trče za loptom ili preskaču lastiš.
Lekari za to najviše krive roditelje, a istraživanja pokazuju da mnogi ne uče svoje potomke zdravim životnim navikama. Bez doručka u školu, prema istraživanju "Batuta", odlazi gotovo 13 odsto školaraca, sveže voće i povrće svakodnevno jede tek svako drugo dete, a što su stariji, sve ređe piju mleko. Tri obroka dnevno redovno ima 74,4 odsto dece.
Da li su se i inače loše navike u ishrani u Srbiji dodatno pogoršale, ili i siromaštvo "uzima danak", niko nema precizan odgovor, ali činjenica je da je 2000. godine tri glavna obroka dnevno imalo 85,6 odsto dece.
"Svakako da ima onih koji deci ne mogu da obezbede tri obroka dnevno, ali zabrinjavajuće je da mi već u uzrastu od 10 do 12 godina imamo anoreksičnu decu", kaže za "Novosti" profesor dr Branko Jakovljević, specijalista za ishranu u Institutu za higijenu Medicinskog fakulteta u Beogradu.
"Anoreksiji, namernom izgladnjivanju, sklone su naročito devojčice, koje žele da imaju manekensku liniju i, ma koliko bile tanke, same sebi nikada nisu dovoljno mršave. Individualno je ono što dovodi do ovakvog poremećaja, ali uočeno je da anoreksična deca gotovo uvek imaju loš odnos sa roditeljima, uglavnom sa majkama."
Sudeći prema podacima o ishrani, u Srbiji se, izgleda, zaboravlja da nije dovoljno samo dobro se najesti, već je mnogo važnije šta se jede.
"Istraživanja pokazuju da dete do punoletstva odgleda čak 100.000 reklama za brzu hranu, grickalice, slatkiše. I na osnovu tih reklama formira svoj ukus, što je veoma loše", napominje prof. Jakovljević.
Čak i kada se zbog takvog načina ishrane ne "zalepe" suvišni kilogrami, i loše životne navike nisu "na oko" vidljive, laboratorijski nalazi pokazuju greške u ishrani - čak trećina predškolske dece je anemična!
"Nije dovoljno da se unosi samo energetski bogata hrana. Organizmu su potrebni proteini, vitamini, minerali, i roditelji bi osećaj za zdravu ishranu trebalo da razvijaju kod dece još od detinjstva", upozorava prof. Jakovljević.
U slučajevima kada pothranjenost nije posledica siromaštva i oskudne ishrane, roditelji su u dilemi da li treba dete da teraju da više jede ili da ga jednostavno puste da izgladni, pa će samo da traži obrok.
Profesor Jakovljević kaže da to dvoumljenje generalno ne može lako da se reši. "Stvar" je individualna, i roditelji u svakom slučaju prvo treba da razgovaraju sa detetom, pa ako ne mogu da reše problem i da potraže stručnu pomoć.
Ako je u pitanju anoreksija, važno je problem prepoznati što pre, a on se onda stručno rešava timski. Sa takvim detetom moraju "da rade" psiholog, psihijatar i specijalista ishrane.
(MONDO)
Taj višak kilograma je, kažu lekari, direktna posledica loših navika u ishrani i nedostatka fizičke aktivnosti: deca sve duže sede ispred televizora, najradije jedu brzu hranu, slatkiše i grickalice, "najbolji drug" im je - računar, omiljena igra - kompjuterske animacije, pa se stiče utisak da nove generacije i ne znaju da trče za loptom ili preskaču lastiš.
Lekari za to najviše krive roditelje, a istraživanja pokazuju da mnogi ne uče svoje potomke zdravim životnim navikama. Bez doručka u školu, prema istraživanju "Batuta", odlazi gotovo 13 odsto školaraca, sveže voće i povrće svakodnevno jede tek svako drugo dete, a što su stariji, sve ređe piju mleko. Tri obroka dnevno redovno ima 74,4 odsto dece.
Da li su se i inače loše navike u ishrani u Srbiji dodatno pogoršale, ili i siromaštvo "uzima danak", niko nema precizan odgovor, ali činjenica je da je 2000. godine tri glavna obroka dnevno imalo 85,6 odsto dece.
"Svakako da ima onih koji deci ne mogu da obezbede tri obroka dnevno, ali zabrinjavajuće je da mi već u uzrastu od 10 do 12 godina imamo anoreksičnu decu", kaže za "Novosti" profesor dr Branko Jakovljević, specijalista za ishranu u Institutu za higijenu Medicinskog fakulteta u Beogradu.
"Anoreksiji, namernom izgladnjivanju, sklone su naročito devojčice, koje žele da imaju manekensku liniju i, ma koliko bile tanke, same sebi nikada nisu dovoljno mršave. Individualno je ono što dovodi do ovakvog poremećaja, ali uočeno je da anoreksična deca gotovo uvek imaju loš odnos sa roditeljima, uglavnom sa majkama."
Sudeći prema podacima o ishrani, u Srbiji se, izgleda, zaboravlja da nije dovoljno samo dobro se najesti, već je mnogo važnije šta se jede.
"Istraživanja pokazuju da dete do punoletstva odgleda čak 100.000 reklama za brzu hranu, grickalice, slatkiše. I na osnovu tih reklama formira svoj ukus, što je veoma loše", napominje prof. Jakovljević.
Čak i kada se zbog takvog načina ishrane ne "zalepe" suvišni kilogrami, i loše životne navike nisu "na oko" vidljive, laboratorijski nalazi pokazuju greške u ishrani - čak trećina predškolske dece je anemična!
"Nije dovoljno da se unosi samo energetski bogata hrana. Organizmu su potrebni proteini, vitamini, minerali, i roditelji bi osećaj za zdravu ishranu trebalo da razvijaju kod dece još od detinjstva", upozorava prof. Jakovljević.
U slučajevima kada pothranjenost nije posledica siromaštva i oskudne ishrane, roditelji su u dilemi da li treba dete da teraju da više jede ili da ga jednostavno puste da izgladni, pa će samo da traži obrok.
Profesor Jakovljević kaže da to dvoumljenje generalno ne može lako da se reši. "Stvar" je individualna, i roditelji u svakom slučaju prvo treba da razgovaraju sa detetom, pa ako ne mogu da reše problem i da potraže stručnu pomoć.
Ako je u pitanju anoreksija, važno je problem prepoznati što pre, a on se onda stručno rešava timski. Sa takvim detetom moraju "da rade" psiholog, psihijatar i specijalista ishrane.
(MONDO)