Prema procenama stručnjaka, oko deset odsto dece u Srbiji ima disleksiju, teškoće u savladavanju čitanja i pisanja, smetnju koju nastavnici i roditelji zbog nedovoljne obučenosti, pripisuju lenjosti i nezainteresovanosti deteta za rad.
Disleksija kod nas često ostaje neotkrivena zbog nedovoljne informisanosti roditelja, ali i prosvetnih radnika, rekla je Tanjugu predsednica Prvog srpskog društva za disleksiju Gordana Babić Cvetković i istakla da neprepoznavanje ove smetnje zagorčava odrastanje i školovanje.
Ovakvi đaci se još u prvom razredu mogu prepoznati tako što na primer teško razlažu slovo po slovo u reči, imaju neuredne sveske, jer puno brišu, treba im puno vremena da prepišu sa table, dugmići im nisu ravnomerno zakopčani, imaju problema sa vezivanjem pertli, ne mogu da odrede strane sveta, šta je levo, šta desno...
"Kada posumnjate da dete ima problem u učenju i pisanju, nemojte odmah pomisliti da je lenjo, razmaženo, što često i sami profesori i učitelji kažu, je ni oni ne prepoznaju problem uvek", rekla je Cvetković, najavljujući Evropske dane svesti o disleksiji, koji počinju sutra.
Ona upozorava da u našim školama disleksija "prolazi" neopažena do četvrtog razreda, a onda kada đak dođe u peti razred, poremećaj se obično pripisuje pubertetu ili nekim drugim razlozima i navodi da je podrška ključna.
"Ako nemaju adekvatnu podršku školskog sistema, što najčešće nemaju, jako loše prolaze, mada imamo slučajeve da su neka deca disleksičari bila đaci generacije, jer su imali podršku škole i još veću podršku iz kuće", rekla je Cvetković i istakla da se uvođenjem inkluzije stvari ipak menjaju na bolje.
Kod njenog sina je, kako kaže, disleksija otkrivena na kraju petog razreda. U osnovnoj školi koja se nalazi u Beogradu, nisu naišli na razumevanje i odatle nose, kako kaže, vrlo neugodna iskustva, a i srednjoj školi prve dve godine je bilo velikog otpora profesora.
"Situacija se kasnije promenila, zahvaljujući razrednoj starešini koja takođe ima disleksično dete", rekla je Cvetković.
Predstavnica Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Milena Jerotijević iz Mreže podrške inkluzivnom obrazovanju, podseća da se o disleksiji dugo nije znalo.
Taj pojam je relativno skorijeg datuma, ljudi nisu znali da je to odraz nečijeg načina funkcionisanja mentalnog aparata i često se pripisuje lenjosti, nezainteresovanosti deteta za učenje i uglavnom su nastavnici, a i roditelji, užasno ljuti na dete zašto neće da vežba i da savlada tu veštinu, kaže Jerotijević.
"Sada je u školama bolja situacija nego što je bila, ali još uvek, možda učitelji ponajmanje, ali nastavnici teško prihvataju da neko nije savladao čitanje i pisanje i da nije krivica u tome što nije vežbao. Nastavnici teško razumeju da se ne radi o nevežbanju nego o specifičnom misaonom procesu, dekodiranju pisanih znakova, prevođenje glasa u slovo pa posle slova", rekla je Jerotijević Tanjugu.
Ta deca imaju problem u levo-desno orijentaciji, često umaju ukrštenu dominaciju, desna ruka im je dominantna, a levo uho, leva noga, rekla je ona i ukazala da su to po pravilu pametna deca, najmanje prosečnih sposobnosti.
Poseduju, kako kaže, visoke sposobnosti za konstruktivno, za rešavanje vizuelnih problema, ta deca sve razumeju kao trodimenzionalno, ali se teže snalaze sa podacima koji su dati u jednoj ravni, dvodimenzionalno.
"Dovoljno je da nastavnici kada prepoznaju zastoj, teškoću, da prvo pomisle da se to dete jako trudi, ali da ne može na način koji je uobičajen za drugu decu", rekla je Jerotijević.
Načini podrške su različiti i tu i jeste poenta u individualnom obrazovnom planu, rekla je ona i navela da je su disleksije raznolik fenomen - od toga da ukoliko ne uči slova kao trodimenzionlane simbole ne može da ih nauči, do toga da su samo sporiji u čitanju i pisanju.
Između može da bude da dete permutuje slogove, da slova koja su slična zamenjuje, može da započne red a da ga završi pet redova niže, jer ne može taj prostor da kontroliše.
"To se savlađuje, ali je izuzetno važno da se dete zbog toga ne oseća inferiorno, da se podrže one njegove jake strane, da dobija usmeno da odgovora, da se pismeni zadaci tako naprave da ne mora mnogo da piše nego da dopunjava, zaokružuje, povezuje."
Škola je, kako kaže, glavna. Disleksija se nigde na drugom mestu ne može otkriti nego onda kada počinje proces učenja i pisanja i jedino u obrazovnom procesu mogu da se ublažavaju njene posledice i da se pravazilazi.
Roditelji treba da budu podrška detetu, da na primer detetu čitaju lekciju. Moraju da rade zajedno sa nastavnicima, da se ne desi da nastavnici razumeju problem, a da roditelji ne razumeju, rekla je Jerotijević i navela da ima slučajeva da su deca morala zbog ovoga da napuste školu jer nisu nailazila na razumevanje.
U Prvom srpskom društvu za disleksiju navode i podatak da je 30 odsto najbogatijih ljudi na svetu disleksično. Takođe, 40 do 50 odsto zatvorenika je disleksično, to su ljudi kod kojih, dok su bila deca nije na vreme prepoznat problem i zbog stalnog neuspeha u školi okrenuli su se nekom drugom načinu života.
Evropski dani svesti o disleksiji trajaće od 22. do 27. oktobra u Info room-u Kancelarije za mlade u u Beogradu, organizovanjem sastanaka disleksičara, roditelja, stručnjaka, predstavnika institucija i ustanova.
U društvu podsećaju i na listu poznatih osoba sa disleksijom na kojoj su i Leonardo Da Vinči, Albert Ajnštajn, Hans Kristijan Andersen, Agata Kristi, Pikaso, Volt Dizni, Džon Lenon, Tom Kruz, Šer, Vupi Goldberg, Kijanu Rivs, Stiv Džobs...
(Tanjug)
Ovakvi đaci se još u prvom razredu mogu prepoznati tako što na primer teško razlažu slovo po slovo u reči, imaju neuredne sveske, jer puno brišu, treba im puno vremena da prepišu sa table, dugmići im nisu ravnomerno zakopčani, imaju problema sa vezivanjem pertli, ne mogu da odrede strane sveta, šta je levo, šta desno...
"Kada posumnjate da dete ima problem u učenju i pisanju, nemojte odmah pomisliti da je lenjo, razmaženo, što često i sami profesori i učitelji kažu, je ni oni ne prepoznaju problem uvek", rekla je Cvetković, najavljujući Evropske dane svesti o disleksiji, koji počinju sutra.
Ona upozorava da u našim školama disleksija "prolazi" neopažena do četvrtog razreda, a onda kada đak dođe u peti razred, poremećaj se obično pripisuje pubertetu ili nekim drugim razlozima i navodi da je podrška ključna.
"Ako nemaju adekvatnu podršku školskog sistema, što najčešće nemaju, jako loše prolaze, mada imamo slučajeve da su neka deca disleksičari bila đaci generacije, jer su imali podršku škole i još veću podršku iz kuće", rekla je Cvetković i istakla da se uvođenjem inkluzije stvari ipak menjaju na bolje.
Kod njenog sina je, kako kaže, disleksija otkrivena na kraju petog razreda. U osnovnoj školi koja se nalazi u Beogradu, nisu naišli na razumevanje i odatle nose, kako kaže, vrlo neugodna iskustva, a i srednjoj školi prve dve godine je bilo velikog otpora profesora.
"Situacija se kasnije promenila, zahvaljujući razrednoj starešini koja takođe ima disleksično dete", rekla je Cvetković.
Predstavnica Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Milena Jerotijević iz Mreže podrške inkluzivnom obrazovanju, podseća da se o disleksiji dugo nije znalo.
Taj pojam je relativno skorijeg datuma, ljudi nisu znali da je to odraz nečijeg načina funkcionisanja mentalnog aparata i često se pripisuje lenjosti, nezainteresovanosti deteta za učenje i uglavnom su nastavnici, a i roditelji, užasno ljuti na dete zašto neće da vežba i da savlada tu veštinu, kaže Jerotijević.
"Sada je u školama bolja situacija nego što je bila, ali još uvek, možda učitelji ponajmanje, ali nastavnici teško prihvataju da neko nije savladao čitanje i pisanje i da nije krivica u tome što nije vežbao. Nastavnici teško razumeju da se ne radi o nevežbanju nego o specifičnom misaonom procesu, dekodiranju pisanih znakova, prevođenje glasa u slovo pa posle slova", rekla je Jerotijević Tanjugu.
Ta deca imaju problem u levo-desno orijentaciji, često umaju ukrštenu dominaciju, desna ruka im je dominantna, a levo uho, leva noga, rekla je ona i ukazala da su to po pravilu pametna deca, najmanje prosečnih sposobnosti.
Poseduju, kako kaže, visoke sposobnosti za konstruktivno, za rešavanje vizuelnih problema, ta deca sve razumeju kao trodimenzionalno, ali se teže snalaze sa podacima koji su dati u jednoj ravni, dvodimenzionalno.
"Dovoljno je da nastavnici kada prepoznaju zastoj, teškoću, da prvo pomisle da se to dete jako trudi, ali da ne može na način koji je uobičajen za drugu decu", rekla je Jerotijević.
Načini podrške su različiti i tu i jeste poenta u individualnom obrazovnom planu, rekla je ona i navela da je su disleksije raznolik fenomen - od toga da ukoliko ne uči slova kao trodimenzionlane simbole ne može da ih nauči, do toga da su samo sporiji u čitanju i pisanju.
Između može da bude da dete permutuje slogove, da slova koja su slična zamenjuje, može da započne red a da ga završi pet redova niže, jer ne može taj prostor da kontroliše.
"To se savlađuje, ali je izuzetno važno da se dete zbog toga ne oseća inferiorno, da se podrže one njegove jake strane, da dobija usmeno da odgovora, da se pismeni zadaci tako naprave da ne mora mnogo da piše nego da dopunjava, zaokružuje, povezuje."
Škola je, kako kaže, glavna. Disleksija se nigde na drugom mestu ne može otkriti nego onda kada počinje proces učenja i pisanja i jedino u obrazovnom procesu mogu da se ublažavaju njene posledice i da se pravazilazi.
Roditelji treba da budu podrška detetu, da na primer detetu čitaju lekciju. Moraju da rade zajedno sa nastavnicima, da se ne desi da nastavnici razumeju problem, a da roditelji ne razumeju, rekla je Jerotijević i navela da ima slučajeva da su deca morala zbog ovoga da napuste školu jer nisu nailazila na razumevanje.
U Prvom srpskom društvu za disleksiju navode i podatak da je 30 odsto najbogatijih ljudi na svetu disleksično. Takođe, 40 do 50 odsto zatvorenika je disleksično, to su ljudi kod kojih, dok su bila deca nije na vreme prepoznat problem i zbog stalnog neuspeha u školi okrenuli su se nekom drugom načinu života.
Evropski dani svesti o disleksiji trajaće od 22. do 27. oktobra u Info room-u Kancelarije za mlade u u Beogradu, organizovanjem sastanaka disleksičara, roditelja, stručnjaka, predstavnika institucija i ustanova.
U društvu podsećaju i na listu poznatih osoba sa disleksijom na kojoj su i Leonardo Da Vinči, Albert Ajnštajn, Hans Kristijan Andersen, Agata Kristi, Pikaso, Volt Dizni, Džon Lenon, Tom Kruz, Šer, Vupi Goldberg, Kijanu Rivs, Stiv Džobs...
(Tanjug)