Devojčice se sve češće odlučuju za bekstvo kada stupe "u vezu" preko socijalnih mreža, a dečaci zbog loših ocena.
Iako najveći broj ovih odlazaka ima srećan kraj, a s obzirom na to da se deca nakon potrage, koja traje par sati ili par dana, pronađu i to najčešće kod prijatelja, kriminalistički inspektor u Odeljenju za potrage u Policijskoj upravi za grad Beograd Saša Irević kaže da se svakoj prijavi nestanka pristupa veoma ozbiljno.
"Kada roditelji prijave da je dete nestalo prvo proveravamo bolnice da bi isključili mogućnost da je dete stradalo u saobraćajnoj nesreći, tuči ili nekoj nezgodi i trudimo se da roditelje motivišemo da što iskrenije odgovore na pitanja o tome da li u kući postoje problemi zbog kojih je dete pobeglo. Roditelji obično konstatuju da njihovo dete nema razloga da beži od kuće, zbog čega sumnjaju da ga je neko oteo. Ali kada malo 'zagrebete' ispod površine, shvatite da su bekstvu obično prethodile svađe u kući koje su kulminirale roditeljskim zabranama da dete koristi kompjuter, internet, mobilni telefon ili da posećuje Facebook i Twitter i ostale socijalne mreže", kaže za "Politiku" inspektor Irević.
Zanimljivo je da devojčice najčešće beže zbog emotivnih razloga - zbog toga što se roditelji protive njihovim vezama ili im zabranjuju kasne izlaske. U poslednje vreme često se dešava da upoznaju nekoga na socijalnim mrežama, pa stupe u "vezu" sa njim i odluče se na bekstvo. Dečaci se uglavnom odlučuju na bekstvo jer predosećaju da će loše ocene napraviti haos u kući.
Policijska statistika govori da od 212 maloletnika koliko je prošle godine pobeglo od kuće, čak 163 imaju između 14 i 18 godina, pa se sa pravom može zaključiti da pubertet "daje krila" idejama da se "mali problemi uspešno rešavaju većim problemima", kao što je bežanje od kuće.
Inspektor dodaje da je, bez obzira na motive bekstva, svim maloletnicima zajednička ideja da će ovim činom uspeti da smekšaju roditelje, odnosno da olabave stroga disciplinska pravila koja vladaju u njihovom domu. On dodaje da deca, uslovno rečeno, uspevaju da realizuju ovu ideju, jer su roditelji presrećni što je dete pronađeno živo i zdravo i nakon ovog čina obično poboljšaju međusobnu komunikaciju.
Inspektor Irević naglašava da je bekstvo deteta od kuće uvek signal da je ono nezadovoljno atmosferom u domu i odnosima sa roditeljima, zbog čega majkama i očevima skreće pažnju da bi trebalo da potraže savet stručnjaka za dušu da se ovakve situacije ne bi ponovile.
U statistici "begunaca" velikim delom učestvuju i deca iz ustanova socijalne zaštite - čak 87 mališana je tokom prošle godine (više puta) pobeglo iz doma.
"Ne znamo iz kojih razloga domski mališani beže iz ovih ustanova – da li je to nemi vapaj da se vrate svojoj porodici, ili su nezadovoljni uslovima života u domu. Na sreću, sve mališane brzo pronalazimo i vraćamo vaspitačima", kaže inspektor Irević.
On objašnjava da su školski drugari ili prijatelji iz komšiluka prva adresa na kojoj se mali begunci traže. Potraga se tu najčešće i završava, jer se deca obično pronalaze u stanu prijatelja – obično provedu noć kod jednog prijatelja, pa ostanu dva dana kod drugog drugara da zavaraju trag, a roditeljima prijatelja obično objasne da su došli „da uče zajedno”. Dešavalo se i da dete sedne u autobus ili voz, pa potraga potraje nekoliko nedelja, ali se nikada nije desilo da dete nestane "sa lica zemlje".
Inspektor Saša Irević ističe da se dešavalo da roditelji uspaničeno dotrče u policiju i prijave nestanak deteta koje je jednostavno otišlo kod bake i deke i zaboravilo da im se javi. On kaže da zakon ne precizira koliko je potrebno vremena da prođe da bi se dete tretiralo kao nestala osoba. Zbog toga policija kreće u potragu onog momenta kada roditelj prijavi nestanak svog deteta.
(MONDO)