Važno da ljudi imaju realističnu sliku o sebi, jer im ona povećava šanse za kvalitetan život. A kako osnovna slika o sebi nastaje u detinjstvu, važno je kako roditelji i drugi koji su detetu značajni, utiču na njeno formiranje.
Često ljudi za koje drugi znaju da imaju važne kvalitete, te iste kvalitete ne vide kod sebe ili ih vide, ali ih ne cene. Njih otkriva to što kada ih pohvalimo, umesto da im bude prijatno, reaguju neprijatnošću i stidom. Time otkrivaju da ne misle tako dobro o sebi, kao što mi mislimo o njima. To pokazuje da je za kvalitetan život važno da ljudi imaju realističnu predstavu o sebi.
Funkcija slike o sebi nije da samo pasivno odslikava nečiju stvarnost. Kada jednom nastane, slika o sebi teži da se potvrdi, ma koliko bila nerealna. Ako je, na primer, osoba koja uopšte nije glupa, čvrsto uverena da jeste glupa, ona će u brojnim situacijama da se ponaša u skladu sa slikom koju ima o sebi. Za nju će ista ta ponašanja biti dokaz i potvrda da jeste glupa. Osoba će tako biti zarobljenik negativno iskrivljene slike o sebi koju će, na osnovu njenog ponašanja, potvrđivati i drugi ljudi, piše "Politika".
Zato je važno da ljudi imaju realističnu sliku o sebi, jer im ona povećava šanse za kvalitetan život. A kako osnovna slika o sebi nastaje u detinjstvu, važno je kako roditelji i drugi koji su detetu značajni, utiču na njeno formiranje.
Dete ne zna ko je ono, već na osnovu ponašanja roditelja i ostalih zaključuje ko je i kakvo je. Važno je da roditelji pokazuju deci da ih vole, jer im time poručuju da su ona važna ljudska bića. Pored pokazivanja ljubavi važne su i reči koje koriste roditelji. Svoju poruku roditelj može da uputi detetu na postupak ili na osobu.
Kada dete, na primer, nešto prospe, roditelj može da mu kaže: "Ne prosipaj, pažljivije nosi!” ili "Pazi trapavko, upropastićeš mi parket". Poruke koje roditelj upućuje detetu kao osobi u psihološkom smislu deluju kao etikete koje se lepe na detetovu sliku o sebi.
Znajući to, roditelj treba da detetu kao osobi upućuje pozitivne poruke, a da izbegava negativne. Kada roditelj u ljutnji kaže da je dete glupo, nesposobno, lenjo, sebično dete to pamti i upisuje u svoj identitet.
Kada roditelji i druge osobe značajne za dete počnu da razlikuju poruke koje se upućuju na osobu, od poruka koje se upućuju na ponašanje, tada je formula vaspitne komunikacije jednostavna: uvek kritikujemo ponašanje, nikada osobu, ali pohvaljujemo i osobu i ponašanje.
Kada naučimo da to primenjujemo na deci, možemo da nastavimo na odraslima. Tada će nam život biti lepši.
(MONDO)