Godinama sam imala iluziju da nas očekuju pokloni od Deda Mraza lično, i svaki put u ovo doba godine se setim smešnih smicalica svojih roditelja, ali i načina na koji sam shvatila da pokloni dolaze iz tržnog centra, a ne Severnog pola...
Nova godina je doba koje me uvek uvuce u mirise i secanja na detinjstvo, i vece kada su svi bili na toplom, udobnom i sigurnom mestu.
Toliko sam kao klinka imala potrebu da "zbrinem" sve što se nalazi u kuci za ovaj poseban dan koji oznacava pocetak nove godine, da sam satima pred ponoc brižljivo skupljala sve igracke (što ukljucuje i mnogobrojne barbike bez glave i ostalih udova), pravila im krevete po podu dnevne sobe od jastucnica i ostalih prostirki, ogradivala improvizovane spavace sobe kasetama, i ušuškavala ih kako bi dolicno proveli ovo vece s nama ostalima.
Imate li vi dokaz da Deda Mraz ne postoji?!
Kad bi svi bili spremni, gledali su se crtaci i filmovi na televiziji, a jedno dve godine zaredom sam fanaticno za Novu godinu slušala iskljucivo CD s muzikom iz "Gospodara prstenova" i naravno željno išcekivao Deda Mraz koji bi oko 22, 23 casova uvece, stigao i doneo poklone za sestru i mene.
Kako do poklona
Ali, pre svega toga, danima su trajale pripreme. Prvo je trebalo odluciti šta tacno želimo da nam novogodišnji cika donese, napišemo to u pismu, odnosno, izdiktiramo mami, ili nacrtamo, jer nije kao da smo tada još znale da pišemo, i eventualno nakon besomucnog gledanja americkih filmova, ostavimo ispod jelke cašu mleka, jer smo slatkiše sebicno cuvale za sebe.
Pošto smo u to vreme živeli u porodicnoj kuci, kada bi roditelji odlucili da je vreme da nam na ulazna vrata pozvoni Deda Mraz, terali su nas da se spustimo u stan kod bake i strpljivo cekamo s upozorenjem da ako virimo, Mraz se nece pojaviti i doneti nam poklone.
Okej. Pokušavale smo nekoliko puta da varamo, ali je pobedio strah od nedobijanja poklona, pa smo poslušno i kao na iglama cekale da cujemo zvono.
Kada bismo cule zvuk interfona, koji je svirao pesmu "Za Elizu", a onda korake uz stepenice do našeg stana, znale smo da ce mama svakog trenutka pozvati bakiu telefonom reci joj da je vreme da se popnemo gore.
To nije bilo penjanje uz stepenice, nego bezglavo trcanje, naravno. Cim bismo ušle u stan, s vrata smo hitale ka ukrašenom drvetu i mnogobrojnim poklonima koji su nas cekali ispod. Mleko bi uvek bilo popijeno (ili verovatno prosuto u sudoperu/vraceno u tetrapak), a kada bi se smirila euforija i vrištanje usled otvaranja poklona koje smo prethodno narucile u našim pismima, usledila bi neka zavrzlama kojom su roditelji nastojali da nas ubede da je Deda Mraz stvarno bio tu.
Ispitivale bismo ih šta je rekao, da li nas je pozdravio, kako je izašao napolje, jer nismo cule da se ulazna vrata opet otvaraju... Odgovor je uvek bio spreman.
Najjace je bilo jedne godine kada su nam pokazali otisak obuce na majici koja se sušila na radijatoru pored prozora kao dokaz da je Deda Mraz odatle zakoracio na terasu i kasnije na krov gde ga je cekala zaprega s irvasima! I dalje mi je komicno kada zamislim caleta kako se lomi da zgazi tu majicu!
Godina kada Deda Mraz nije imao para
Crv sumnje da najpoznatiji bradonja na svetu ne postoji, došao je negde pred moj polazak u osnovnu školu. Secam se da sam te godine žarko želela Barbiku koju sam zvala "gimnasticarka", jer je mogla da savija ruke i noge. Bila je od kljucne važnosti za price i avanture koje sam smišljala igrajuci se lutkama iz kolekcije koju sam vec posedovala. Odradila sam ritual zbrinjavanja igracaka, otišla i vratila se od bake, i pocela da otpakujem kutiju za koju sam bila ubedena da unutra sadrži Barbiku. Medutim, kada sam sklonila ukrasni papir, otkrila sam da me iz kutije gleda "obicna" Barbika, a ne takozvana gimnasticarka. Iskreno nesrecna i razocarana, i kao pravo razmaženo derište, popi*dela sam!
Prvo sam u neverici pitala mamu gde je moja Barbika gimnasticarka, a ona je smišljala neke odgovore poput: "Pa, nisu je imali na Severnom polu" ili "Deda Mraz ju je ove godine obecao drugoj deci, ti ceš dobiti sledece", ali ništa nije moglo da me uteši. Pocela sam da placem i durim se kao pravi mali kreten, što je probudilo tatu koji je mrtav umoran od posla uveliko ležao u krevetu.
"Šta se dešava? Zašto placeš?", cula sam kako me pita iz spavace sobe.
Uspela sam malo da se saberem i kroz podrhtavanje donje usne odgovorim: "Htela sam gimnasticarku, a dobila sam obicnu Barbiku!"
"Jebi ga, Tamara, Deda Mraz nije imao para", rekao je tata.
Kako to misli da Deda Mraz nema para?! On je DEDA MRAZ. Njemu ne treba novac da bi podelio poklone svoj dobroj deci na ovom svetu!
Rušenje iluzija
Sledece godine sam smislila lukav plan kojim cu dokazati da Deda Mraz ne postoji i da su me roditelji bezdušno lagali sve ove godine. U pismu koje sam napisala Deda Mrazu sam poželela da mi omoguci da letim. To je dar koji bi samo pravi Deda Mraz mogao da mi omoguci, mislila sam.
Ako ne dobijem sposobnost letenja, vec opet neku igracku, znacu da je sve farsa. Tako je i bilo, naravno, ali nisam mogla da osetim trijumf vec blagu tugu što je situacija takva. Pokloni su pokloni, od koga god da stižu, ali nešto u cinjenici da Deda Mraz i zajedno s njim sva carolija koju sam umišljala prethodnih godina ne postoje, nije mi prijala uopšte.
Finalni udarac protiv mog verovanja u Deda Mraza došao je godine kada je mama zaboravila da mi nikada zvanicno nije rekla da Deda Mraz ne postoji, predala mi spisak poklona i novac, i zamolila da ja da odem do tržnog centra na Vidikovcu, da kupim mladim sestrama poklone za Novu godinu od "Deda Mraza".
To je stvarno uništilo sve zauvek. Odrastajuci, Nove godine su se pretvorile u pijanke s društvom, a Deda Mraz lik kojeg je izmislila "Koka kola".
Uprkos nesrecnom kraju mog verovanja u novogodišnja cuda, drago mi je što su mi roditelji omogucili da u tom periodu najranijeg detinjstva iskusim tako nešto, jer iako je neminovno da ce nas realnost "udariti" jednog dana, lepo je imati mogucnost izvuci secanje na doba kada su irvasi cekali na krovu iznad moje glave, lutke su mirno spavale uvijene u jastucnice na podu dnevne sobe, a Deda Mraz kulturno zvonio na ulazna vrata i potom se iskradao kroz prozor u noc.
Divan prizor, zar ne?
Pišite nam u komentarima kako ste i kada vi prestali da verujete u Deda Mraza...
Najnovije i najzanimljivije vesti iz sveta zabave, kulture, muzike, filma, lifestyle, putovanja i seksualnosti pratite na našoj Facebook stranici - MONDO Zabava, kao i na Twitteru @Mondo_zabava.