Ukus kineskog jela formira se počev od izbora sastojaka, preko odgovarajuće pripreme do samog konzumiranja. A šta o tome znaju Srbi?
Za sve koji pripremaju kinesku hranu važno je da poštuju sledeće zahteve: idealna boja (tekstura), idealna aroma (miris) i idealan ukus. Jelo treba da predstavlja zadovoljstvo za čula, da zadovolji energetske potrebe i da čuva zdravlje.
Bez obzira što postoji svega nekoliko tipičnih jela koja nas skoro uvek asociraju na Kinu, u širem smislu pojam "kineska hrana" danas obuhvata najširu moguću paletu ukusa, najrazličitije metode pripreme i nebrojeno mnogo sastojaka i začina.
Mnogima predstavlja enigmu što su recepti za kineska jela zapravo samo obrisi forme koja se nužno dopunjava i menja, a koja zapravo dobija svoju suštinu u konkretnoj primeni. Sastojci se dele na glavne i prateće i navode se bez zadatih količina, jer se kuvanjem stvara aroma koja ne mođe da bude ista za svakoga i u svakoj prilici.
Upravo zato što su recepti fleksibilni da bi se "ušlo u štos" potrebno je da imate pomoć nekoga ko zaista razume filozofiju kineske kuhinje, nekoga ko dolazi iz najmnogoljudnije države na svetu.
Zahvaljujući ondašnjim kuvarima aroma Kine stigla je i do Beograda. Prvi restoran kineske hrane u srpskoj prestonici otvoren je pre više od dve decenije, a u februaru 2009. je upravo u "Pekingu" održan prvi kurs kineskog kulinarstva.
Proteklog vikenda završen je treći po redu kurs, na kome je bilo šestoro polaznika - od mladog kuvara iz Lazarevca, preko devojke koja radi u BELEF centru, do arhitekte i penzionerke.
Instruktor je 28-godišnji Ma Šufeng , koji uprkos tome što je dve i po godine u Beogradu zna tek po koju srpsku reč, ali uspeva da se uz pomoć prevodioca sporazume sa svojim učenicima.
Oni su rado prisvojili njegove savete da koriste gustin umesto brašna i sa zadovoljstvom mu traže da im na kineskom napiše imena ondašnjih začina. Ipak, jedno je svima i dalje neshvatljivo.
"Srbe najviše čudi što Kinezi jedu sve živo. Stalno me pitaju zašto jedemo pse ili zmije... To jeste deo naše tradicije, ali i ličnog izbora. Evo na primer ja ne volim da jedem zmije", rekao nam je kuvar Ma.
Na kursu kineskog kulinarstva, koji traje pet vikenda, možete da naučite i da Kinezi jedu brzo, da se sve servira na okruglom stolu čiji se centralni deo okreće, da se supa pije (upravo tako!) pri kraju obroka, a nakon testa, da oni gotovo da ne jedu kolače, da im je voće značajna poslastica, kao i da vas mogu ponuditi toplom vodom isto kao i čajem.
"Ukus kineskog jela formira se počev od izbora sastojaka, preko odgovarajuće pripreme do samog konzumiranja", kažu dobri poznavaoci kineske kuhinje.
Za sečenje sastojaka koristi se kineski kuvarski nož, koji po obliku podseča na mesarsku sataru , ali zapravo je mnogo lakši i ne treba da se upotrebljava za sečenje kostiju. Oštrim delom sečiva hrana se seče na ujednačene šnite, štapiće, kockice ili kriške, dok se ravnom i glatkom površinom tuče meso ili mrvi povrće koje će služiti kao začin.
Sastojci se zatim termički obrađuju i kombinuju po određenom redosledu kako bi se stvorilo jelo sa zadatim karakteristikama i uvek specifičnim ukusom.
Na kraju, uz odgovarajuće društvo i atmosferu jelo dobija potpunu aromu koja treba podjednako nahrani i telo i um.
(MONDO)